Kad je prije desetak dana kritičar Jutarnjeg lista nahvalio knjigu Vlatke Pokos u orgazmičkom zanosu na dvije stranice nedjeljnog broja, pomislila sam: hmmm, možda bih mogla napisati kolumnu na tu temu, ali sam vrlo brzo odustala, iz više razloga. Prvo, fakat mi se nije dalo biti mali Mujo iz poslovice kud svi, tud i maločas spomenuti, a drugo, isto tako mi se nije dalo dirati u osinjak iz kojeg je med, ako ga je ikada i bilo, davno pocuclan. Totalni sam papak, eto, priznajem. Ne volim se petljati u sukobe, ali baš nikakve vrste, pa stoga, osim kad nisam u PMS-u, prepuštam red na blagajni ili redu za šalter u banci, odustajem od posljednjeg organskog celera, i plaćam porez na glupost Zagrebačkom holdingu sa smiješkom. Priznajem, stavila sam svoj osobni interes ispred javnog. Koga briga što ja o nekoj knjizi mislim anyway, tu su profesionalni kritičari da kažu svoje. Ja sam profesionalni papak.
Televizija prije sapunica
Ipak, kad su prije tjedan dana raznorazni komentatori upali u sličnu ekstazu zbog odluke HTV-a da se ukida natječaj za sapunicu, nisam mogla odoljeti. Morala sam progovoriti, pa makar i na guzicu! Gdje je taj osinjak u koji tako veselo hrlim? Gdje god da je, moj je! Zašto? Jer ludo volim gledati sapunice i plakat ću noćima jer ih više nema u pol sedam na hrvatskoj nacionalnoj telki? Ne. Jer zarađujem masne pare na njima prodavajući muda pod bubrege, što bi rekao moj elokventni otac? Opet - ne. (Cinici bi rekli: ne više.) Zašto onda? Nije moguće da iskreno mislim kako je sapunici mjesto na nacionalnoj televiziji? O, da, to je svakako jedan od razloga.
Kad sam zajedno s cijelom svojom klasom i većim dijelom hrvatskog glumišta 2004. otišla na audiciju za “Villu Mariju”, pojma nisam imala koliko će ti loši dijalozi biti ključni za duboku promjenu u hrvatskoj TV produkciji koja, zapravo, izvan HTV-a nije ni postojala. Odjednom je na repertoaru bilo nešto drugačije napravljeno, da, bez didaktične poruke, ali s jasnim ciljem - da zadovolji apetit svakog za ekranom. Niti jednu epizodu “Ville Marije” nikada nisam bila u stanju pogledati u cijelosti.
Posao za postolare?
Zapleti, kao u svakom klasičnom soapu, bili su banalni i predvidljivi. Likovi su bili pomalo (ili prilično) iritantni. Moj pogotovo. U ekipi su se našli ljudi koji nisu ništa znali o poslu, radile su se grozne pogreške i događali nepodnošljivi propusti. Ipak, svima nam je bilo jasno da se radilo o nečemu zaista velikom: prvi je put u povijesti hrvatske zabavne industrije jedna nezavisna produkcija snimala 160 epizoda originalnog hrvatskog teksta, a na projektu su mjesecima bili zaposleni ljudi i iz struke od kojih su neki možda već godinama doslovno gladovali. Rekviziteri, set dresseri i location menadžeri, stari ljudi iz branše, nisu se na početku usudili nadati da domaća produkcija kao takva polako podiže više puta rezanu glavu iz zemlje i govori: hej, kakva god da jesam, puna dječjih bolesti i parazita, ja postojim! Mi, klinci u poslu, zujali smo po setu kao muhe, nesvjesni uzbuđenja oko nas. Ponekad, kao što se događa kod svakog nepredvidivog leta, sletjeli bismo na govno, a ponekad - na najfiniji pekmez. Žarko Radić pokrenuo je val glumaca povratnika koji su za vrijeme mračnih devedesetih radili, pa… nešto drugo. (On je osobno prodavao, koliko ja znam, stolce u Kanadi.) Ksenija Pajić podigla je prašinu jer se dio struke našao uvrijeđenim zato što je “prvakinja Gavelle prihvatila takav posao” (ovo je izravni citat jednog mog profesora kojeg jako volim pa ću stoga izostaviti njegovo ime i prezime).
Već tada postojale su klike profesionalaca koje su sa svojih sigurnih fotelja na Akademiji i sa šankova poznatih kazališta, uljuljani u sigurnu plaću za koju mogu, no i ne moraju raditi ljutito mahali kažiprstom vičući: - To nije posao za prave glumce! Ksenija Pajić, najdostojanstvenija od svih, jednom je damski pitala: - Nego za koga? Za postolare? S druge strane začuo se muk, što bi se reklo u jednoj neukusnoj ratnoj pjesmi, ali metafora funkcionira zato što uvijek lažni elitizam gubi u bici od čiste, kristalno jednostavne životne praktičnosti. I doista, pravi su glumci pohrlili zgrabiti svoj komadić konačno sočnoga kolača: struka je ponovno postala slasna, u nju je odjednom probilo svjetlo i neki glamur, medijska eksponiranost, poznati iz doba Tita. Loše strane? Izgled glumca postao je bitan za dobivanje uloge. Činjenica je da smo na audicijama počeli ovisiti o producentima koji su - imali novca, a ne nužno i iskustva ili pameti. No, s druge strane, glumac je postao zanimljiv.
