STRUČNJAK ZA PRAVOPIS

Josip Silić: Crnogorsku gramatiku nisam kroatizirao jer su, čudit ćete se, naša i njihova - identične!

Pongračić/CROPIX

Crnogorski rječnik je dubletiziran. Uz oblik đevojka dopušta se i oblik djevojka . U njemu su navedene i nepravopisne dublete. Učinjeno je to zato da budu zadovoljni i oni koji rabe ćerati i oni koji rabe tjerati. U njima nema represivnosti, kaže autor hrvatskog pravopisa i crnogorske gramatike.

Josip Silić (r. 1934.), profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, naš je najkompetentniji stručnjak za pravopis. Najutjecajnije njegovo djelo, iz današnje perspektive, jest “Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika”, koji je sastavio s pokojnim profesorom Vladimirom Anićem, objavljen 1986., ponovljen 2001. kao “Pravopis hrvatskoga jezika”. Veoma je važna i njegova knjiga, objavljena 1984., “Od rečenice do teksta”. Njegov je pionirski rad i računalni pravopis iz 1996., koji je Microsoft otkupio kao primjeran “spelling checker” za slavenske jezike. Značajna je i njegova moderno koncipirana “Gramatika hrvatskoga jezika” iz 2005., koju je objavio u suautorstvu s Ivom Pranjkovićem. Neposredan povod za ovaj razgovor jesu “Gramatika crnogorskog jezika” i “Crnogorski pravopis”, kojima je Silić suautor, a koji se od ove školske godine koriste u nastavi.

Prihvatili ste da sudjelujete u izradi gramatike i pravopisa crnogorskoga jezika i već ste više puta javno obrazložili, pošavši od činjenice da ako tri jezika, hrvatski, srpski i bosanski, imaju pravo biti standardni, onda na to ima pravo i crnogorski. Znači li to da je svaka nova država zapravo ‘jezikotvorna’?

- Da, i crnogorski jezik (kao i hrvatski i srpski i bosanski (bošnjački)) ima pravo na standardnojezičnu samostalnost. On (kao i hrvatski i srpski i bosanski (bošnjački)) pripada istome sistemu - štokavskome. I on ima sve ono što standardni jezik čini standardnim jezikom. I njegova je ‘podloga’ realna i autonomna. I on izlazi iz svoje povijesti, iz svoje kulture, iz svoje književnosti, iz svoje znanosti, iz svoje publicistike i svoje administracije, tako da i on ima pravo na svoju polivalentnost. U skladu s tim i vašim pitanjem: svaka država ima pravo biti ‘jezikotvornom’.

Vezivanje standardom

No, nisu li svi ti jezici, strogo lingvistički gledano, tek odvjetci jednoga jezika, koji stručnjaci različito imenuju ‘štokavskim sistemom’ ili ‘štokavskim dijasistemom’?

- Jesu. Svi su ti jezici (i hrvatski, i srpski, i bosanski (bošnjački), i crnogorski) ‘odvjetci jednog jezika’, ali jezika kao sistema. Svi oni pripadaju štokavskome sistemu. (Isključio bih ovdje pojam ‘dijasistem’.) No ovdje se ja razlikujem od (nekih) drugih. Ja, naime, razlikujem sistem od standarda. Meni je sistem (isključivo) lingvistička, a standard i lingvistička i sociološka (dakle sociolingvistička) institucija. Meni je sistem entitet, a standard i entitet i identitet. Ja se standardom vezujem uz svoju povijest, uz svoju kulturu, uz svoju književnost i uza sve ono s čime sam (i bio i jesam) u izravnoj vezi. To su za mene vrijednosti - vrijednosti koje mi ne može dati sistem. Dakako, ja te vrijednosti ne izoliram. Dapače, one mi služe da se etički povežem s onima koji nose u sebi druge vrijednosti, dakle s onima koji govore drugim standardima. Moja humanost ne izlazi iz istosti, nego iz različitosti. Možda ću biti jasniji ako kažem - iz različitosti u istosti. Različitosti su mi standardi, a istost sistem.

