Premda je vrijeme za pisanje ovog članka već istjecalo, nisam mogao odoljeti da najprije ne napišem jedno pismo i pošaljem ga čovjeku bez kojeg ove priče ne bi bilo. On je Gene Weingarten, novinar i kolumnist Washington Posta. Za njega vjerojatno niste čuli, ali vrlo vjerojatno jeste za njegovu priču o eksperimentu koji je sam i smislio, a mi ga sa zadovoljstvom i bez kompleksa kopirali.
Američki eksperiment
Violinist Joshua Bell, jedan od najboljih i najtraženijih glazbenika današnjice, na Weingartenov je nagovor jednog siječanjskog jutra 2007. došao na postaju L’Enfant Plaza podzemne željeznice u Washingtonu. Ni po čemu se nije razlikovao od bilo kojeg uličnog svirača koji u jutarnjoj gužvi pokušava privući pažnju prolaznika i pokoji dolar. Počeo je s Bachovom Chaconnom, nastavio sa Schubertovom Ave Mariom te nakon još dva kraća privlačna komada reprizirao Bacha.
Na skupocjenom Stradivariju procijenjenom na 3,5 milijuna dolara Bell je svirao 43 minute. Čitava vojska suradnika Washington Posta prebrojala je 1097 ljudi koji su prošli kraj njega. Samo ih se nekoliko zadržalo više od minute, prepoznala ga je samo jedna osoba, a zapljeskao nije ama baš nitko. Zaradio je 32 dolara i 17 centa.
Weingartenovu studiju o sposobnosti ljudi da u gradskoj vrevi i užurbanim životima prepoznaju i zaustave se kraj ljepote, Washington Post objavio je četiri mjeseca kasnije, baš uoči proglašenja američkoga glazbenika godine. Tu nagradu dobio je, naravno, Joshua Bell, a Weingarten za veliki članak svog prvog Pulitzera. (Drugog je dobio ove godine za priču o ljudima koji u automobilu zaborave i tako ubiju vlastitu djecu.)
Pomislio sam da će slavnom kolegi iz velikih američkih novina možda biti drago čuti da su ga tri godine kasnije kopirali u Hrvatskoj. Doduše, nakon mnogo kraćih priprema i s daleko manjom logistikom, ali zato s fascinantnim rezultatom - u korist Zagreba, Hrvatske i “našeg” virtuoza.
Idealan izbor
U redakciji smo odavno razmišljali o našoj verziji pokusa, odnosno testa: hoće li prolaznici u glavnom gradu Hrvatske prepoznati ljepotu vrhunskog muziciranja i razlikovati svjetskog virtuoza od “običnih” uličnih svirača. Trebalo je samo smisliti tko će nam svirati. I onda je iz Beča doletio Julian Rachlin. Idealan izbor! Od Joshue Bella je mlađi sedam godina, ali ima isto toliko starijeg i podjednako skupocjenog Stradivarija. (Upozorenje potencijalnim neukim lupežima: ni ne pomišljajte! Ta jedinstvena i prepoznatljiva glazbala nemoguće je prodati, a za vratom biste smjesta imali sve interpole svijeta.)
I Bell i Rachlin pripadaju violinističkoj eliti i obojica, najprostijim jezikom rečeno, svirajući na najznamenitijim svjetskim pozornicama, zarađuju po tisuću dolara. U minuti.
Stari ulični svirač
Rachlin je u Zagreb stigao zbog dirigentskog i solističkog nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom. Dočekao sam ga u hotelu čim je stigao s aerodroma. Odmah je pristao na naš prijedlog jer priču o Bellu i metrou zna, uvijek je spreman na luckaste stvari, a i odavno nije svirao na ulici, što mu je od djetinjstva pričinjalo veliko zadovoljstvo. A i donosilo nekada itekako potreban i ne mali novac.
Večer prije dolaska u Zagreb, Rachlin se vratio u Beč iz Japana, s festivala u Miyazakiju, a iz Zagreba će u Los Angeles gdje ga čeka tamošnja slavna Filharmonija. Nakon jutarnjeg pokusa i konferencije za novinare u Lisinskom otišli smo na ručak, a potom u Oktogon. Tamo sam mu dodao kartonsku kutiju za novac. Dodao sam i mamac: 20 kuna i nešto sitniša, a on je dodao 10 eura. Više mu nisam trebao.
