ZLOČINCI I HEROJI, IMA LI RAZLIKE?

KPD Zenica je bila naš Folsom, naša Yuma i Alcatraz

Jadran Babić/CROPIX

I zatvor je na vjetrometini 20. st. bio podložan obratima fortune i historije, u kojima je ono što je jučer bilo herojstvo postajalo zločin, i obratno

Zenico, mrzim svaki kamen tvoj/zbog tebe ja mrzim život svoj/ko preživi 12 godina/u KP domu Zenica/taj je pravi hadžija”, pjevali su Zabranjeno pušenje i Sejo Sexon godine 1984. u slavnom “Zenica Bluesu”, pjesmi s albuma “Das ist Walter”. Parafrazirajući Johnny Casha i njegov “Folsom Blues”, Zabranjeno pušenje odsviralo je najpopularniju odmetničku pjesmu čitave jugoslavenske popularne kulture.

Knjiga bez cenzure

Te 1984., već i sam spomen Zenice u Jugoslaviji je imao jasne asocijacije. Premda se za srednjobosanski industrijski grad znalo i po čeličani, rudarstvu, kao i po nogometnom klubu FK Čelik kojeg je sedamdesetih predvodio “kralj malih terena”, centarfor Mehmed Buza, Zenica je za većinu Jugoslavena prvo i ponajprije budila asocijacije na - zatvor. Nikakvo čudo: Kazneno-popravni dom Zenica bio je najveći i najzloglasniji zatvor u bivšoj federaciji, koji je na svom vrhuncu imao i preko 5000 uznika, te bio čitav mali grad u gradu.

Bio je to zatvor zloglasan po najstrožem tretmanu, slavan po spektakularnim bjegovima, utočište za najgore ubojice i silovatelje, ali i za nebrojene političke zatvorenike. Tako su unutar zidova zeničke kaznionice “kreativne godine” proveli nebrojeni pisci, muzičari, disidenti, stotine fratara, svećenika i hodža te čitav niz osoba koje će prije ili poslije postati znamenite, od atentatora na Franza Ferdinanda Vase Čubrilovića, preko sekretara SKOJ-a Zlatka Šnajdera, svećenika i ženidbenog posrednika don Ante Bakovića, pa do četničkog vojvode i današnjeg stanara jednog drugog (haaškog) zatvora Vojislava Šešelja.

O Zenici su objavljene deseci memoarskih knjiga i zapisa, pisali su ih i časne sestre, i pisci, i političari, a među njima i Šešelj. Zenica je, ukratko, bila naš Folsom, naša Yuma i Alcatraz, mitska kaznionica južnoslavenskog 20. stoljeća. Ta i takva “kazniona” (kako je zovu Zeničani) dobila je i neobičan spomenik: knjigu monografiju. Riječ je o knjizi koja mi je ovih dana dopala u ruke, a koju su doista izvanredno načinili Muamer Spahić, Kenan Zekić te zenički pisac Selvedin Avdić.

Njihova “Kazniona” na prvi pogled se doima kao jedna od onih broširanih, svečanih knjiga koje o sebi prave raznorazne radne organizacije da bi se pohvalile prošlošću i radnim uspjesima. Međutim, monografija o KPD Zenica, kako piše u predgovoru Selvedin Avdić, “prva je knjiga o zeničkom zatvoru pripremana bez političkih direktiva, cenzure i ograničenja zatvorske uprave”. Izlažući 126 godina povijesti “kaznione”, upoznajući nas sa slavnim i manje slavnim robijašima, spektakularnim bjegovima, obredima pogubljenja, pogreba te sa takvim potankostima kao što su pečenje kruha ili pražnjenje kibli, zenički monografi napisali su jednu od najuzbudljivijih “mekih” povjesnica kulture prošlog stoljeća.

Kaznionica 5 država

Zenička kaznionica počela se graditi nedugo nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine, u funkciju je puštena 1886., a potpuno građevinski dovršena 1904. Povijest bilježi da joj je graditelj bio stanoviti Plohović - inače, Istranin - a prvi upravitelj Emil Taufer, čovjek rođen u Lepoglavi, koji je poput nekog lika Danila Kiša na mađarskom pisao duge penološke traktate i komentare zakona.

Nakon Austrije, kaznionica je služila još četverima državama (Kraljevini Jugoslaviji, NDH, komunističkoj Jugoslaviji i BiH), promijenila je 28 upravitelja, preživjela njemačko rušenje i bombardiranje HVO-a, niz pobuna od kojih četiri novije (1992, 1996, 2000. i 2003), te uzapćene držala, osim ubojica, kradljivaca i silovatelja, sve nebrojene i časovite “državne neprijatelje” koji su se mijenjali na tekućoj traci - pripadnike Mlade Bosne, frankovce, komuniste i kulturbundovce, partizane, poslijeratne “državne neprijatelje” u rasponu od klerofašista do Mladih muslimana i pravoslavnih episkopa.

Teško da išta drugo može povezati Vojislava Šešelja i pripadnike Mladih muslimana ili don Antu Bakovića i tuberkuloznog političkog sekretara komunističke omladine Zlatka Šnajdera - osim što su svi robijali unutar istih zidova.

