Da je sve bilo kako se planiralo, danas bi u Helsinkiju, u dvorani Finlandija, zajedno sjedilo pedeset europskih šefova država ili vlada. Svi, od Vladivostoka do Vancouvera, uključujući i Albaniju, jedinu zemlju koja je prije 40 godina bojkotirala Konferenciju o europskoj sigurnosti i suradnji i potpisivanje Završnog sporazuma, obilježilo bi jedinstveni događaj u europskoj povijesti. Da se u međuvremenu nisu dogodila opasna kršenja načela o kojima su se europski državnici suglasili prije 40 godina, ton bi bio slavljenički, svi bi se prisjećali kako je malo bilo onih koji su tada vidjeli koliko je važna bila konferencija koja se dugo pripremala, pa je mnogima bila iscrpljujuća i kapitulantska.
Ruska intervencija u Ukrajini sve je promijenila. Pozvati Ruse na skup postalo je politički neugodno, pa i nemoguće. Umjesto konferencije na najvišoj razini, u Finsku su pozvani zastupnici u parlamentima. Rusi su pod sankcijama, pa njihovih predstavnika nije ni bilo. Skup u Helsinkiju bio je razlogom zašto ove godine u Dubrovniku na Croatia Forumu nije bilo srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića. Srbija u ovom mandatu predsjedava Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju, koja je izrasla iz procesa pregovaranja.
Od onih koji su došli u Finlandiju, ukupno 96 parlamentaraca, ruske poteze osudila je većina. Sedam je bilo protiv, 32 suzdržana. Ukrajinski predstavnik, u bijesnom obraćanju prisutnima, naveo je kako se Rusija ogriješila o sva načela Završne povelje iz Helsinkija. Američki predstavnik Spencer Oliver pohvalio je dalekovidnost onih koji su prije 40 godina kreirali sporazum koji je izdržao promjene u Europi, koji je stvorio okvir za stvaranje demokratskih društava. Danas to izgleda jasno, no prije četiri desetljeća malo je bilo onih koji su vidjeli da ne treba inzistirati na nemogućem, već pokušati podrivati Sovjetski Savez i Istočni lager pojačanom suradnjom, kontaktima i razmjenom Istoka i Zapada. Oružja je Sovjetski Savez imao puno i nije se trebao bojati vojnog napada. Ideja, trgovine, jasnog pokazivanja kako je s one druge, zapadne, strane, toga su se u Kremlju mogli bojati i to su dopustili da se dogodi.
Susret trideset i pet europskih državnika, uz Kanadu i SAD, prije točno 40 godina bio je vrhunac suradnje među europskim državama. Završni dokument Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, potpisan 1. kolovoza 1975. u Helsinkiju, zaključio je 32 mjeseca dugi proces pregovaranja i usuglašavanja, a predstavljao je kulminaciju višedesetljetnih nastojanja. U promijenjenim okolnostima sedamdesetih, na vrhuncu popuštanja, detanta, na Starom kontinentu i među Super-silama, postalo je moguće doći do sporazuma koji su Sovjeti nudili desetljećima.
Smirene strasti
Konferenciju svih europskih država prvi je predložio sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov još 1954. Nije želio Sjedinjene Države, a cilj je tada bio spriječiti da Zapadna Njemačka uđe u NATO. Pozivi su se uporno ponavljali, ali je službeni upućen Americi tek 1969. godine. Anatolij Dobrinjin, dugogodišnji sovjetski veleposlanik u Washingtonu, iz Bijele je kuće tražio službeni stav o sazivanju Konferencije o europskoj sigurnosti. Trebalo je konačno priznati granice, razriješiti pitanje postojanja dvije njemačke države. Strasti su se do tada smirile, svijet se promijenio, bilo je jasno da se SAD ne može isključivati iz rasprave o Europi, još manje da se može očekivati da NATO saveza ne bude. Pregovaranja i kontakti osigurali su da sovjetska nastojanja, koja je američki državni tajnik Henry Kissinger usporedio s vodom koja udara u kamen, uvijek na isto mjesto, konačno dobiju suglasnost. Započeli su pregovori koji su kod mnogih tek odrađivani, bez entuzijazma, bez velikih nada u uspjeh. Tek poneki, male, neutralne i nesvrstane zemlje prije svega, pa Nijemci, u svemu su vidjeli ono što se tek kasnije pokazalo dalekosežnim, epohalnim.
