Nakon više od godinu dana potpune medijske izolacije, najpoznatiji ali i najkontroverzniji karizmatik s ovih prostora, velečasni Zlatko Sudac vratio se na javnu scenu. Dogodilo se to 2. ožujka 2011., u prostoru Tribina grada Zagreba na Kaptolu, na predstavljanju knjige 'Pogled iza obzorja' Zorana Vukmana. Uz gitarističku pratnju svog vjernog pratitelja, teologa i kantautora Ivana Puljića, vlč. Sudac otpjevao je dvije pjesme, te održao duhovni ali i politički govor. U njemu je, između ostaloga, pohvalio Jadranku Kosor jer je kao ministrica tisućama branitelja platila odlazak na njegove seminare duhovne obnove na Malom Lošinju, kritizirao je političare koji su ukrali milijune i medije koji objavljuju uglavnom negativne vijesti, kazao kako su prosvjednici, koji bi trebali biti u školi a ne 'razbijati grad', odabrali krivi put za iskazivanje svoga nezadovoljstva...
Stotinjak uzvanika
Vlč. Sudac napisao je i predgovor, a Udruga Velečasni Sudac - Joshua izdala je knjigu 'Pogled iza obzorja', koja je nastala odabirom kolumni koje Zoran Vukman svakodnevno piše za portal www.velecasnisudac.com. O knjizi je govorio sociolog Slaven Letica, inače ateist, koji na istom portalu kolumnu objavljuje jednom tjedno. Moderator i glavni organizator predstavljanja knjige bio je režiser Jakov Sedlar, koji je snimio dokumentarne filmove o vlč. Zlatku Sudcu i Ivanu Puljiću, a jedan je od osnivača internetskog portala karizmatičnog svećenika. Među stotinjak uzvanika bili su Zdravko Tomac, Slobodan Lang, Zvonimir Šeparović, don Anđelko Kaćunko, bivši MUP-ov šef osiguranja obitelji Tuđman Vjeko Brajović, glasnogovornik Dinama Ado Kožul...
Već idućeg dana, 3. ožujka, u Sedlarovoj 'režiji' Vukman i vlč. Sudac predstavili su knjigu i u Splitu, u foajeu HNK-a, gdje im je domaćin bio monsinjor dr. Drago Šimundža.
Vlč. Sudac za ta dva javna istupa nije dobio, a ni tražio odobrenje vrha katoličke crkve, kao što ga nije dobio ni za seminar duhovne obnove 11., 12. i 13. ožujka u Austriji, gdje odlazi na poziv fra Zlatka Špehara, voditelja hrvatske Katoličke župe Blaženog Alojzija Stepinca u Salzburgu.
Kontroverznog i karizmatičnog svećenika očito ne zabrinjavaju kazne crkvenog vrha, koje ne dobiva u pisanoj formi, ali je on već godinu i pol, zapravo, potpuno isključen iz rada Katoličke crkve. Crkveni vrh, poznato je, smeta medijska prašina i estradizacija koja se javlja oko vlč. Sudca, što mu otvoreno zamjeraju. No, on tvrdi kako to nije estradizacija, već nova evangelizacija.
Kako bilo da bilo, posljednji seminar duhovne obnove u Pastoralno biskupijskom centru Betanija u selu Ćunski na Malom Lošinju održao je još u listopadu 2009. Od tada mu je zabranjeno održavanje seminara i uskraćeno stanovanje u Betaniji. Od tada nije služio ni jednu misu, niti kao svećenik ni kao pomoćnik. Nema svoje crkve, nema ni ured u nekoj župi, a ne odlazi ni na Kaptol, jer tamo nema šta raditi...
Zapravo, hrvatski crkveni velikodostojnici su na primjeru vlč. Sudca pokazali da imaju i smisla za humor - doduše, crni. Prije šest, sedam mjeseci rasporedili su ga na mjesto duhovnika Doma umirovljenika na Krku, koji skrbi samo o jednom starcu, 96-godišnjaku.
Stoga vlč. Sudac posljednjih godinu i pol dana živi u Zagrebu, u stanu koji mu je na korištenje dala jedna zagrebačka obitelj, inače njegovi bliski prijatelji.
Dizajnerske naočale
Bez službenih crkvenih obaveza, osim dva odlaska mjesečno u Dom umirovljenika na Krku, vlč. Sudac se u Zagrebu, osim molitvama, posvetio radu na portalu, dizajniranju interijera, oslikavanju vitraja, slikanju i kreiranju odjeće. Sve što na sebi nosi sam je kreirao, a odjeću mu po njegovim nacrtima izrađuje šnajderica. On, kažu njegovi prijatelji ništa ne kupuje u dućanu, čak ne zna ni koliko košta kruh, jer ga takve stvari ne zanimaju. To je i odgovor na brojne optužbe da ga mnogo toga svjetovnog i materijalnog itekako zanima. Primjerice, da brižno njeguje imidž metroseksualca, jer pazi na izgled svoje frizure i brade, boji kosu u crno, pudra lice, nosi dizajnerske sunčane naočale i bijele propovjedničke halje...