S hladnokrvnošću i rutinom iskusnog uličnog svirača, bez traga bilo kakve neugode ili treme, violinistički superstar spustio je na prag banke kofer u kojem nosi i dragocjenu violu, a preko njega baloner. Već sam se bio diskretno odmaknuo kad je prolaz između Ilice i Cvjetnoga trga ispunio zvuk kakav na takvom mjestu možete čuti doista jednom u sto godina. I to ako imate veliku, veliku sreću. Bachova Sarabanda u d-molu bila je tek ugrijavanje za tu famoznu Chaconnu, sveti gral među skladbama za violinu solo. Rachlinovog kolegu, šansonijera i gitarista Stjepana Križana, kojem je Oktogon stalna pozornica, uopće nisam morao uvjeravati ni osobito moliti da napravi pauzu. On je prvi smjesta prepoznao Rachlina, a nakon nekoliko minuta uživanja u majstorskoj svirci ubacio nešto kuna u kutiju i pokazao mu znalački palac gore. Istodobno, jednom užurbanom prolazniku korak kao da se iznenada zaledio. Stao je kao da je zaboravio kamo je krenuo i ostao tako dobrih deset minuta. Potom je s puno poštovanja spustio svoj prilog pred noge violinista i nastavio dalje prema Ilici.
Nije ga iznenadilo kad sam ga zaustavio, jer i on je prepoznao Juliana Rachlina, zahvalio nam je što smo mu uljepšali dan, rekao da je profesor gitare u glazbenoj školi i da zbog ovog nenadanog koncerta kasni na sat. Djelovao je kao čovjek koji će đacima znati ispričati što ga je zadržalo na takav način da mu sigurno neće zamjeriti.
U butiku preko puta našeg violinista vidio sam pet Japanki kako prebiru po skupim komadima odjeće. Premda iz njihove zemlje na Zapad dolazi mnogo sjajnih muzičara, ove su gospođe potvrdile kako ipak pripadaju nekoj drugoj kulturnoj tradiciji. Izašavši iz trgovine, jedna od njih samo je uredno škljocnula kamerom prema sviraču i nastavila za prijateljicama koje se nisu ni osvrnule. Pomalo su me razočarala i dva Rusa, koji su tek na desetak minuta zastali i nastavili jedan drugoga fotografirati. Bez tona. Saznao sam da su bankari na velikom kongresu koji se održava u Zagrebu.
Predivna akustika
Ali, zato je Ivica, radnik Gradske čistoće, sa svoje zelene trokolice kojom svakodnevno patrolira kroz Oktogon, dao vrlo ohrabrujuće zapažanje:
- U ozbiljnu glazbu se baš i ne razumijem, ali čini mi se da je ovaj jako, jako dobar.
Istina, pokraj svakoga tko je zastao i slušao, barem njih dvadesetak je prošlo bez ikakve reakcije, osim onih koji bi požurili jer im je “buka” očito otežavala razgovor mobitelom.
Premda smo se dogovorili da će dvadesetak minuta Bacha biti dovoljno, Rachlin je nakon Chaconne nastavio s nečim mnogo modernijim, jednom Sonatom-baladom Eugčnea Ysayea. Ponesen predivnom akustikom prostora i potpuno zaboravljajući sve ostalo, a ohrabren vjerojatno i pljeskom koji Joshua Bell u washingtonskom metrou nije dobio, Rachlin je na kraju još odsvirao i čitav prvi stavak Beethovenova Violinskog koncerta.
Skrivena kamera
Baš kao i Dajana i Isabelle iz Švicarske, isključivo zbog neuobičajeno snažnog i lijepog zvuka violine koji se čuo i na Ilici, u Oktogon je ušla i Ivana Lesić. Ali, za razliku od turistkinja koje su tek od mene saznale u čijoj su glazbi i sviranju uživale, mlada profesorica violine mojoj je kolegici Sandri Golemac na drugom kraju Oktogona govorila još uvijek suznih očiju o potpuno neočekivanom susretu s vlastitim idolom:
- Ovo je san. Biti tako blizu ovog velikana poseban je osjećaj. Pamtit ću ovaj trenutak zauvijek.
Zaprepaštena je bila i turistkinja iz Austrije, Betina Miesenböck.
- Ne mogu vjerovati! Tek sam stigla u Zagreb i krenula u obilazak grada. Vidjeti Juliana Rachlina kako svira na ulici nije svakodnevica, pa sam odmah pomislila da se radi o skrivenoj kameri - kroz smijeh je komentirala Austrijanka.
