KLASA OPTIMIST

KOMENTAR ANTE TOMIĆA Da smo Raspudić i ja jedina dva Hrvata na svijetu, rekao bih popisivaču da sam Apač

Marko Miščević/CROPIX

Predsjednik Ivo Josipović pozvao je bosanskohercegovačke Hrvate da pristupe popisu stanovništva. Upravo je tako kazao, pristupite popisu, premda građani zapravo ne moraju nigdje pristupiti. Građani mogu, ako im je volja, ostati u papučama jer druga strana, honorarni suradnici Državnog zavoda za statistiku, njima pristupaju

Kad je popis stanovništva, ne treba, da se tako izrazim, ići u pizzeriju. Pizza vam dođe na kuću.

Zašto bi, uostalom, Hrvate trebalo opominjati da se daju popisati i nikako, ni za boga miloga ne zaborave naglasiti koje su nacionalnosti? Nemaju valjda be-ha Hrvati šašav običaj da u doba popisa ugase svjetlo i televiziju pa se sakriju iza kauča i bespomoćno mijauču, kako bi onaj na vratima pomislio da je samo maca kod kuće? Koješta mi je nejasno, koji je smisao ove političke kampanje, ali ona je široka i snažna, masivna. Prije četrnaest dana vozili smo se od Mostara u Metković i cijelim tokom Neretve džambo-plakati pozivali su čeljad da dušmanskim popisivačima ne nude ni kave ni rakije prije nego ih upišu kao Hrvate. Čitava Hercegovina se pred popis stanovništva tuče u svoja hrvatska prsa i pjeva kao što navijači pjevaju “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”.

Pa, dobro, može i tako, pomislio sam zapanjeno razgledajući kroz šoferšajbu, premda bih osobno izabrao drugačije, diskretnije izražavanje nacionalne pripadnosti. Na primjer, kako to čine bosanski franjevci. Ne znam koliko znate o ovim redovnicima, a trebali biste. Da je ovo bolja zemlja, o njima bi se učilo u školama. Franjevačka provincija Bosna Srebrena bio bi nastavni predmet u kojemu bi se neočekivano skladno ujedinili i vjeronauk i građanski odgoj, u povijesti i djelovanju toga reda našli bi sve kršćanske i općehumanističke vrijednosti koje valja usvojiti.

Mudrost manjine

Ostali su u Bosni i Hercegovini nakon turskog osvajanja zahvaljujući pismenom dopuštenju, Ahdnami, koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću, i preživjeli vijekovima, pisali i opismenjavali, liječili, otvarali ljekarne, pučke škole i gimnazije i, iznad svega, sačuvali žižak katoličke vjere i hrvatskog imena na jednom mjestu gdje ni jedno od toga nije bilo premija. Franjevci su bili uz svoj potlačeni narod i u dobrim i u teškim godinama, i kad bi šljive rodile i blago se blagoslovljeno množilo, ali i kad bi tuča uništavala ljetinu i životinje zagonetno ugibale, a age i begovi bili nemilosrdniji no inače. Zahvalna kršćanska raja nazvala je te svećenike toplim, obiteljskim nadimkom - ujaci.

Najvrednije što su nam oni namrijeli je, mislim, iskustvo života u manjini, a znate i sami kako je ta stvar rijetka. Treba za to hrabrosti koju mnogi od nas nemaju. Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski. Takvi su aristokrati u duhu bili bosanski ujaci, tolerantni, oprezni, skrupulozni, a opet neustrašivi i ustrajni. Oni nisu pjevali, kao što nisu ni mogli pjevati, “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”, ali se, ne brinite, uvijek dobro znalo tko su i što su.