“Imam bradu i normalo je da je održavam. Neću valjda puštati brkove da mi idu preko usnica u usta. Moram ih podšišati i održavati njegovanima. Što se kose tiče, ona mi preko ljeta posvijetli, pa je moram održavati. Imam i malo sijedih sa strane, pa se to pokrije. Ili manikura ruku, zar bih trebao imati prljave ruke? Ali, to je sve tako nebitno”, ispričao je 2009. najpoznatijem hrvatskom kroničaru crkvenih zbivanja Darku Pavičiću.
Od početka svoga javnog djelovanja vlč. Sudac oko vrata nosi križ sv. Benedikta, kojeg je nakon njega počeo nositi i Thompson, pa je za tom vjerničkom relikvijom među vjernicima i desničarima prije desetak godina nastala prava pomama. Prije dvije godine, s biskupovom dozvolom, počeo je nositi i plavi medaljon s likom sv. Faustine na jednoj, a Majke Božje na drugoj strani, koji se može otvoriti, a unutra je hostija koja mu je potrebna kada ide na ispovijed i pričest bolesnima.
Predbacuju mu da mnogo toga radi samo da bi što više sličio Isusu. No, još više ga optužuju da se ponaša poput poduzetnika a ne svećenika: njegova tvrtka Joshua tako je 2009. ostvarila prihod od gotovo tri milijuna kuna, dok je dobit iznosila oko 1,4 milijuna kuna. Čak je i Pastoralni centar Betanija poslovao kao tvrtka, društvo sa ograničenom odgovornošću, a tijekom 2009. Joshua d.o.o. izdala je knjigu “Razgovori” Dunje Ujević, te glazbeni CD "Put, Istina i Život" na kojem vlč. Sudac pjeva sa Majom Blagdan, uz gitarističku pratnju njegovog bliskog prijatelja Ivana Puljića.
Masturbirao i pušio
Nedugo nakon izdavanja knjige “Razgovori“ i objavljivanja CD-a s Majom Blagdan, a u to vrijeme Sedlar je najavljivao film o Sudcu koji nikada nije prikazan, Kaptol je 'ugasio' Betaniju, a vlč. Sudca 'stavio na hlađenje'.
Sasvim je sigurno da se po kriterijima Kaptola vlč. Sudac nije 'ohladio', već je nakon godinu i pol života izvan fokusa javnosti - iako je i to relativno jer se po dućanima prodavao njegov CD, u knjižarama knjiga Dunje Ujević, a on je stalno pisao na svom portalu - očito odlučio nastaviti po starom...
Zlatko Sudac rođen je 24. siječnja 1971. u Rijeci.
Djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku, gdje mu i danas žive roditelji Ljubica i Slaven. Iz istog mjesta je i kardinal Bozanić, koji je s njegovom majkom išao u razred.
Nakon završene srednje strojarske škole u Krku, neko vrijeme povremeno je radio kao strojarski tehničar u tvornici “Vrbenka” u Vrbniku, te je upisao studij sociologije i psihologije u Rijeci. U to je vrijeme, kako je priznao u knjizi, ‘masturbirao, pušio travu, vodio ljubav i povremeno tulumario’. Bio je, dakle, poput većine svojih vršnjaka, sklon provodu i užicima, a 1993., na iznenađenje obitelji i mještana Vrbika, odlučio je postati svećenik: zaredio se i na riječkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu upisao je studij teologije. Za đakona je zaređen 1997., a studij teologije završio je u Zagrebu, gdje je 1998. diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Iste je godine zaređen za svećenika i ubrzo je postao župnik u Novalji na otoku Pagu.
Prije gotovo 12 godina, u svibnju 1999. na Pagu, istodobno su se pojavila dva fenomena: golemi trokut utisnut u paški kamenjar i mladi kapelan Sudac kojemu je iz čela i očiju prvi puta suknula krv, a na čelu mu se formirao pravilan križ. To se dogodilo 6. svibnja 1999. u Novalji, u kući povratnice iz Amerike Milke Ricov, gdje se tada zatekao. Prisutni ukućani i prijatelji Milke Ricov čvrsto su ga primili za ruke, no čelo ga je počelo strašno jako peći, osjećao je bol kao da ga netko stišće užarenim željezom. Pred sedam svjedoka na čelu mu se počeo utiskivati križ debljine čačkalice, pravilan poput rimskog križa, koji je kasnije promijenio formu. Kako bi ublažio bol, na čelo je pritiskao bocu sa zaleđenom vodom do dva sata u noći. Drugoga dana počeo se znojiti krvavim znojem, a na oči su mu krenule krvave suze.
Nepunih godinu i pol dana kasnije, u listopadu 2000., uoči blagdana Sv. Franje Asiškoga, u samostanu časnih sestara u lombardijskom gradiću Lugano di Como, prokrvarile su mu žive rane na zapešćima ruku i iznad gležnjeva nogu, mjestima gdje je Isus prilikom raspeća bio proboden čavlima.