SVJETSKO OTKRIĆE

KAKO SU SPAŠAVANI PUTNICI TITANICA: Davno izgubljeni dnevnik osječke učiteljice otkriva SVE! Dramatične ispovijesti donosi NEDJELJNI

    AUTOR:
    • Drago Hedl

  • OBJAVLJENO:
  • 31.03.2012. u 19:13

Marija Bartowski, mlada i samostalna žena iz Osijeka, otisnula se na veliko putovanje u Ameriku, a nije ni znala kako će po povratku iz New Yorka naletjeti na najveću pomorsku tragediju u povijesti. Ovo je, sto godina nakon brodoloma, prva objava njezina dramatičnog dnevnika za koji su se otimale sve svjetske novine.

Dan kojegneću za cijeli život neću zaboraviti, zapisala je Osječanka Marija Bartowski u ponedjeljak 15. travnja 1912. na brodu Carpathia, suočivši se s užasom koji je prekinuo njen san. Tek razbuđeni putnici s broda Carpathia, koji su u polusnu čuli metež na palubi i vidjeli čamce za spašavanje, nisu znali o čemu se radi. Neki su pomislili da tone njihova Carpathia, koja se četiri dana prije toga otisnula iz New Yorka prema Rijeci i da posada u žurbi evakuira putnike.

“Probudim se oko pola 6, jedna gđa Mađarica u kabini već ustala i bila vani. Povrati se u kabinu i plače... Brod tone! Rekoh neka, neću se ni maknuti. U to skoči frajlica brzo iz postelje, brzo se odjene i pođe da vidi što je. Za 20 časaka se povrati. Brod ne tone, ali je potonuo Titanic od White Star Linea! Devetnaest čamaca donijelo nam je brodolomce”.

Tim riječima Marija Bartowski, putnica II. klase iz kabine broj 50 na brodu Carpathia, opisala je trenutak kada je saznala da je nekoliko sati prije toga, nekih 58 milja dalje, na svojoj prvoj plovidbi iz engleskog Southamptona u New York potonuo Titanic , najmoćniji i najluksuzniji putnički parobrod tog vremena. U panici, zbrci i užasu koji je vladao Marija Bartowski, kao ni ostali putnici na Carpathiji, nije tada mogla znati da je do njihova broda doplovilo 17, a ne 19 čamaca očajnih brodolomaca.

Na 31. stranici dnevnika, koji je pedantno vodila od 29. studenoga 1911., kada se iz Osijeka uputila u New York, do povratka u Rijeku 6. svibnja 1912. godine, kao neposredni svjedok događaja koji je potresao tadašnji svijet, ona bilježi nevjericu putnika s Carpathije dok su u čamcima za spašavanje promatrali očajnike s Titanica, uglavnom žene i djecu, preplašene, prozeble i iznemogle nakon brodoloma. Za razliku od prvih 30 stranica, ispisanih nalivperom, najdramatičniji dio dnevnika - onaj o spašavanju brodolomaca s Titanica - pisan je grafitnom olovkom. Njen senzacionalni dnevnik, skriven od očiju javnosti cijelo jedno stoljeće, sada po prvi put otkriva dramatične prizore spašavanja putnika-očevidaca s Carpathije.

“Oko 1500 ljudi potonulo je, najviše muškaraca. Užasne li nesreće. Brodari je ne pamte odavna. Santa leda, porezala je parobrod i za tričetvrt sata nestao je najveći parobrod svjetski. Kapetan nije ostavio svoje mjesto. Jedni pričaju da se je ustrijelio, drugi da je potonuo s parobrodom. Izgleda nam brod kao ratište. Jedni hodaju ovamo, drugi onamo, ovdje majka traži djecu svoju, ondje žena muža, a nema ih, more ih progutalo. Spašeno je najviše samo ženskih, i to gospođa i djece. Časnici parobroda su zaustavljali muškarce s revolverom u ruci. Muž je morao ostaviti ženu i djecu, morao je ostati u svom grobu. Užasno! Taj jauk, taj plač! Oh, brodolome, kako si strašan.”

