LJUBAV NA ASFALTU

Jelena Veljača: Pala sam s konja na magarca i uživam u tome

    AUTOR:
    • Jelena Veljača

  • OBJAVLJENO:
  • 18.07.2010. u 08:00

Prijateljica mi je poklonila masažu cijelog tijela pokušavajući mi suptilno dati do znanja da sam prenapeta. Uzmi i ovo i opusti se, barem na sat - rekla je

Slučajno sam naletjela na članak o čovjeku koji je nakon godina i godina žestokog tipično zapadnjačkog tempa otkrio svoj unutrašnji zen. Njegov bivši život odlično bi opisivao refren kuća-poso; poso-poso. Njegov sadašnji način života mogao bi se nazvati i prelaskom s konja na magarca. Ako govorimo o brzini.

Već dugo, naime, i ja živim u šestoj brzini, i u posljednje vrijeme me lovi strah da ne mogu kontrolirati vozilo (ili, točnije, sebe). Postajem nemarna i brzopleta. Radim početničke greške. Metaforički, ja sam poput Isadore Duncan u jurećem sportskom autu, elegantno odjevena sa šik šalom oko vrata. Hoće li i mene uskoro ubiti šal koji će zapeti oko sportske gume? Hoću li samu sebe gurnuti u propast jer ću - zaboraviti disati - koliko jurim, trčim, paničarim, i pokušavam stići sve što sam zamislila - a to je, ukratko - sve?

Prilično sam se zapitala nad pročitanim tekstom. Kaže uspješni poslovni čovjek: “Nisam mogao podnijeti osjećaj da mi mobitel zvoni, a da ja ne podignem slušalicu. I kad bih se kontrolirao, mučilo bi me tko je s druge strane linije!” Oh, kako ga dobro razumijem. Ne znam je li u pitanju moja genetski naslijeđena sumanuta potreba za kontrolom, ili samo navika ostala od rada u TV produkciji, no doista, kad telefon zvoni - jedino na što se mogu fokusirati jest informacija koja titra negdje u imaginarnom svemiru telekomunikacija, čekajući jedan moj dodir po touch-screen tastaturi da bi se slila u moj mozak bolesno željan novih podražaja. Nekidan sam se našla u zavidnoj situaciji - prijateljica mi je poklonila masažu cijelog tijela, pokušavajući mi suptilno dati do znanja da sam prenapeta. Dobro, nije bila toliko suptilna. Pile smo kavu u gradu, promatrala me s ljubavlju i odjednom upitala:

Ti si svjesna koliko si puta tijekom ovog razgovora primila telefon u ruke?

Začuđeno sam je pogledala. Moj novi bijeli mobitel vibrirao je na stolu. Pa što ako sam se javila na poziv? Pa što ako sam pogledala sms? Pa što ako sam downloadirala novu verziju WhatsApp aplikacije? Pa što ako sam odgovorila na Blackberry messenger? Pa što ako sam samo - hm- bacila pogled na online zbivanja...

- U redu, pa zar ovo nije neobavezna kava? Na što bih trebala biti koncentrirana? Pa nije da si nešto jako bitno pričala! - izletjelo mi je. Monika se nije dala smesti. Nije djelovala uvrijeđeno.

- Samo me zanimalo jesi li svjesna koliko si nervozna. Uzmi ovo- nastavila je pružajući mi vaučer za masiranje - i, molim te, opusti se. Barem na sat vremena.

Zaista sam planirala pustiti mozak na pašu na toj masaži, ali slučaj je htio da moja prijateljica iz Dubaija napiše poruku u trenutku kad je teta koja me masirala otišla promijeniti relaksirajući CD nakon što sam joj rekla da me kreketanje žaba ne dovodi do REM faze.

