OTAC GA TUŽIO ZBOG ROMANA

KNJIŽEVNA SENZACIJA IZ NORVEŠKE Karl-Ove Knausgĺrd: Moja borba

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 08.03.2014. u 10:26

Ukratko, koliko se uopće ukratko moće reći o djelu od tri tisuće stranica, riječ je o romanu-autobiografiji, svi događaji su stvarni, svi likovi su stvarni, sva imena su stvarna, nema nikakvog ključa za razumijevanje, to je čista ‘gola istina’ Knausgĺrdova života

Tko je Karl-OveKnausgĺrd?

Tko je Karl-Ove Knausgĺrd (izgovara se: Karl-Uve Knausgord) saznat ćete, i to do najsitnijih detalja, ako pročitate šest tomova ili svezaka njegova monumentalnog romana-autobiografije “Moja borba (Min kamp)”, ali vjerujte mi na riječ, rijetkima je to uspjelo. Odmah da položim karte na stol, pročitao sam, kao i velika većina norveških i inih čitatelja tek prvi tom, no ipak ću vam pokušati reći nešto o ovom djelu, njegovu konceptu prije svega, ali i njegovu autoru koji, kako već možda znate, dolazi iz, moje druge domovine, Norveške.

Kada kažem da je njegovo djelo monumentalno, ne mislim samo na opseg ovog romana, jer bih u tom slučaju upotrijebio pridjev gigantski. Naime, roman “Moja borba” proteže se na otprilike tri tisuće stranica, ali nije u tome, kako rekoh, njegova veličina, već značaj kakav mu se pridaje ponajprije u Norveškoj i Skandinaviji, ali također, evo kako se sada da zamijetiti, i u čitavom (zapadnom) svijetu. Za sada je izašlo, koliko znam, englesko izdanje u SAD-u, a njemačko je u pripremi. Velik je to i dugotrajan posao, prevesti toliki broj stranica, i zahtijeva veliku posvećenost, tako da će se hrvatski čitatelji, po svoj prilici, morati strpjeti neko vrijeme dok ne dobiju šansu okušati se u tom čitateljskom maratonu i provjeriti svoju intelektualnu izdržljivost.

Što je najbolje, sam autor roman “Moja borba” smatra tek posljednjim dijelom vlastite trilogije koja je počela njegovim prvijencem “Ute av verden”, naslovom koji ako bi se doslovce preveo znači “Izvan svijeta”, no riječ je i o frazi kojom želimo reći da je neki problem riješen, da ga nema, da je izvan svijeta, ispario.

No, krenimo ispočetka. Karl-Ove Knausgĺrd rođen je u Oslu 1968. godine, a adoloscentske godine provest će kod svog oca u Kristiansandu, gradu na jugu Norveške, gdje sam i sam dospio igrom sudbine početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i proveo tamo prve dvije godine života u Norveškoj prije nego što ću se preseliti u Oslo. Sumnjam da sam se mimiošao s njim na ulici, jer je u to vrijeme Knausgĺrd već studirao književnost i povijest umjetnosti u Bergenu, gdje će se sresti i družiti s nekolicinom norveških autora s kojima dijeli sklonost autobiografskom romanu ili, možda preciznije: romanu-autobiografiji. Tu, u Bergenu, on čini prve književne pokušaje, uspješne dakako, tako da ga mnogi zapravo smatraju piscem “bergenskog kruga”, iako je sam autor poslije živio na mnogim drugim mjestima, da bi se naposljetku ukotvio u Švedskoj, gdje je i napisao “Moju borbu”.

Borba mladog Knausgĺrda s ocem

U prvoj knjizi ili tomu “Moje borbe” pratimo autorove, kako ih on sam naziva, mučne, tinejdžerske godine provedene kod oca u Kristiansandu, najjužnijem gradu Norveške. Tamo pohađa prestižnu, a po mome vlastitom doživljaju, pomalo elitno-snobovsku gimnaziju Katedralskole, gdje se osjeća prilično otuđenim, ali središnja tema su ipak njegovi zategnuti i psihološki kompleksni odnosi s vlastitim ocem. Otac, kako to već često biva, nikad nije zadovoljan svojim sinom, guši ga svojom hladnoćom i nepristupačnosti pokušavajući mu usaditi načela protestantsko-asketskog moralnog svjetonazora.