Stanje na Carpathiji ujutro, tog 15. travnja 1912., bilo je upravo onako kako to u svom dnevniku opisuje Marija Bartowski. Bilo je nalik ratištu. Trebalo je prihvatiti čamce krcate brodolomcima, očajne ljude i djecu koji nisu imali ništa osim odjeće u kojoj su se zatekli kad je moćni Titanic, nakon sudara s ogromnom gromadom leda, počeo tonuti. Još strašnija bila je zebnja koju su brodolomci donijeli sa sobom na palubu Carpathije. Nisu znali gdje su im najbliži - djeca, roditelji, majke, očevi, braća, supružnici…

Unuk Marije Bartowski, danas 76-godišnji Branimir

Kad je kapetan Carpathije Arthur Henry Rostron primio očajnički SOS s Titanica, bez oklijevanja je odlučio da se, unatoč opasnosti od ledenih santi, najvećom mogućom brzinom - a ona je bila tek 15 čvorova - krene u pomoć. Bio je svjestan da tako ugrožava i život svojih putnika, ali vjerovao je da njegov 165 metara dugi brod, koji je morima plovio već devet godina, može sigurno stići do brodolomaca. Kao iskusni kapetan, taj 43-godišnjak znao je kako se u noći, u mrklom mraku, na studenom Atlantiku, osjećaju brodolomci i koliko, s mješavinom očaja i nade, vape za pomoć. Naravno, nije znao koliko ih je, nadao se da Titanic još pluta - jer tko bi mogao zamisliti potonuće tog superbroda - sve dok mu prvi preživjeli putnici izvučeni iz čamaca za spašavanje nisu rekli da je Titanic progutalo more. Na Carpathiji se, kad su svi brodolomci izvučeni iz čamaca, odjednom našlo 706 putnika koje je trebalo zbrinuti.

Gledam kako ih dižu na naš brod”, piše u svom dnevniku Marija Bartowski, putnica s Carpathije, 15. travnja 1912., jutro nakon potonuća Titanica. “O ne, na dnu čamca ukočeno tijelo, a tamo, u drugom čamcu dva. Svi su opasani spašavajućom gurtom, no tko nije u čamcu, tome nema spasa. Dižu ih pojedince iz čamca, žene i djeca najprije. Jedan muškarac umro od veselja, da se je spasio čim su ga gore dovukli. Puklo mu je srce! Eno otmjene gospođe, smije se, šenula je pameću, nestali su joj muž i dvoje djece... da, razloga dosta... U svakom kutu dresing-rooma sjede brodolomci, udovice. Malo se je muškaraca spasilo, i to silom. Jedan je Kranjac tu sa svojom djevojčicom. Čujem ga hrvatski govori, obratim se njemu, što je, kako je? Veli, brat i ja držali smo moju malu rukama. Malu su primili u čamac, a nas su odgurali natrag, ali ja ne budi lijen i skočih s broda u čamac, moj brat ostao je na brodu…nema ga. Ima mu 28 godina, a u Europi ostavio ženu i petero djece. Sirota udovica! Bezbroj primjera i jedan žalosniji od drugoga. Eno dvoje krasne otmjene djece. ‘Francuski’ otac s djecom od pet i tri godine putuju u New York, gdje im je majka. Oca nema, mali su ‘Francuzi’ siročad. Krasni dečki, obiteljsko im je Hofman. Brodara bilo je na brodu 870, a od svih potonulo je blizu 500. U I. kabini bilo je 470, a u II. 360, a u III. 800. A koliko ih ima na brodu? Ne znam ima ih 1/3”, opisuje Marija Bartowski užas koji se tog jutra zbivao na Carpathiji.

Kad su oko 10 sati tog jutra i iz posljednjeg, 17. čamca izvučeni preživjeli putnici s Titanica, kapetan Carpathije Arthur Henry Rostron odlučio je brod okrenuti prema New Yorku. Sada je imao 706 putnika više i te nesretne ljude trebalo je što prije dovesti na njihovo odredište. Brod Californian, koji se nedugo nakon dolaska Carpathije također našao u blizini mjesta brodoloma, odlučio je ostati ondje još neko vrijeme kako bi eventualno našao još ponekog preživjelog.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Izdvajamo