Stajala sam u umjetno stvorenoj spa idili u onim smiješnim jednokratnim gaćama univerzalne veličine (koje meni, zbog moje anoreksične građe, dođu više kao pelene), zureći u svijetleći mobitel odložen sa strane. Da, ja jesam stišala zvuk, ali blinkanje ekrana upozoravalo je na pristignuti sms. Što stoji u njemu? Možda samo upozorenje da mi istječe parking. Možda VIP-ova opomena za neplaćeni račun. Ali, možda... Dečkova ljubavna poruka? Poslovna ponuda? Sočan trač? Poklon?

Neka nesreća? Primila sam mobitel u ruke brzinom svjetlosti. Frendica mi je javljala da u rukama drži haljinu koju sam davno naručila i čiju sam kupnju, zbog sve gore recesije, odgađala do ljetnih rasprodaja. Srce mi se razgalilo, a duša smijala. Počela sam tipkati... Nisam ni primijetila da je moja maserka na prstima ušla u sobu, s vrelim eteričnim uljem i sterilnim čašama za razbijanje celulita, i šokirano gledala u mene koja sam u međuvremenu započela zanimljivu konverzaciju s Dubaijem, te u pelenama i s kapom koja štiti kosu na glavi, sjela uz zamračeni prozor, uz rokovnik i kapi za oči, dogovarala susret s prijateljicom (i haljinom) na aerodromu.

Dobro, što sam trebala? Mirno ležati i čekati da ona zamijeni žabe s galebovima?

Prema tekstu koji sam vam na početku kolumne spomenula, da. I prema mom suprugu, nažalost.

Udala sam se za čovjeka koji većinu vremena voli provesti - uživajući u datom trenutku. Multitasking je za njega naporan i nepotreban, mobiteli nužno zlo, a život u konstantnoj jurnjavi i brizi potpuno besmislen. Iako ja znam vrištati kako ništa ne bismo uspjeli “riješiti” da nema moje brzine i sposobnosti anticipije, Dečko se brani s činjenicom koja stoji: od silne histerije, pita me, kad ti to uspijevaš uživati u životu? Hm. Kad napravim sve što sam si zadala za taj dan?

Zar ne vidiš koliko je to tužan život?

I iako ne mogu reći da se osjećam tužno, moram priznati da se u posljednje vrijeme često osjećam umorno. Trči, Lola, trči zvuči kao dobro ime za film o mojim dvadesetima. Dio toga sam naslijedila kao model (moja mama nije u stanju pojesti ručak na miru), a dio je posljedica... pa, straha za svoj bitak.

Ako nešto propustim, ne postojim, tiha je poruka koju nam šalju mediji. Ako nisam dostupna, možda izgubim taj posao ili priliku. Ah, voljela bih biti lagodna, ali moj šef je zahtjevan i želi da se javljam i izvan radnog vremena. Djevojka koja je visokopozicionirana u jednoj od najjačih modnih brendova u Parizu priznala mi je da će tražiti napismeno dokaz da se, nakon što posjeti dečka na drugom kontinentu, može vratiti na svoje radno mjesto. Šokirano sam je pogledala.

Zašto?

Slegnula je ramenima.

Konkurencija je velika - objasnila je. Ležale smo kraj hotelskog bazena, svaka sa svojim mobitelom, i detaljno posloženim planom za taj dan. Moja Parižanka imala je sat vremena do sljedećeg putovanja. Ja sam imala deadline i raspored u glavi. I zapravo, shvatila sam, iako smo bile u bikinijima i uz bazen, mi uopće nismo bile tu. Parižanka je bila u idućem gradu, na idućoj promociji, s idućim klijentom, ili možda već sa svojim šefom na teškom sastanku na kojem će joj on potpisati da je neće zamijeniti ako se nakratko posveti svom privatnom životu.

Ja sam bila u jednoj maloj tamnoj sobici nalik na zatvorsku ćeliju i bičevala sam samu sebe zbog kašnjenja s tekstom, kupnjom anti-baby pilula i javljanja roditeljima. Naši su se životi snažnije živjeli kroz ekrane fensi-šmensi telefona koje smo obje položile na ležaljke, i dok sam zatvarala oči da dobijem malo vitamina D u kosti (i pritom isplaniram ostatak tjedna), sjetila sam se kako je uspješni biznismen donio nekoliko postulata koji su mu promijenili život, navodno nabolje.