U sjećanje mi se urezala scena junakovog (i valjda autorovog) preispitivanja, tjeskobe i straha od očeve reakcije dok kao 16-godišnjak pokušava otići na neki tulum i iz kuće prokrijumčariti nekoliko boca malog piva. Iz naše, hrvatske, perspektive čovjeku možda nije jasno čemu toliko smaranje oko par boca piva, ali treba znati da je područje južne Norveške prilično religiozan i konzervativan kraj i da je odnos prema alkoholu još stroži od ionako poluprohibicijskog stava norveške države prema prodaji, kupovini i konzumaciji alkoholnih pića.

Bilo kako bilo, njegovom ocu se i nije baš svidjelo to što je pročitao o sebi pa je pokrenuo sudsku parnicu protiv vlastita sina zbog duševne boli, ali je istu glatko izgubio. Nije to prvi put da ljudi tuže autore autobiografskih romana zbog nezadovoljstva kako su bili prikazani u nekom djelu, ali norveški sudovi tradicionalno, tradicionalno priklonjeni anglosaksonskoj sudskoj praksi, redom oslobađaju autore svake odgovornosti i odbijaju dati bilo kakvu zadovoljštinu ljudima čija je jedina nesreća da su im sinovi, kćerke, članovi obitelji ili prijatelji postali pisci. Suci shvaćaju da je autobiografski roman ili, opet, roman-autobiografija, još uvijek samo roman, odnosno, ipak, i pored svega - fikcija, a i ja osobno podržavam takav stav.

Obnovitelj norveške književnosti

Ne dešava se mnogo toga u prvoj knjizi “Moje borbe”, a kako sam čitao ili saznao u medijima, niti u ostalih pet svezaka, ali neosporno je to da je Knausgĺrd veliki meštar od pera, i to se vidi od prve stranice, prve rečenice, maltene. Sve što dobar pisac mora imati je tu: preciznost u izrazu, uvjerljivost i originalnost u stilu, ali prije svega hrabrost u činu razbijanja postojećih okvira u strukturi teksta. Nekom, naizgled, beznačajnom detalju autor će posvetiti stotinjak stranica, dok će preko nekih “bitnijih” trenutaka nonšalantno proklizati s tek nekoliko kratkih i konciznih rečenica. Miješa tako Knausgĺrd i taj, za norvešku književnost tako tipičan minimalizam, asketizam ili, kako sami Norvežani vole reći, “ekonomičnost” (što je valjda drugi izraz za škrtost) prije svega na razini rečenice s krležijanski dugim, teško prohodnim pasusima kojima oblikuje svoj unutarnji monolog. Bio sam uvjeren da je norveški stilski minimalizam (od Hamsuna, preko Askildsena pa do Gryttena) uvjetovan prije svega strukturom norveškog jezika u kojem je zbog nedostatka padeža teško pisati dugačkim rečenicama i tako isplesti neku malo “raskošniju” tekstualnu strukturu. No, Knausgĺrd, čini se, vješto izbjegava tu zamku i balansirajući između jednog i drugog, minimalizma kojim opisuje “vanjski” svijet, s jedne strane, i stilski raskošnih, bespoštednih, ponekad i zamornih analiza, te unutarnjih monologa, pisanih u najboljoj maniri tijeka svijesti.

Tako da nije bez osnove tvrdnja da roman “Moja borba” predstavlja svojevrsnu prekretnicu u norveškoj, ali kako vidimo i široj, svjetskoj, književnosti. Autor je doplovio do krajnjih granica poznatih literarnih oceana i tako rasturio sve okvire, i stilske, dakle kvalitativne, ali i one kvantitativne, ako se uzme u obzir spomenuti opseg ovog djela. Može se reći da je time autobiografski roman došao do krajnjih granica, čak ih i prešao, možda je “Moja borba” pokopala sve buduće slične pokušaje.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo