PIŠE JELENA LOVRIĆ

Je li Ivo Josipović hrvatski Willy Brandt?

AFP

Ponašanje HDZ-ovih šefova naspram povijesne predsjednikove poruke mira i pomirbe je autistično, nepromišljeno, neodgovorno. Možda još nisu spremni za suočavanje s vlastitim naslijeđem. Josipoviću nisu morali pljeskati, mogli su barem šutjeti.

Willy Brandt na koljenima u Varšavskom getu - to je jedna od najpotresnijih scena iz političke povijesti Europe. Karizmatični njemački kancelar prije 40 se godina bez riječi spustio na koljena ispred spomenika poljskim Židovima, žrtvama nacistističkog terora. Ivo Josipović ne djeluje kao čovjek koji bi se dao svladati emocijama, ali njegov dostojanstven i koncentriran poklon u Ahmićima, na mjestu najvećeg zločina koji je u ime hrvatskih interesa počinjen nad Bošnjacima - što je bilo centralno mjesto njegova posjeta BIH -međunarodna je zajednica odmah prepoznala kao povijesni iskorak. Europa i Amerika gotovo uglas tvrde da je to “dosad najjasnija poruka mira i pomirbe nekog političkog vođe u regiji”.

Za razliku od utjecajnog svijeta, koji novog hrvatskog predsjednika vidi skoro kao nekog hrvatskog Willyja Brandta, u Hrvatskoj mu spremaju galge. Kompleksnost njegova posjeta Bosni i Hercegovini pokušava se svesti na jednu, usto najčešće i tendenciozno interpretiranu rečenicu. Umjesto na poklon nevinim žrtvama u Ahmićima, gdje su Hrvati izmasakrirali Bošnjake, i Križančevu Selu, gdje se dogodilo obratno, javnosti se nameće fokusiranje isključivo na predsjednikovu ocjenu hrvatske politike spram BiH.

Josipović je u bosanskohercegovačkom parlamentu izrazio duboko žaljenje što je Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama sudjelovala u tragičnim i zloćudnim podjelama BiH i što je takvom politikom pridonijela stradanjima ljudi.

‘Retorika opasnih namjera’

Predsjednikov govor dio je desne politike odmah protumačio kao retoriku opasnih namjera. Andrija Hebrang brzopleto je ustvrdio da je Josipović “uveo Hrvatsku u red svjetskih agresora”. Premijerka Jadranka Kosor, podbočena Račanovom lažljivom i sramotnom Deklaracijom o Domovinskom ratu, također ga pokušava oprati, tvrdeći da “Hrvatska nikada nije vodila agresorski, nego samo obrambeni i pravedni rat”. Predsjednikove se ocjene pokušavaju prikazati kao pomoć Haaškom sudu, kao famozno “izjednačavanje žrtve i agresora”, kao otvaranje mogućnosti da BIH od Hrvatske zatraži ratnu odštetu...

Ponašanje je HDZ-ovih šefova autistično, nepromišljeno i neodgovorno. Možda još nisu sposobni za suočavanje s vlastitim naslijeđem, Josipoviću nisu morali pljeskati, ali su barem mogli šutjeti. Njihove su intervencije štetne za Hrvatsku. U svom reagiranju premijerka Kosor zanemaruje za hrvatsku javnost već notornu i brojnim insajderskim svjedočenjima potkrijepljenu činjenicu da je Franjo Tuđman “podebljavanje hrvatskog pereca” dijelom teritorija susjedne BiH smatrao nacionalnim prioritetom. Čak je govorio da bez toga nema opstanka samostalne Hrvatske.

Pa i Vladimir Šeks danas, problematizirajući Josipovićev govor, lukavo inzistira samo na tome da nema ni jedne odluke Hrvatskog sabora koja bi išla na podjelu i komadanje BiH, nego uvijek i isključivo na očuvanje njene cjelovitosti i teritorijalnog integriteta. To je točno. Ali 90-ih Sabor i Vlada bili su tek demokratski ukras, sva vlast bila je u Tuđmanovim rukama. A on je prema BiH vodio politiku za koju ne bi dobio podršku ni u Saboru, a nije je imao ni u narodu. Zato ga Šeks i ne spominje. Šeksova šutnja o Tuđmanu i fokusiranje isključivo na Sabor najveće je priznanje da politiku prvog hrvatskog predsjednika ni on više nije spreman braniti.



Počast svim žrtvama

Dalje, kad Kosor navodi što je sve Hrvatska napravila za BiH ne govori punu istinu. Jest, Hrvatska je priznala BiH, zbrinjavala izbjeglice, sporazumno sudjelovala u oslobađanju, ali je također učinila i ono zbog čega se predsjednik Josipović ispričao u Sarajevu. Hrvatska je prema susjednoj državi vodila dvostruku, često i dvoličnu politiku. Tuđman svoje ciljeve nije krio, ali se ipak prilagođavao situaciji i mogućnostima. Na koncu, svojom intervencijom protiv predsjednikova govora premijerka Kosor pala je ispod razine koju je osobno u odnosima sa Slovenijom pokušala graditi.