Snježana Kordić, primjerice, inzistira da govorimo zajedničkim jezikom i da su sve njegove ‘aktivne’ inačice zapravo plod nacionalizma u jeziku. Zar je sporno, sa znanstvenog gledišta, priznati taj zajednički jezik i nazvati ga srpskohrvatskim? Ako ni zbog čega drugog, onda zato što hrvatskosrpski zvuči rogobatno...

- Cijenim Snježanu Kordić kao znanstvenicu. Cijenim i njezinu tezu o policentričnosti standardnoga jezika. No, ne cijenim njezinu kvalifikaciju onih koji misle drukčije od nje. Ona one koji misle drukčije od nje (kojima je polazište standard, a ne sistem) proglašava nacionalistima. Pritom im daje negativnu ocjenu. Za razliku od nje, ja na njezinu teoriju ne gledam negativno. Ona na nju ima pravo (jer je i teorijski i metodološki može opravdati). No i ona bi morala gledati na (neo)strukturalizam pozitivno, a ne negativno. I (neo)strukturalisti mogu svoju teoriju opravdati i teorijski i metodološki. (S kojim pravom europski strukturalizam, koji je tvorac teorije standardnoga jezika, proglasiti promašenim?) U znanosti ne smijemo biti sebični. Znanosti odgovara pluralitet mišljenja.

Na vaše potpitanje je li sporno sa znanstvenoga gledišta priznati taj zajednički jezik i nazvati ga ‘srpskohrvatskim’ (odnosi se na naziv jezika kakav rabi Snježana Kordić), mogu odgovoriti: Ne, nije sporno. No sporno je kad se taj naziv smatra prihvatljivim, a naziv ‘hrvatskosrpski’ (koji vi ocjenjujete kao ‘rogobatan’) neprihvatljivim. Čuje se da je naziv ‘srpskohrvatski’ prihvatljiviji od naziva ‘hrvatskosrpski’ jer je njegov prvi dio (‘srpsko-’) kraći od prvoga dijela (‘hrvatsko-’) u nazivu ‘hrvatskosrpski’. Takav je način zaključivanja (prema kratkoći dijela složenice) neprihvatljiv. Smatranje ‘srpsko-’ prihvatljivim, a ‘hrvatsko-’ neprihvatljivim vodi ‘srpsko-’ do dominacije.

Sociolingvistička pravila

Radoslav Katičić, primjerice, u intervjuu Vijencu (427-429, 15. srpnja 2010.) ustvrdio je da srpski uopće nije štokavski jezik jer da to može biti samo hrvatski jezik u opreci prema kajkavskom i čakavskom. Kaže i da Bugari, Rusi i Makedonci također govore ‘što’ pa nisu štokavci. Kako to komentirate?

- Negiranje srpskoga jezika kao štokavskoga jer nije u opreci prema kajkavskome i čakavskome ne mogu prihvatiti. Štokavski su, kajkavski i čakavski neovisni jedan o drugome. I jedan su i drugi i treći sistem. U tome smislu jedan s drugim ne može u cjelinu. Teza da se hrvatski jezik sastoji od štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga je neprihvatljiva.

Nije mi jasna Katičićeva tvrdnja da štokavski jezik može biti samo hrvatski jer je u opreci prema kajkavskome i čakavskome. Srpski u toj opreci nije, pa, po Katičiću, ne može biti štokavski. U vezi s odnosom tih triju narječja ima vrlo mnogo nesporazuma. I bit će ih dok god se ne definira njihov status.

Međutim, ako doista postoje četiri jezika, što ih temelji? Koliko su za njihovo postojanje odgovorne, recimo tako, ‘endogamne’ karakteristike, a koliko njihova izvanjska ‘galanterija’?

- Da, četiri: hrvatski, srpski, bosanski (bošnjački) i crnogorski. Njihovu ‘endogenost’ (kako vi to hoćete) čine njihova sociolingvistička (standardnojezična) pravila. Unutarnjost je ono što čini svaki (pa onda i jezični) entitet. Svemu onome što pokušava ući u nj s namjerom da relevantno intervenira entitet brani ulazak u se. Kažem ‘relevantno’ jer mislim na ono što narušava pravila entiteta. To doista možemo nazvati ‘galanterijom’. A budimo svjesni toga da ‘galanteristi’ žele (relevantno) intervenirati. Nije to tako samo s jezikom.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo