Provela sam nekoliko dana s Dečkom na Pula Film Festivalu. Čudna je to stvar kad si u braku s glumcem: gledaš ga kako na ekranu tuče krhku ženu, i osjećaš samo ponos. Zabio je tako Dečko divnoj Mari Škaričić na velikom platnu šaku u glavu, publika je zabrundala u šoku i negodovanju, a ja sam mu suznih očiju stisnula ruku i prošaptala: Bravo, majstore! Jedna gospođa iz prvog reda okrenula se s prijezirom i ošinula me prijekorno pogledom.
- Govorila sam o glumi, znate... - pokušala sam zacviljeti.
- Ššššš! - bijesno se začulo. Divno. Em djelujem kao luđakinja koja voli nasilje, em su me skoro izbacili iz Arene.
Dolazimo do scene seksa. Ljubavne su scene prokleto teške, glumac se dvostruko izlaže. Opet stišćem Dečku ruku i koncentriram se zajedno s njim. Držim dah dok nije gotov s ljepoticom na ekranu.
- Bravo, ljubavi! - kažem mu uzbuđeno (ovaj put ipak tiše). Za nagradu dobijem pusu u čelo. Oboje smo sretni jer je dobro odradio seks s drugom ženom. Što da vam kažem, čudno je biti u braku s glumcem.
Na tulumu uživam biti pratilja. To je jedno posve podcijenjeno zanimanje, zaključujem. Godinama su mi se pratilje činile kao besmisleni ukras. No, bila sam u krivu: ako to radiš iz ljubavi, to zaista nije mala stvar. Stišćeš ruku, brišeš znoj, bodriš, i sve s osmijehom broj pet. Iako nas je feminizam točno učio da žena može (i mora) biti više od ljepotice za pokazivanje ili osobe zadužene za nastavak vrste, postoje trenuci u životu kad stati u sjenu i biti pri ruci nije ponižavajuće, dapače. Borba za prevlast u vezama koje dobro poznajem uzela je maha kao jedna od najsmrtonosnijih bolesti koje prijete ljubavnim odnosima mušarca i žena.
Ni ja nisam posve imuna na tu epidemiju. Često sam znala gristi na neviđeno, unaprijed, iz osjećaja da me netko postavlja na manje bitno mjesto samo zato što sam žensko u vezi. Osjećala bih se ugroženom kad bi me se pozvalo na red zašto ručak nije skuhan, smeće bačeno, suđe oprano. I kad sam bila u pravu, i kad nisam, skakala bih kao oparena: u meni je sve kiptjelo od revolucionarne krvi i samo sam čekala da u usputnoj primjedbi svog partnera ili njegove okoline prepoznam notu muškog šovinizma.
To bi mi dalo zeleno svjetlo da poput ranjene zvijeri skočim i rastrgam dotičnu osobu. Upravo iz tog umišljenog mladenačkog osjećaja da svojim gardom branim čast žena diljem svijeta, situacija poput jučerašnje činila mi se nemoguća. Dapače, sjećam se vremena kada nisam poštovala žene koje “ništa ne rade”, samo se uljepšavaju i smješkaju uz uspješnog muškarca.
Smatrala sam ih izdajicama naše borbe, jedinkama u dubokoj zabludi koje će završiti u teškoj tuzi nakon što budu zamijenjene nekim mlađim modelom. Oh, kako sam bila u krivu. Predrasude su gadna stvar. Tek me brak to naučio. Nema ljepšeg osjećaja od savezničkog ponosa, pa čak ni kad je jedan od vas u sjeni. Nemogućnost da se jedan od partnera osjeća dobro na suvozačkom mjestu, shvatila sam tek u godinama zrelosti, problem je koji može pokopati svaku, pa i najčvršću vezu.
Otkad je jednakost na velika vrata ušla u odnose i zauvijek promijenila sturkturu moći u njima, zavist i jal jedna su od najpogubnijih nedaća koje jednu vezu mogu zahvatiti. Stavila sam svoje srce na test dok sam gledala kako Dečko uživa u svom zasluženom trenutku, pozdravlja ekipu, uživa u pažnji. Jesam li osamljena s čašom u ruci, u polumraku, nezapaljene cigarete? Smeta li me što me ne traži pogledom? Smeta li me što me tako očito - ne treba? Kopala sam po najgorim rukavcima svoje sujete, no nisam nailazila na pozitivan odgovor.
Možda je trik baš u tome što taj isti muškarac i meni dopušta pet minuta slave, ne pokušavajući me nadglasati na večeri, ušutkati u društvu, uskočiti mi u riječ ili prekinuti misao. Ravnopravnost ipak nije samo borba, vikanje u prazno, histerija ili vječna nadurenost, shvatih. Ravnopravnost je, baš kao i ljepota, u oku promatrača, pa ako uz sebe imate krivoga, neće vam sve bitke ovoga svijeta pomoći da vas on vidi jednako vrijednom.
Nekako je na tom tragu, učinilo mi se, i jedno od meni najzanimljivijih pitanja iz Matanićeva filma “Majka asfalta”. Filmska supruga mog pravog supruga (a bolju nije mogao naći) ne može izdržati hladnoću koja se uvukla u njihov odnos i u crkvi mu, za vrijeme mise na kojoj ni jedno ni drugo ne žele biti, kaže da ga ostavlja. Kasnije tu večer dobije dva udarca: jedan u lice, a drugi u izbezumljeno tijelo koje se sklupčalo na podu. I sam glavni junak čini se šokiran time što je učinio. Mare ravno s poda pobjegne iz braka: na božićno jutro probudi sina te mu kaže da njih dvoje sami idu u avanturu. Međutim, avanutra se pretvori u katastrofu: ispostavi se da je u Zagrebu jednako hladno kao i u njezinu braku, novca i hrane ima za svega nekoliko dana, a najbolja joj prijateljica kaže: “Pa što, ponekad i mene moj lupi. Ne možeš zbog toga odbaciti cijeli odnos.”
Mare odbaci i prijateljicu i njezinu ionako nikakvu pomoć i krene dalje, spava u zaleđenom autu, prosi te, na kraju, dovodi i sebe i dijete na rub egzistencije, odbijajući nazvati Janka. Dok sam za vrijeme filma grizla usne razmišljajući o tome koliko sam ja sreće jednom davno imala kad sam, bježeći iz odnosa u kojem me nitko nije tukao, ali sam se često osjećala kao da sam nasmrt pretučena, imala uz sebe prilično čvrstu siguronosnu mrežu. Razmišljala sam koliko je žena dok ja gledam film prisiljeno razmišljati na način “pa što, desilo se samo jednom”. I jedva sam čekala da na prijemu svoj njok u želucu podijelim s pripadnicima slabijeg spola, dok moj muž slavi, no dočekao me hladan tuš. Dvije su me prijateljice pogledale kao da sam pala s Marsa i rekle:
- O čemu ti govoriš? Pa Mare je riskirala udobnost svog djeteta zbog jedne svađe! Za Boga miloga, sin joj je spavao u autu, a jeli su užicane mandarine! Kako možeš misliti da je ona pozitivac? Pa ne odlazi se iz braka zbog jednog incidenta, a pogotovo ne kad je dijete u pitanju!
Osupnuto sam zastala.
- Ali... on ju je lupio!
- Draga moja - približila mi se Vera žustro oponašajući moj ton, ALI ONA IMA SINA. Njegov komfor i njegova sigurnost trebale bi joj biti najvažniji.
- Jesmo li nas dvije gledale isti film?! Janko ju je lupio!
- Ali samo jednom, koliko smo mi vidjeli.
Odustala sam. Ravnopravnost tu večer nije bila ugrožena od strane prirodnih neprijatelja staromodnih feministkinja, muškaraca. Moje sestre objašnjavale su mi kako se izreka jednom k’o nijednom može primijeniti i na zlostavljanje u obitelji. Ravnopravnost je, shvatila sam, tužnija nego ikad, najugroženija točno tamo gdje Matanić cilja - u oku promatrača.