Mudrost manjine sačuvali su i u posljednjem ratu i ta je mudrost sačuvala njihove duše. Gojko Šušak i Mate Boban sastali su se s tadašnjim provincijalom Petrom Anđelovićem i nekolicinom viđenijih franjevaca s jeseni 1992. u Širokom i iznijeli im svoj plan. Hrvati će zaratiti s Muslimanima, a franjevci neka autoritetom potaknu da katolički živalj u Srednjoj Bosni natovari imovinu na traktorske prikolice i iseli se s prostora koji ni nenadmašni vojni um poput Slobodana Praljka ne može zadržati. Fra Petar i braća sa zanimanjem su ih saslušali i glatko otpilili. Politička moć koju su imali ova dvojica nije ih pretjerano impresionirala, a i kako bi. Oni koji su pregovarali sa sultanima neće se uplašiti magistra Bobana. Hadezeovskim su uglednicima kazali da od toga što oni misle napraviti za narod ništa dobro ne može ispasti. Kao što naposljetku i nije ispalo.

Muškarci u Grudama

Osamdeset tisuća Hrvata je u jednom sramotnom klanju nestalo iz Srednje Bosne, a ujaci su mogli samo s užasom gledati kako im pastva stradava. Protiv mržnjom uspaljene gomile i bezumne sile ognja i metala bili su nemoćni, premda su se mnogi uzaludno trudili popraviti nepopravljivo. Priča fra Ive Markovića meni je, recimo, ranila srce i do suza me potresla. Taj ujak je sa svojim znancima hodžama uporno obilazio zaraćene strane i preklinjao ljude, i naše i njihove, da se urazume, i od svoje herojske, svetačke misije nije odustao ni nakon što je Armija BiH jednom upala u njegovo rodno selo u zeničkom kraju i poubijala valjda sve muškarce u fra Ivinoj obitelji.

Prije nego drugi put nekome kažete rečenicu “Drugačije bi ti govorio da ti je netko poginuo”, svakako biste trebali upoznati fra Ivu Markovića.

O ulozi bosanskih franjevaca u posljednjem ratu danas se ne zna mnogo, a i oni koji su čuli često s prezirom pričaju o njima. U Zapadnoj Hercegovini, na primjer, ljute se i lično ih vrijeđa da netko ne živi u Ljubuškom, Posušju, Zagrebu, Rakitnom, Širokom, Livnu, Međugorju ili takvoj nekoj palanci s hrvatskom većinom, gdje je tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima. Gomila se, znate i sami, često nađe uznemirena manjinom, koji put Židovima, koji put homoseksualcima, a u ovom osobitom slučaju svećenicima koje čak ni Boban i Šušak nisu uspjeli dozvati pameti, nego su ostali živjeti s Bošnjacima, kolokvijalno Balijama.

Franjevačku danas jedva tinjajuću luč vjere i hrvatskog identiteta u Srednjoj Bosni Nino Raspudić nedavno je na Radio Međugorju učeno objasnio “kontinuitetom kvislinške politike od Ahdname do danas”. I još je rekao da su oni “razvili jednu vrstu štokholmskog sindroma” među svojim muslimanskim otmičarima. I za kraj im zasolio kad ih je umjesto ujacima nazvao daidžama. To je, znate, bilo jako smiješno. Jedan od onih trenutaka kad se muškarci u kafiću u Grudama zadovoljno pljesnu po butinama i od smijeha zagrcnu viski-kolom.

Haha, urbani konzervativac

Dogodi se s vremena na vrijeme da u našoj javnosti zablista nova intelektualna zvijezda takozvane desnice i svi se zbog nje, pa i ako su ljevičari, raspamete od sreće. Gospodina profesora zovu onda na televiziju i na okrugle stolove, ljubopitljivo čekajući da se on značajno nakašlje i nešto zasljepljujuće pametno izvali. I u pravilu se razočaramo. Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili, ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha ha, urbanim konzervativcem. Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa. Nino Raspudić samo je netko tko ljepše zna kazati “tko je jamio, jamio je”.

Svejedno, ako ste Hrvat i živite u Bosni i Hercegovini, poslušajte ipak predsjednika Ivu Josipovića. Da živim tamo, i ja bih se tako izjasnio. Rekao bih da sam Hrvat zbog fra Ive Markovića, ponosan jer vjeru i naciju dijelim s jednim takvim velikim čovjekom. Ali, zbog Nine Raspudića se ne bih mučio. Dapače, da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništa da me upiše kao Apača.

Izdvajamo