Miješanje karata

U knjizi zeničkih autora, najfrapantnije su upravo smjene vlasti, koje su u zatvoru kao mikrokozmosu društva najizoštrenije rasvjetljavale sve sinkope i nestalne obrate južnoslavenske povijesti. Svaki rat i nova država donosio je novo miješanje ideoloških karata, a u zatvoru u kojem je lavovski dio uznika bio politički, to je značilo i preslagivanje snaga. Tako 1918. biva proglašena Jugoslavija, a austrijski upravitelj - stanoviti Požar - saziva trojicu pripadnika Mlade Bosne i Principovih pomagača u sarajevskom atentatu.



Prima ih u uredu, nudi kavom i čestita na pobjedi njihovih ideala, te im nudi novčanu pozajmicu za put. Požar se dojučerašnjim uznicima, a sada herojima nove otadžbine toplo preporučio, a jedan od njih, Ivan Kranjčević, piše u memoarima “ako dođe do toga da ja spašavam Požare i slične, slaba im je nada u moju pomoć”. U travnju 1941., oprezno vodstvo zatvora odmah je premjestilo ustaše i kulturbundovce u bolnički odjel (koji je imao bolje uvjete).

Tijekom tog ljeta, muslimanski i katolički čuvari doslovce su preko noći poklali svoje pravoslavne kolege, a preživjeli sada postaju i sami zatvorenici, da bi u prosincu 1941. prebačeni u Jasenovac gdje su listom pobijeni. Indeks osuđenika do travnja 1941. vodio se na ćirilici, a od travnja na latinici, a da oni koji su vodili indeks doslovce nisu ni okrenuli stranicu: samo su nastavili pisati u istoj koloni.

Iz zatvora na frontu

Nakon rata, zatvor je tako pun pisaca i muzičara da ima nekoliko teatarskih grupa i orkestar flautista. Posebna ćelija - broj 13 - bila je namijenjena boravku svećenika, a u jednom trenutku 1951. u njoj je bilo 120 muslimanskih duhovnika, 70 fratara i 15 pravoslavnih popova. U jednom trenutku zenički su robijaši istodobno bili i pravoslavni episkop Varnava Nastić te mostarsko-duvanjski biskup Petar Čulo po kojem se danas u Mostaru zove ulica.

Novi obrat dolazi 1948., kad u zatvor stižu informbiroovci, pa se u jednom trenutku dogodilo da su se u istoj ćeliji našla dvojica političkih zatvorenika, jedan koji je 1947. govorio protiv Staljina i drugi koji je 1949. govorio za njega. U najnevjerojatnijem obratu sreće, 1952. u zatvor stiže i Teufik Selimović, brat slavnog pisca Meše, dotadašnji zamjenik ministra za zatvorske poslove koji je dospio u kaznionicu koju je sam kadrovirao i popisao joj pravila.

Do konca 80-ih , broj političkih zatvorenika spao je na oko 5%, no tada dolazi novi rat. U ožujku 1992. u zatvoru dolazi do prve od kasnije učestalih pobuna, a zatvorenici će osvojiti zatvor, pričiniti golemu štetu i uništenje imovine. Oni traže da ih se - u trenutku kad rat kulja - pusti kućama da brane obitelji. Konačno, u lipnju 1992. vlada određuje da se oni osuđeni na manje od tri godine oslobađaju ukoliko se mobiliziraju. Tako većina zatvorenika (osim najtežih) napušta zatvor. Uskoro će odjenuti različite uniforme i početi pucati jedni po drugima. U međuvremenu se od tog ljeta u KPD privode ratni bjegunci (mahom Jehovini svjedoci), a u lipnju '92. jedan objekt zatvora postaje zarobljenički logor za pripadnike vojske Republike Srpske i HVO-a.

Dok u urednim državama i društvima silovatelji uvijek bivaju silovatelji a lopovi lopovi i svaka ih država zatvara, na ovoj čudnoj vjetrometini jugoslavenskog 20. st. i zatvor je tako bio podložan obratima političke fortune i historije, u kojima je ono što ju jučer bilo herojstvo postajalo zločin, i obratno. Zenički zatvor u takvim okolnostima prestao je biti samo zatvor i postao ono što jest: lakmus u kojem se ogleda kako na Balkanu ono što jučer jest, danas ne mora biti i nije.



Mali leksikon slavnih stanara kaznionice

Emil Taufer, upravitelj

Bio je prvi upravitelj kaznionice, koju je vodio od utemeljenja 1886. do 1891. Bio je Hrvat rođen u Lepoglavi, gdje je i službovao dok nije premješten u Zenicu kad se kaznionica sagradila. Pisao je na mađarskom jeziku duge i učene traktate o penološkoj teoriji, komentare krivičnih zakonika i zakonske prijedloge. Pod njegovim utjecajem Zenica uvodi tada napredni “irski sustav” izdržavanja kazne u četiri faze: samica, zatvoreni zatvor, poluotvoreni zatvor i uvjetni otpust. Kao da se i bez toga ne doima poput nekog borhesovskog lika, Taufer je povrh svega bio opsjednut - satovima! Dao je zapregom dotegliti u Zenicu golemi sat na navijanje koji je sam održavao. Sat je nakon 100 godina rada uništen u kaznioničkoj buni 1992.