I BBC ih proizvodi
Sapunica je na velika vrata i u televizijski mrtav termin (prije Dnevnika) vratila hrvatski jezik i hrvatskog glumca, pa mi eto, danas, godinama kasnije, prilično smeta kad je opisuju kao posve nebitan proizvod na koji se suludo trošio novac. Možda se ne sjećate, ali u vrijeme nakon “Hit depoa” i “Upitnika”, a između procvata Nove TV i interneta, sve do Dnevnika na telki niste mogli vidjeti ništa. Televizija je umirala bolno sporom smrću kakvu zna prouzročiti Alzheimer, a centralni je Dnevnik bio ozbiljno ugrožen alternativnim informativnim emisijama na komercijalnim televizijama (puno bržima, da ne kažem jednu drugu, bogohulnu riječ). RTL se pojavio sa svojim informativnim programom koji se bazirao na utjecaju politike na stvarne, male ljude. Kreator RTL-ova tadašnjeg programa priznao mi je sinoć u kasnonoćnom razgovoru da ih je, prema tablicama gledanosti koje još uvijek zna napamet, HTV “obuzdao” tek s “Villom Marijom”.
Sapunica, taj frivolni format koji proizvodi, ne bez vraga, gotovo svaka respektabilna javna TV kuća (pa i među Hrvatima toliko obožavani BBC), godinama je branila tu utvrdu demokacije (količinu ironije odredite sami), Dnevnik, mameći ljude sat vremena ranije ispred malih ekrana, onime čime ona najbolje zna - površnim i pitkim sadržajem, crno-bijelim likovima kakve volimo mrziti i obožavamo voljeti.
Sapunice su mi uvijek bile rak-rana - čitaj - uvijek sam ih prezirala. Pomalo zato što sam odgojena u obitelji u kojoj je moja mama pedagoškim postupkom smatrala kupnju književnih klasika iz serije Znanja, pa me tako zapalo da čitam Glembajeve napreskokce u dvanaestoj godini života (što je bilo jako teško i posve sumanuto, jer sam razumjela samo dio napisan na hrvatskom, dakle, doslovno pola drame). Bilo me sram, dakle, pred svojim pretencioznim roditeljima priznati da me strašno zanima hoće li Cruz i Eden završiti zajedno, bez obzira na to što je Castilla drogirala ona drolja od Victorije.
Odličan proizvod
No, nakon Sante Barbare, svi oni meksički importi postali su mi neviđeno naporni i smiješni. Nitko nije bio sretniji od mene što je “Rosu Salvaje” zamijenila “Ljubav u zaleđu”, i to ne samo zato što zaista mislim da su sapunice započele revoluciju na polju produkcije na našem jeziku. Desilo se još nešto. Naše sapunice bile su bolje. Možda zato što u njima, kako bi Ksenija Pajić rekla, nisu igrali postolari, već pravi, ozbiljni, tu i tamo talentirani glumci, da ne kažem glumačke zvijezde. S vremenom, redateljskom su se stolcu sramežljivo približila i sljedeća imena: Branko Ivanda, Kristijan Milić, Robert Orhel, Nikola Ivanda, Goran Rukavina, Tomislav Rukavina, Danijel Kušan, Aldo Tardozzi, Ivona Juka.
Ukratko, priličan broj talentiranih od kojih neki nisu imali sreće da se baš njima desi financiranje filmskog prvijenca. Hrvatska sapunica postala je dobar proizvod. Srpsko, slovensko, bosansko, makedonsko i crnogorsko tržište nam se klanjalo: svaki njihov pokušaj bi propao.
U regiji, hrvatska telenovela postala je sinonim za najbolje što se na tom području može gledati, za aktualno, zanimljivo, za proizvod koji pomiče gabarite tipične sapuničarske radnje, za proizvod koji se usuđuje.
Kao koautor “Ratkajevih”, prve hrvatske povijesne sapunice, pozvali su me na obavijesni razgovor (upriličen, doduše, u jednom od Butkovićevih omiljenih zagrebačkih restorana, a ne u prostorijama tajne službe), i zamolili da smanjim doživljaj s veličanjem antifašističke borbe u Hrvata. Tim koji sam vodila dospio je na crnu listu jer smo se “odvažile” Hrvatima u pola sedam u formatu, da, lepršave sapunice, bubnuti istinu u lice - Davor Janjić briljantno je portretirao lik poludjelog visokorangiranog NDH časnika, Amar Bukvić se od crnokošuljaša pretvorio u slavljenog partizana, nacionalnog heroja, a Krsto Ratkaj, imaginarni plemić koji se odrekao svega što je trebao naslijediti zbog borbe za jednakost, na samom kraju serije s gnušanjem je poderao partijsku knjižicu.