Zagreb se doista pokazao kao muzikalan grad, a tome u prilog još više govore oni koji nikada ne bi prepoznali Rachlina, ali su stali osvojeni nesvakidašnjom ljepotom glazbe koja je odjekivala Oktogonom. U nekim je trenucima stajalo i slušalo i desetak ljudi, a dvije su djevojke posljednjih dvadesetak minuta stajale kao omađijane, očito spremne da slušaju još satima.
- Znate li tko je ovo?
- Ne znamo, ali predivno svira.
Ivana i Marija Viktorija, koje u Srednjoj glazbenoj školi Lisinski uče flautu i obou, bit će očito izvrsne glazbenice, jer pravu glazbu znaju i prepoznati i diviti joj se.
Prijatelju koji svira violinu javile su da mora doći do Oktogona i prije nego što sam ih pitao jesu li čule za Juliana Rachlina.
Dlanovima preko široko otvorenih usta prigušile su krik oduševljenja. Koncert je završio, a one su u mobitelu ponijele fotografiju, kao dokaz fantastične priče u koju njihov prijatelj možda ne bi niti povjerovao.
Uspješniji od Joshue Bella
Eksperiment je uspio na veliku radost i oduševljenje svih koji su u njemu sudjelovali. Onih koji su prošli, ne obrativši pažnju, bilo je, naravno, barem deset puta više. Ali, oni se, zapravo, i ne računaju. Tako je s glazbom, tako je sa svakom umjetnošću, sa svakom ljepotom, baš kao i s nenadanim ljubavima. Najvažnije je da svatko barem jednom dobije svoju priliku za takav nenadani susret.
A meni je, taman za kraj teksta, stigao i odgovor gospodina Weingartena:
- Drago mi je čuti da je Rachlin zaradio dvadeset dolara. Očito, ako uzmemo u obzir sadašnje stanje svjetske ekonomije i usporedimo broj i standard stanovnika, vaš je čovjek bio uspješniji od Joshue Bella. Jedva čekam priliku da s tim malo dražim Josha!
John Malkovich ove godine u ulozi zlog muzičkog kritičara
Osim dirigentsko-solističkog nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom, Rachlin je u Zagreb došao obaviti još jedan njemu silno važan posao: najaviti program desetog izdanja svog festivala u Dubrovniku. Premda je svake godine sve atraktivniji, jubilarni festival donosi i osobite novitete. Prvo što je Rachlin istaknuo na konferenciji za novinare bilo je uvođenje popusta od 50 posto za učenike, studente i umirovljenike na cijene ulaznica za sve koncerte. Potom, prvi će put jedan koncert pripasti velikom vokalnom solistu, koloraturnom sopranu najvećih svjetskih opernih pozornica Eleni Mosuc. Prvi će se put uz festival održati i majstorski tečaj. S dvadesetak probranih mladih violinista sa svih strana svijeta, uključujući i Hrvatsku, radit će glasoviti pedagozi Boris Kuschnir i Pavel Vernikov, a najbolji među njima na jednom će se koncertu pridružiti glazbeničkoj eliti u kojoj su, uz mnoge druge, i ove godine Miša Maiski, Janine Jansen i Itamar Golan.
Festivalski orkestar, kao i lani, bit će ponovno slavni britanski ansambl Academy of St. Martin in the Fields. Neizostavni Sir Roger Moore prve će večeri festivala, uz izvedbu posljednjih Beethovenovih kvartete, čitati skladateljev potresni testament iz Heiligenstadta, dok će se John Malkovich ove godine uživiti u ulogu zlog kritičara: na jednom će koncertu sastavljenom od antologijskih skladbi čitati i glumiti kritičare koji su ta djela svojedobno najgorim mogućim rječima pokapali.
Iskreno zadivljen činjenicom da Hrvatska ima predsjednika - skladatelja, Rachlin će zasvirati i jedno djelo Ive Josipovića, a na festivalu će osobno i sa svjetskim praizvedbama po jednog svog djela gostovati dvije svjetske skladateljske zvijezde: mladi Švicarac Richard Dubugnon te legendarni Gruzijac Gija Kančeli. Sve spomenuto samo je dio umjetničke gozbe raspoređene na 12 koncerata, među kojima ni ove godine neće izostati onaj na dar Dubrovčanima.