'STARIM CESTAMA DO MORA'

Krajem ožujka zatvorena je jedina benzinska crpka na Rudolfini. Najljepšom cestom do mora ne putuje više nitko

Boris Kovačev/CROPIX

U doba kad je sagrađena, Rudolfina je učinila kraj manje pasivnim: izvozila se drvna građa. Ono što je donijelo 20. st. jesu pogibije u ratovima, a ništa nova nema, čini se, niti danas, kad uz Rudolfinu gotovo da ne sretneš čovjeka

Hrvatska je početkom osamnaestog stoljeća nimalo slična današnjoj, ali po nečemu u sličnom položaju. Neposredna ratna opasnost (Turci) minula je i zemlja je i faktično bila primljena, vojno i politički, u okrilje Zapada. Centralnoj Hrvatskoj i Slavoniji sada je mir i prosperitet trajno jamčio sam austrijski car, a Dalmaciji njegov saveznik, mletački dužd. Još su tu Dubrovčani, koji su se, logično, udružili sa zauvijek zaustavljenim Turcima a protiv Mlečića... Hrvatska je bila opustošena i prazna, i prijeći put od mora do Save bio je pothvat dostojan Winetoua i Old Shatterhanda. Ukratko, prije tristo godina nije bilo ceste od mora, i od Rijeke do Zagreba mogao si jedino pješice, odnosno s konjem na povodcu. Žito na obalu, sol na sjever, sve se to prenosilo po riječnim dolinama, vrletima i prijevojima Kapele i Velebita, na ljudskim i leđima četveronožaca, tjednima, pa i mjesecima, u prirodnom okolišu vuka i hajduka. Zimi je, pak, od Pokuplja do Kvarnera bilo moguće doprijeti koliko i do Mjeseca.

Naš reporter na pola puta sablasne Rudolfine, koja povezuje Ogulin i Novi Vinodolski. Cesta je sagrađena 1874. godine

Boris Kovačev/CROPIX

Via Carolina Augusta

Za nas dobri car Karlo VI. izabrao je, međutim, odmah nakon što se s Turcima nagodio, Rijeku i Trst za glavne luke Austrijske Carevine pa osnovao Carske povlaštene orijentalne kompanije s ispostavama u Bakru i Rijeci, i naložio da se izgradi cesta prema unutrašnjosti. Rečeno - učinjeno. Cesta je započeta u proljeće 1726., a završena desetak godina kasnije. Po njoj se od Rijeke i Bakra do Karlovca stizalo za svega tri dana. Zapravo, moglo bi se reći da je upravo ta cesta, Via Carolina Augusta, na čijem sam početku, u Karlovcu, odrastao, dala temelje hrvatskoj državi. Da nije Austrija odlučila integrirati i ekonomski i politički naše Primorje i naš centar, još i Slavoniju, i u perspektivi Dalmaciju (a oni Dubrovnik), današnje Hrvatske ne bi ni bilo. Vjerojatno bi ovdje na sjeveru obitavala nekakva Kajkavijana, još manja od Slovenije, a ostalim bi upravljale Italija i Mađarska, a možda i Srbija. A trajao bi, kako bi mu se danas tepalo, i balkanski San Marino, Dubrovačka Republika.

Eto, o tome se može razmišljati dok se danas vozite autocestom od Zagreba prema moru. Ona se kod starog grada Bosiljeva račva jugozapadno prema Rijeci, a jugoistočno prema Splitu. Za taj jugoistočni krak u narodu je prihvaćen naziv Dalmatina, pučki poetičan, i funkcionalan...

Srednjovjekovna frankopanska utvrda u Ogulinu kroz koju svoj početak probija najmlađa od četiri carske ceste prema moru

Boris Kovačev/CROPIX

Konji i biciklisti

Skrenete li, dakle, Dalmatinom, začas ste kod Ogulina, gotovo srednjovjekovnog gradića, gdje su u kišnu srijedu ujutro, valjda u doba gableca ili sajma, građani svi pohrlili na cestu, pa ih ima kao da upravo nitko ništa ne radi, osim užurbanih konobara i prodavačica u pekarama. Od središnjeg ogulinskog parka, cestom probijenom kroza slavnu frankopansku utvrdu i preko Đulina ponora, pa do mora, nema nego 70-ak minuta vožnje. Ta cesta zove se Rudolfina, i danas je gotovo zaboravljena. Ta cesta, zapravo, s jedne strane simbolizira vrhunac jednog davnog razdoblja stalnog napretka pod austrijskim carevima (i jednom caricom), u 18. i 19. stoljeću, a s druge, današnju pustoš u koju se Hrvatska sve više pretvara.

Rudolfina je planinska cesta, ali tako izvedena da nigdje na njoj nema prestrmih uspona i spustova, tako da je nekad, koliko god otad ponešto preložena, bila onoliko milosrdna prema konjima i volovima koliko je danas prema biciklistu, ozbiljnom rekreativcu.

Na ovaj put “u ništa”, Rudolfinom, reportere Magazina povela je jedna neobična knjiga što se ovih dana pojavila na tržištu. O četiri ceste do mora što ih je u 18. i 19. stoljeću u Hrvatskoj dala izgraditi Austrijska Carevina: Karolini, Jozefini, Lujzijani i Rudolfini.

Knjiga “Starim cestama do mora” Lare Černicki i Staše Forenbahera putopisni je enciklopedijski vodič po te četiri danas pomalo zaboravljene a još donedavno ključne ceste naše modernosti.

Vrijedni pisci

Ambiciozna knjiga, tvrdih korica, malog enciklopedijskog formata, na 209 stranica i s otprilike toliko fotografija u boji, ilustracija i karti, otisnutih na masnom papiru, zaslužuje hvalu međutim zato što se iza toga preuzetnog pakiranja smjestio lijepo uobličen i temeljit sadržaj.

Lara Černicki, publicistkinja, autorica knjige o samoniklom cvijeću grada Zagreba i knjige o drvenim kućama između Save i Kupe, i Stašo Forenbaher, diplomirani inženjer građevine, arheolog i antropolog, snimljeni su na kraju knjige na brdskim biciklima, u planinarskoj odjeći, s ruksacima. Ta fotografija nije poza nego ilustracija onoga što je čitatelju sugerirala mnoga slika u štivu. Pisci, naime, unose u inače neutralan, zapravo leksikonski sročen tekst, što većinu stvari opisuje “odozgo”, temeljito usporene digresije. Odjednom pogled na stare stupiće uz cestu postaje pogled neposrednog prolaznika. Povijesne podatke sustižu friške slike. I neke su fotografije drugačije od ostalih, leksikonski ilustrativnih. Dramatičan zimski pejsaž snimljen s bickla, fotografija koju je jedino moguće snimiti iz vode...

Rad i pomnja uloženi u izradu ove knjige zapravo su posve u nesrazmjeru sa stanjem u kojem se nalazi i domaća publicistika i domaće izdavaštvo. Ovakvoga, nazovimo ga specijaliziranog Leksikona, koji bi mogao i ovdje zainteresirati barem desetak tisuća duša, ne bi se postidjela niti najrazvijenija kultura. Kad bi, primjerice, tkogod o nama sudio samo na temelju njega, zaključio bi da smo napredniji i od Japanaca.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Tagovi

Izdvajamo