Prihvaćanje postojećeg
U europskoj povijesti, malo je konferencija koje su u trenutku sazivanja bile toliko kritizirane, pa i doživljavane rutinskima, e da bi se kasnije pokazale kao historijsko postignuće. Puno više političara, napose na desnici, svaki sporazum sa Sovjetima žestoko je kritiziralo. Nesposobnost da vide očito, barem dok ne dođu na vlast, desnica je koristila za vlastite interese i u SAD-u, nekim zapadnim državama. Napadali su Završni sporazum kao pokazatelj kako je Zapad konačno priznao Istočno carstvo Sovjetskog Saveza. Češki disidenti u Helsinkiju su vidjeli ponavljanje davnog načela europske politike, da religiju države određuje onaj tko zemljom vlada. Emigranti su kritizirali Zapad da ih je prodao, da je zauvijek otpisao Istok.
U osnovi, zapadni političari u Helsinkiju nisu učinili ništa više no prihvatili postojeće stanje. Prihvatiti u sporazumu da vojnim putem neće intervenirati protiv neke druge države, samo je potvrđivalo ono što se već znalo. Sovjetski Savez bio je jedina država koja je vojno intervenirala na europskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. Sovjetski Savez imao je najveće konvencionalne snage na svijetu i SAD u rat za neku europsku državu nije namjeravao ulaziti. Kada je izgrađen Berlinski zid, nitko se na zapadu nije pomaknuo, kao ni kada su Sovjeti intervenirali u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Priznanje granica kakve su bile na snazi, zato nije bilo više od potvrde stanja na terenu.
Granice su priznavali svi, a nakon promjene u Bonnu i dolaska Willyja Brandta na vlast, učinili su to i Nijemci. Njemačko je pitanje bilo glavno pitanje Europe. Dok god nije postojala volja u Bonnu da se na neki način prihvate realnosti podijeljene Njemačke i novih granica, stvari su bile blokirane. S novim ministrom vanjskih poslova, a onda i kancelarom Brandtom, to je postalo moguće. Socijaldemokratski kancelar Willy Brandt razgovarao je u Moskvi, pa u Varšavi, s vlastima Istočne Njemačke, sporazum je potpisao i u Pragu. Helsinki 1975. bio je sankcija već potpisanom, ali uz važnu izmjenu. Brandt je 1970. prihvatio nepovredivost europskih granica bez iznimke. Pet godina kasnije, Helsinki je formulaciju ublažio, što se pokazalo činom od ogromne važnosti. Podržane prije svega od SAD-a, Nijemci su uspjeli isposlovati da se granice u Europi mogu mijenjati, doduše u skladu s međunarodnim pravom, sporazumom, miroljubivim putem. Ovo je postala baza za kasnije ujedinjenje Njemačke, kada je Hladni rat jednom završio.
Stotinjak stranica dugi Završni dokument bio je podijeljen u tri dijela, tri košare. Sadržaj prve, koji je govorio o nepromjenjivosti granica, sigurnosti u Europi, mnogi su držali glavnim sovjetskim postignućem, a u perspektivi je postao ograničavajući za Moskvu. Kako je na konferenciji u Helsinkiju britanskom šefu diplomacije Jamesu Callaghanu rekao i vođa Mađarske János Kádár, sporazum o granicama smatrao je i moralnim i političkim, ali ne zato što se bojao Zapada. Miroljubiva koegzistencija bila je ono što je zanimalo male zemlje Varšavskog ugovora. Ekonomska razmjena i suradnja sa Zapadom, koja se predviđala Drugom košarom sporazuma, bila je veliki mamac za sve, i Sovjete i satelite, pa i Zapad, i oko nje nije bilo velikih rasprava.
Ono što su mnogi posve prešućivali, što se smatralo tek diplomatskim uljepšavanjem, smicalicom, dijelom koji je trebalo usvojiti kako bi se lakše progutalo ono bolnije i lakše potvrdila sovjetska sfera, bila je Treća košara. Izgledala je najmanje važna, ali je s vremenom postala glavno postignuće Helsinkija 1975. Helsinki je potvrđivao ljudska prava pojedincima, temeljne slobode vjerovanja, razmjene ideja, slobode govora. Kada je Politbiro u Moskvi vidio cijeli sporazum, dio vodstva ostao je zaprepašten. Jurij Andropov, tada na čelu KGB-a, upozorio je da bi ovakva načela Moskvi mogla pričinjati poteškoće. Dobrinjin je predloženo nazvao “manifestom disidentskog i liberalnog pokreta” nečega što je bilo posve izvan mentalnog obzorja sovjetskog vodstva. Andrej Gromiko, ministar vanjskih poslova, otklonio je zabrinutost. „Mi smo gospodari u vlastitom domu“, nitko se neće moći uplitati u ono što se događa kod nas. Konačno, prema četvrtom načelu iz Prve košare, sve su se države obvezale da se neće uplitati u unutarnja pitanja drugih zemalja. Nikada ranije, nikada prije u povijesti, a onda ni u vremenu Hladnog rata, ljudska prava nisu bila predmetom rasprave Istoka i Zapada. U sporazum je ušlo ono što je bilo daleko sličnije zapadnim vrijednostima, no praksi Istoka. Vjerojatno je svijest o važnosti ljudskih prava bila toliko malena, da nitko nije mogao ni zamisliti da će se ovim otvoriti najbolnija, nebranjiva, točka u sovjetskom i satelitskim režimima.