Ona je također okrenula novi list, odrekla se politike proizvođenja napetosti, prakticira ideju da je zadatak političkih lidera relaksiranje odnosa među državama i narodima, pokušava zagovarati stvaranje win-win situacije. Ni njezin kompromisni arbitražni sporazum ljuti nacionalisti nisu pozdravili. Zato se moglo očekivati da razumije Josipovića i njegovoj misiji pruži barem prešutnu podršku. Pametna bi se politika morala čuvati poteza koji se mogu shvatiti kao bijeg od suočavanja s vlastitom prošlošću. Pogotovo nakon što je Srbija u svojoj Skupštini usvojila Deklaraciju o Srebrenici, kojom je osudila zločin, ispričala se obiteljima žrtava i tako na neki način prihvatila i vlastitu odgovornost za srebreničku Guernicu.

Hrvatska se ne može ponašati kao da se to nje uopće ne tiče. Srpska je deklaracija falična jer ne spominje genocid, ali nakon njenog izglasavanja ni druge zemlje u regiji ne mogu proći bez propitivanja vlastite uloge u neslavnoj povijesti. Ivo Josipović dobro je razumio da Hrvatska samu sebe ne smije osuditi na kaskanje za drugima, pa je preuzeo rizik i svijet ga danas vidi kao lidera pomirenja u regiji. Odao je počast svim žrtvama i osudio svaki zločin. Dosad su se nacionalni lideri uglavnom bavili samo svojom etnijom, pa su pokazivali sućut samo za vlastite žrtve i osuđivali samo tuđe zločine.

Hrvatski je predsjednik istaknuo da sva tri naroda u BiH imaju svoje žrtve, prema svima, kako je rekao, osjeća duboko poštovanje, “svaki je izgubljeni život gubitak svih nas”. Ovoga puta pohodio je mjesta masovnog stradanja Bošnjaka i Hrvata, vrlo brzo naći će način da se pokloni i srpskim žrtvama. Izuzetno je važno da su zajedno s hrvatskim predsjednikom u pijetetu i molitvi bili i vjerski poglavari katoličke i islamske zajednice u BiH: kardinal Vinko Puljić i reis-ul-ulema Mustafa Cerić. Njegovu su gestu obitelji žrtava primile s velikim odobravanjem. “Velika je ovo stvar”, komentirali su u Ahmićima. “Učinio je pravu stvar”, čulo se u Križančevu Selu.

Ivo Josipović za svoga je boravka u BiH demonstrirao i novi odnos službenog Zagreba prema susjednoj državi. Odnos punog uvažavanja i razumijevanja njene unutarnje složenosti te suradnje. Ponudio je pošteno i odgovorno viđenje prošlosti, kao i partnerstvo u građenju zajedničke europske budućnosti. Nije ponovio pogrešku svojih prethodnika da plasira svoja viđenja ustroja BiH - on inzistira da je to stvar dogovora tri bosanskohercegovačka naroda - ali je ponudio pomoć u pronalaženju najboljih rješenja. Josipovićev govor u bosanskohercegovačkom parlamentu kao da je pisao Obama. Šteta što ga Hrvatska nije u cijelosti čula. Jer predstavlja glas novog vremena, povratak idealima u politici.

Novovjeki Tito

Posjet BiH sigurno će pomoći i tamošnjim Hrvatima. Već sama činjenica da se hrvatski predsjednik predstavio kao graditelj mostova, a ne njihov rušitelj, i njihovu će poziciju učiniti boljom. Tuđman ih je instrumentalizirao, dok Sarajevo za njega nije postojalo. Mesić je u Sarajevu priman s radošću, kao novovjeki Tito, a s hercegovačkim Hrvatima njegovao je odnos međusobnog ignoriranja. Novi šef RH obišao je i Sarajevo i Mostar, razgovarao s predstavnicima hrvatskih stranaka, s tim da se njegovim inzistiranjem i bosanskohercegovački SDP smatra i hrvatskom strankom.

U tragičnu zamku propale Tuđmanove politike uhvaćeni BiH-Hrvati Josipovićevim se posjetom već osjećaju na dobitku - ohrabreni i ojačani. Predsjednik je bosanskohercegovačkom turnejom osnažio međunarodni ugled Hrvatske. Na najutjecajnijim svjetskim adresama RH danas uživa reputaciju zemlje koju vode ispravni, ozbiljni, odgovorni i novom vremenu okrenuti lideri. Premijerki Kosor mora biti u interesu da ne pokvari taj dojam.

Izdvajamo