Da, doista smatram da je upravo jedna sapunica, točnije od klerofašističkih izljeva, laži i visokobudžetnih filmova poput “Četveroreda” učila gledatelje njihovoj povijesnoj istini, ali onako kako oni to vole, pitko i zabavno, a ne histerično, bijesno, s iskrivljenom grimasom na usnama, sivo i namćorno, kako nas podučavaju ozbiljni gosti “Otvorenog”. Pritisak na nas da “ustaše ne budu tako loši” samo nam je podigao adrenalin. Shvatile smo da radimo nešto bitno - što mnogi kritičari, površniji od samih sapunica - toj formi danas oduzimaju tvrdeći da ona nema i ne može imati didaktičku funkciju.
Sad će snimati kvalitetno
Pisale smo o Drugom svjetskom ratu ironično, s odmakom, na granici groteske, bez panične doze strahopoštovanja koja neke ovdašnje autore uvijek obuzme kad je u pitanju taj osjetljivi dio nacionalne povijesti. Ipak se moglo raditi sapunicu i pošteno, i gledatelji su to prepoznali. HTV nikad nije reprizirao “Ratkajeve” iako je na to imao i ima pravo. Bilo bi možda pretjerano zaključiti da nisu politički podobni za vrh HTV-a iako, nakon svega... No može se čuti kako sapunica u tako jakom terminu (koji je sama stvorila) kvari malu djecu i uništava narod, što me ostavlja zatečenom: koji je pravi razlog ubijanja produkcije soapa? Njezin otrovni učinak na moral i obrazovanje građana ili cijena?
Ah, da, taj silni novac! 33 milijuna! Da, slažem se, to je mnogo, posebno kad se, primjerice, toliki novac pronevjeri ili ukrade, ili kad ga se - nema. Kao što ga nemam ja. Ili HTV. Čuo se pljesak od mnogih ljudi iz struke: gotovo je sa sapunicom! Sad će se snimati kvalitetno! Dokumentarci! TV filmovi! Ozbiljne dramske serije! I ja se pridružujem tom pljesku, uz čuđenje, ogromno čuđenje. Ako novca nema, po kojoj se logici on dijeli na formate koji su se pokazali neisplativima?
Na formate koji se ne mogu prikazivati 180 dana u godini jer, jednostavno, nisu - sapunica? Na formate koji ne zapošljavaju 800 ljudi tijekom osam mjeseci rada? Pritom, zanima me, ljudi koji, za razliku od mene, vole sapunice, trebaju li se oni osjećati manje vrijednima? Jer, tako su ih opisali razni komentatori ovog HTV-ova poteza, uključujući i njihova v.d. ravnatelja. I posljednje, ali ne najmanje bitno - hoće li se zaista ta 33 milijuna razdijeliti po vanjskim produkcijama, onima koji proizvode “pametnije stvari”? I tko odlučuje što je - pametnije?
Ah, gdje je sada Denis Latin, koji je tako glasno zahtijevao natječaj za sapunice, da opet zagalami i pita: gdje su natječaji za estetski i moralno visokokvalitetne proizvode? Takvi natječaji, naime, ne postoje.
Da se samo na tren vratim na svoje vrijeme prije nego što sam bila pozvana na audiciju za “Villu Mariju”. Upisivala sam Akademiju ne nadajući se ničemu do teatru. Serija je bilo malo, a filmova još manje. Bili su, za glumce, kao i danas, jackpot. Ti filmovi nisu bili pretjerano gledani, i moje je mlado nadobudno studentsko srce krvarilo zbog spoznaje da Hrvati nemaju osjećaj za indie kinematografiju i zapravo, bez obzira na to gdje sam kasnije ispekla zanat, nikada me do kraja taj osjećaj nije napustio.
Šarena komercijalna TV
Rado bih da je film poput američkog “Juna” hit među našim gledateljima, da Matanić pokori Cannes i da se snima 15 filmova godišnje te neki novi Jadran film preuzme Mađarskoj i Češkoj vodeće mjesto u vanjskim koprodukcijama.
No, dok se to ne dogodi, jedini ogromni pomak na područuju fikcije u smislu gledanosti napravila je tvornica sapunica.
Nova TV je vrlo uspješno preuzela predložak i izbotoksirala format, pa on sada radi čuda u smislu gledanosti i u prime timeu. Možda i zato što na nacionalnoj televiziji nema nikakve konkurencije. Koliko god bila ljuta na inkasatora koji skuplja mjesečnu pretplatu, jer HTV ne gledam - NIKAD - toliko ću, ipak, biti još tužnija ako se div s Prisavlja u potpunosti marginalizira i počne sporo kaskati za šarenom i nekontroliranom komercijalnom televizijom.
Možda se sapunica zaista ne treba raditi. No ona je više donijela nego oduzela, i HTV-u i cjelokupnoj hrvatskoj televizijskoj produkciji. Ona je zadužila HTV, a ne bacila u dug.
Je li zaista vrijeme da hrvatska sapunica ode u mirovinu?
Ne znam, najbolje da to odluče stručnjaci, kvalificirani za spašavanje nacionalnih u govnima. Iskreno se nadam da će takve HTV dovesti.