Broj jedan: uživaj u svakom trenutku bez toga da misliš na idući. Broj dva: tijekom dana, pokloni si par sati (šetnje, kuhanja, seksa, šopinga, igre s djecom) za vrijeme kojih si nedostupan što god da se događa.

Kad sam prvi put čitala njegovu ispovijed, činilo mi se samo da prihvaća lijenost i da je ostario. Na tom sam bazenu, pak, došla do zaključka da ja očito moram isplanirati kako - ne planirati, barem nakratko. Ili, kako bi moja Nada rekla, moram se naučiti dopustiti si - biti lijena. Počela sam s malim stvarima. Primjerice, popodnevni san za mene je bio znak potpunog ludila - zašto bi zdrav čovjek spavao usred dana?! Sljedeći sam put, kad mi je tijelo reklo da bi mu pola sada drijemeža dobro došlo, ostavila internet, suđe, psa, telefone i otvorene zadatke na kompjutoru, i otišla - u krevet.

Prvih me nekoliko puta budila grižnja savjesti. Oh, hoće li me netko vidjeti da nisam spremna na akciju u tri sekunde?! Prava je istina, naravno, bila da sam postajala loša u tom umjetnom pumpanju robotske energije i snage za sve. Oči su mi dobile do nedavno nepoznate crne rubove, počela sam gubiti stvari, zaboravljati imena, postala sam nervozna i zaista - da, Dečko je bio u pravu - nezadovoljna.

Režim kakav predlaže gospodin “stručnjak u pronalaženju mira” za mene je prilično zahtjevan. On ide na odmore bez kompjutora! Ja se pakiram s mrežnim kabelom i adapterima za nekoliko dijelova Zemlje. On odlazi na godišnji s obitelji što god se dogodilo! Ja sam se budila na romantičnom putovanju u Veneciju svaki dan u šest ujutro da bih dovršila epizodu serije na kojoj sam tada radila, te sam dočekivala Dečkovo buđenje oko devet na entuzijastičnoj trećoj kavi. Ja sam na vlastitoj svadbi oko ponoći mijenjala status na Facebooku. Problem leži u tome što sam mislila da je takav život šarmantan i, što je još gore, vodi k uspjehu. Tko me tako naučio?

Ne samo uvijek sposobna mama koja se našla, zajedno s cijelom svojom generacijom, na razmeđu između onog što se smatralo normalnim prije feminizma (moja baka je mrtva hladna viklala kosu satima, ispijala kavice i ukuhavala danima pekmez od šljiva, ne osjećajući grižnju savjesti što ne zarađuje) i onim što se smatralo normalnim nakon feminizma (Superman, pomakni se).

Osim toga, moja je mama morala svoju kćer naučiti da su red, rad i disciplina preduvjeti za to da te partija smatra uzornim članom društva, uz dodatak toga da moraš biti pirana da bi se mogao prehraniti (zasluge za ovaj dio idu divljem kapitalizmu zemlje u tranziciji). Iz perkspektive umorne mlade žene mogu vam reći: koliko ste uživali danas, uživali ste. Što god da se sutra desi, neće vam nadomjestiti to vrijeme.

I, kakav je život u drugoj brzini? Ponekad, prokleto spor. Poželim li ponekad nakon trećeg gutljaja početi rješavati porez ili kuhati za sutra? Naravno. Jesam li još uvijek u panici? Apsolutno, gotovo stalno. Što sam dobila s primjenjivanjem efekta manje dostupnosti, nečega što bih vam svima preporučila? Za ruku više držim Dečka nego svoj mobitel, što je sasvim dovoljno da vam mirne duše mogu reći kako je žrtva vrijedila.

Izdvajamo