Dragutin Karlo Hart, dželat

Bio je službeni krvnik kaznionice u Zenici punih 17 godina. Prvo smaknuće izvršio je 1925. u Mariboru. Podrijetlo mu je nepoznato, premda se govorilo da je Rom ili Čeh. Ukupnu je smaknuo 108 osuđenika.

Na smaknuća je uvijek dolazio u crnom odijelu, u cilindru, s bijelom košuljom i rukavicama. Izgledao je tako sablasno, da su osuđenici vjerovali da donosi nesreću čak i kad ga se vidi. Za smaknuće nije koristio riječ “ubiti”, nego “justificirati”, a sam čin bio je podložan preciznom obredu. Po izvršenju kazne, Hart bi na tijelo ubijenog ritualno bacio bijele rukavice uz rečenicu “ja nisam kriv za tvoju smrt”, a onda bi se okrenuo nazočnom sudskom senatu i rekao “slavni sude, pravdi je udovoljeno”. Konopac za vješanje te rukavice mijenjao je za svako pogubljenje.

Đuro Radivojša, knjigovođa

Jedan od najnevjerojatnijih “zeliga” jugoslavenskog 20. stoljeća, Đuro Radivojša, rodio se kao Đorđe Radivojević i do 1939. bio knjigovođa u malom bosanskom gradu. Kad je (navodno, lažno) optužen za pronevjeru, zaklao je kolegu iz ureda i 1939. osuđen na 10 godina robije. Obratom sudbine, Đorđev bivši nadređeni postaje visoki službenik ministarstva financija NDH. Stoga naređuje da se Radivojević iz robijaša unaprijedi u zatvorskog knjigovođu i da ga se ne šalje u konclogor, kao druge srpske službenike. Sam Radivojević, da bi mu nacionalnost bila manje upadljiva, mijenja ima u Đuro Radivojša. Potkraj rata, Radivojša se jednom Zeničaninu povjerio kako “osjeća da služi zločinu”.

Teufik Selimović, isljednik i kažnjenik

Teufik Selimović Buđoni bio je istaknuti tuzlanski partizan i komunist, ujedno brat velikog romanopisca Meše Selimovića. Poslije rata bio je moćni načelnik odjeljenja OZNA-e, zloglasan isljednik, a potom i pomoćnik ministra zadužen za zatvorski sektor. No, 1952. se događa obrat: strašni Buđoni u Zenicu stiže kao - robijaš. Kažnjen je velikom zatvorskom kaznom za prilično beznačajnu zloporabu imovine, tako da se ubrzo raširila priča da su pravi razlozi Selimovićeva utamničenje drugi: navodno je, slično liku iz Matišićevog “Ničijeg sina”, seksualno iskorištavao zgodne supruge političkih uznika u zamjenu za blaži tretman. Kad je dospio u zatvor, Selimović je u ekonomatu zadužio standardnu uzničku obuću - drvene cokule. Pošto se pobunio zbog takve neuobičajene obuće, skladištar mu je pokazao uputstvo o propisanoj obući i odjeći zatvorenika koje je potpisao - on sam.

Alija Nametak, pisac

Alija Nametak (Mostar 1906 - Sarajevo 1987), prozni pisac, 1945. je osuđen na 15 godina robije zbog toga što je “djelovao kao ustaški ideolog i agitator” i nosio niz funkcija u NDH uključujući intendanta kazališta. Od 15 godina, odslužio je 9. U zatvoru, Nametak je fingirao da je ideološki preobražen i da se odrekao vjere i nacionalizma. No, 1946. je pokušao po jednom oslobođenom zatvoreniku prošvercati robijaški dnevnik, koji je, međutim, straža na dojavu doušnika presrela. Najpogubnije po Nametka bilo je to što se u dnevniku sprdao s preodgojem, a ponašanje bivših istomišljenika koji su se distancirali od NDH nazivao “majmuniranjem”. Zanimljivo je da je dnevnik - da bi ga učinio nečitljivim - pisao na bosančici. Na koncu mu je nakon molbi kazna ublažena, i to zato jer su svjedoci potvrdili da je iskoristio svoj endehazijski utjecaj da iz logora spasi prijatelje antifašiste.

Omer Behmen, politički zatvorenik

Pripadnik pokreta Mladi muslimani, Omer Behmen, u SFRJ je dva puta osuđivano za političke delikte: prvi put na 20, a drugi na 15 godina. Odslužio je 17, što ga čini jednim od najdugovječnijih Titovih političkih zatvorenika, uz Adema Demaqija i Đuru Pericu. Neobičnost je u tome što je Behmen u Zenicu drugi put došao 1983., 33 godine nakon prvog utamničenja, pa je svjedočio životu kaznionice u dvije različite ere.

Izdvajamo