Atatürk aerodrom, Istanbul. 5.30 ujutro. Čekam let prema Zagrebu nadajući se da radnici domaće zračne luke opet ne štrajkaju. Šetajući aerodromom, nailazim na jumbo plakat između dva duty free shopa o investiranju u Makedoniju. Na plakatu velikim slovima piše (na engleskom):
“Želite rezati troškove? Ulažite u Makedoniju!”
A ispod toga pet činjenica koje bi trebale investitore privući u tu zemlju u razvoju:
“0% poreza na zadržanu dobit / konkurentni troškovi rada / dostupnost tržišta od 650 milijuna potrošača / strani poslovni subjekti mogu slobodno kupovati zemlju / obrazovana radna snaga”.
Trgovinski sporazumi
Ovo su samo neke od brojnih pogodnosti koje ističe kampanja “Investirajte u Makedoniju”. Investitori će u Makedoniji naići na poreznu stopu na dohodak i dobit od 10%, PDV od 18%, koji je najniži u Europi poslije luksemburških 15%, kao i niske poreze na transakcije imovine, zbog čega kampanja prilično opravdano počiva na sloganu “Makedonija - novi poslovni raj Europe”. Baza potrošača od 650 milijuna odnosi se na trgovinske sporazume koje Makedonija ima s EU, EFTA-om i CEFTA-om, uz dva bilateralna slobodno-trgovinska sporazuma s Ukrajinom i Turskom. Osim toga, otvorili su i One-Stop-Shop koji omogućuje pokretanje poduzeća u samo četiri sata (realno 1 do 2 dana), što je uvelike smanjilo administrativne barijere pokretanja posla.
Bolji od Japana
Doing Business Report, godišnja publikacija Svjetske banke, Makedoniju je označila kao četvrtog najvećeg reformatora u 2008., osobito u pogledu pokretanja posla, izdavanja građevinskih dozvola i plaćanja poreza. Pet godina kasnije, Makedonija je i dalje impresivna u individualnim kategorijama izvještaja: sedmi su u svijetu u pokretanju posla i treći u dobivanju kredita. U posljednjih pet godina Makedonci pokazuju stalan napredak u poboljšavanju dobivanja građevinskih dozvola, registriranja vlasništva, zaštiti investitora i rješavanju nesolventnosti. Prema zbroju svih pokazatelja, rangirani su kao 25. u novom izvještaju za 2014. (u proteklih godinu dana narasli su za 11 mjesta) te su time bolje pozicionirani od, primjerice, Japana, Nizozemske, Austrije, Portugala, Francuske, Belgije... Usporedbe radi, Hrvatska je na 88. mjestu.
Makedonija je samo jedan pozitivan primjer. Postoje još dojmiljivije zemlje, primjerice Gruzija, koja je na ljestvici Doing Business rangirana kao prva u svijetu u registriranju vlasništva, druga po dobivanju građevinskih dozvola, treća po dobivanju kredita i osma po pokretanju posla. Ukupno je rangirana kao osma u svijetu (u rješavanju insolventnosti još je relativno neefikasna), što je plasira više od Velike Britanije i svih skandinavskih zemalja osim Danske. Još uspješnija je Malezija (na šestome mjestu), dok je Mauricijus posljednja zemlja u razvoju koja se plasirala u grupu top 20.
Zašto se Makedonija ili Gruzija trude na ovaj način privući investitore? Kao zemlje relativno visokog investicijskog rizika zbog niskog kreditnog rejtinga, one mogu jedino povoljnom poreznom politikom i pozitivnom investicijskom klimom privući potencijalne ulagače i potaknuti proizvodnju, podižući time domaću konkurentnost.
Zemlje s relativno snažnijim i sigurnijim institucionalnim okvirom mogu si priuštiti više porezne stope, više troškove rada i relativno veća regulatorna ograničenja. Njihova im institucionalna i makroekonomska stabilnost jamči da se ne moraju natjecati s niskim poreznim stopama i da će ih unatoč administrativnim troškovima mnogi poduzetnici i dalje percipirati kao sigurno investicijsko odredište jer je u konačnici sigurnost povrata investitorima važnija od nižih troškova.