Vrisak konzervativaca
Konzervativni krugovi u SAD-u su svejedno vrištali, upozoravali da će bilo kakvo sporazumijevanje s Moskvom zbuniti demokracije. Uvijek polazeći od pretpostavke da su ljudi jednostavna bića koja ne mogu planirati živote i politike, ispred Bijele kuće se, malo prije no je predsjednik SAD-a Jerry Ford otputovao u Europu gdje je trebao potpisati sporazum i posjetiti četiri europske države, demonstrirali su najkonzervativniji. Pokop Istočne Europe, kapitulacija, „Jerry, ne idi“, mirenje s ropstvom istočne Europe, bile su parole koje su vikali novinari i demonstranti.
Priznanje Titu
U dvorani Finlandije 1. kolovoza 1975. pozornost su, kako je i normalno, najviše privlačili najmoćniji. Gerald Ford, američki predsjednik, Leonid Brežnjev, sovjetski vođa, koji se mogao jedva koncentrirati na beskrajne rasprave. Brežnjev je u razgovoru s jugoslavenskim predsjednikom Titom teško pronalazio riječi, miješao je imena država, zaboravljao imena sugovornika. Goran Milić, tada mladi novinar, pisao je kasnije kako su se druga izaslanstva razmicala gdje god bi se pojavio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, koji je dominirao. Jugoslavenskom je vođi Helsinki bio jedan od diplomatskih vrhunaca. Iako među najstarijima na konferenciji, bio je u odličnoj kondiciji. Jugoslavija je bila iznimno aktivna u pripremama za skup. Jugoslavenski je šef države predsjedavao drugom plenarnom sjednicom. Strpljivo usuglašavanje, konsenzus, svijest o međuovisnosti, potreba da se blokovska podjela prevlada, sve je to izgledalo kao potvrda nesvrstanih načela Jugoslavije. Priznanje Titu bila je odluka da će domaćin prvog narednog sastanka na kojem se trebalo provjeriti rezultate usuglašenog, biti upravo Jugoslavija. Za taj je skup 1977. u Beogradu i izgrađeni kongresni Sava centar. Zato je odmah nakon Helsinkija, u posjetu Beogradu doputovao američki predsjednik Ford. Ford je prije bio u Njemačkoj i Poljskoj, a nakon konferencije došao u Bukurešt i Beograd. Time je želio pokazati potporu onim državama koje su već, barem u dijelovima, živjele sporazum iz Helsinkija.
Prvo je vrijeme izgledalo da su oni koji su se bojali prijetvornosti i lažljivosti režima u Moskvi u pravu. Helsinške grupe, od kojih je prva nastala u Moskvi manje od godinu dana po završetku konferencije, s nekoliko važnih disidenata u članstvu, razbijene su, a njihovi članovi osuđeni su na duge zatvorske kazne. S vremenom, postalo je sve teže hapsiti one koji su podsjećali da njihove vlade krše sporazume koje su same potpisale i promovirale. Istočnoeuropski političari počeli su sumnjati u temelje ideologije na kojoj su bazirali vlast. Bio je to crv koji se nije dao liječiti.
Otvaranje procesa
Kada je u Madridu 1982. započela druga konferencija KESS-a, tada u promijenjenim okolnostima zaoštrenih prilika, gušenja Solidarnosti u Poljskoj, britanski predstavnici napali su Narodnu Republiku da sustavno krše prava zajamčena Trećom košarom poljskim radnicima. Poljak je odgovorio da London nema pravo osuđivati poteze vlade u Varšavi, sve dok sustavno krši prava Iraca u Ulsteru, od kojih neki umiru u štrajkovima gladi. Zaoštravanjem u Europi koje je tada ponovo probuđeno, razbile su se N-N zemlje. Nesvrstani i neutralni, a bilo ih je na Starom kontinentu devet, tada su započeli sustavno djelovati kao grupacija. Zajedno su predlagali prijedloge, afirmirali se kao aktivan, posrednički faktor. Za Jugoslaviju, Cipar i Maltu među nesvrstanima, Švedsku, Austriju i Finsku kod neutralnih, uz Lihtenštajn i San Marino, koji su sada dobili barem nekakvu vidljivost u europskim procesima, bio je to novi put međunarodne afirmacije.
Prije četiri desetljeća detant u Europi bio je na vrhuncu, a Konferencija u Helsinkiju otvorila je procese koji su doveli do više prava i sretnijeg kontinenta. Šteta samo što je toliko puno posla još nezavršeno, što su i danas ugrožena ne samo načela Treće, već i Prve košare, sve od Krima, a neki bi rekli do Savudrije.