Primjerice, u istraživanju koje sam radio za londonski Adam Smith Institute, našao sam čitav niz ograničenja i problema s kojima se susreću britanski poslodavci, posebno u sektoru malih i srednjih poduzeća. No, unatoč problemima dobivanja kredita, relativno visokih poreznih ograničenja, regulatornih prepreka, zakona o radu i brojnih nameta, Velika Britanija i dalje nudi povoljno poslovno okruženje u kojem velika većina poduzetnika teži pokretanju posla.
London je kao financijski centar svijeta izuzetno poželjna destinacija za start-upe brojnih europskih poduzetnika. Razlog je relativna snaga i sigurnost britanskog institucionalnog okruženja. Slično je sa SAD-om ili Japanom, koji, unatoč najvišim korporativnim poreznim stopama na svijetu (40% u SAD-u i 38% u Japanu), i dalje privlače investicije i start-upe i u kojima su smještene najjače svjetske korporacije. Dok god investitori percipiraju stabilno institucionalno okruženje u kojem njihovo bogatstvo neće biti ugroženo ili smanjeno zbog korupcije, birokracije i sličnih ograničenja, oni će biti spremni prihvatiti i više porezne stope. Institucionalna stabilnost države ima svoje prednosti, za koju su poduzetnici i građani spremni plaćati višu cijenu.
S druge strane, zemlje s neefikasnom i skupom državom, s apsurdnim birokratskim procedurama, korupcijom i nametničkim interesnim skupinama moraju prionuti drukčijim strategijama koje će, osim porezne konkurentnosti kao inicijalnog pull faktora, morati biti orijentirane na rješavanje institucionalnih deficita.
Dvije godine Vlade
Pojednostavljeno, postoje dva ekvilibrija - jedan za bogate, razvijene zemlje, koje su već postigle institucionalnu stabilnost i društvenu uključenost s visokim razinama socijalne mobilnosti i funkcioniraju na visokim razinama ekonomskog blagostanja, te onaj drugi, niži, za relativno siromašnije zemlje u razvoju i tranzicijske zemlje koje moraju brže rasti kako bi dostigle bogatije (konvergirale ka višem ekvilibriju). Kako bi to postigle, moraju najprije donijeti set ekonomskih politika sličan onom u Makedoniji ili Gruziji, koji će inicijalno privući investicije i osloboditi poduzetničku aktivnost te postupno, tijekom par desetljeća, mijenjati institucionalno okruženje.
Osvrćući se na dvije godine rada Vlade, domaći mediji i analitičari uglavnom su bili izrazito pesimistični, ističući jasnu činjenicu: Vlada nema vizije i fokusirana je na podizanje porezne presije, a da nije stvorila uvjete za oporavak realnog sektora. Njezina strategija temeljena na punjenju proračuna s jedne strane i promicanju megalomanskih investicija preko javno-privatnih partnerstava s druge strane potpuno je zakazala. Razlog je poznat: pretpostavka ulaganja u neku zemlju je povjerenje investitora, a ono se temelji prvenstveno na pozitivnim investicijskim ocjenama (rejtingu). Ako su rejtinzi loši, onda je jedini preostali izlaz slanje signala da je zemlja reformator i da će u skoroj budućnosti domaća investicijska klima biti bolja te će posljedično rasti investicijske ocjene.
Mito i procesi
Očekivanja investicijskog buma od privlačenja sredstava iz fondova EU također nisu realna jer kriteriji birokrata iz Bruxellesa više promiču njihov interes nego preferencije zemalja primatelja pomoći. Priljev sredstava iz fondova EU može ublažiti bolove, ali ne izliječiti bolest.
Polazeći od iskustava zemalja uspješnih u promicanju domaće proizvodnje i investicijske aktivnosti, hrvatska bi se Vlada trebala fokusirati na sljedeći skup mjera kako bi se učinio zaokret iz pesimizma depresije prema optimizmu rasta:
Smanjiti broj dana potrebnih za dobivanje građevinske dozvole. U Hrvatskoj je potrebno u prosjeku godinu dana da se dobije građevinska dozvola (anegdote svjedoče da je proces moguće ubrzati uz određeno mito), dok je trošak šest i pol puta veći od dohotka po stanovniku. U Gruziji trošak je samo 15% prosječnog dohotka per capita, a potrebno je nešto više od dva mjeseca za ishođenje dozvole. U Singapuru, koji je vodeći po tom pitanju, potrebno je mjesec dana, s relativnim troškom kao i u Gruziji, dok je u SAD-u za to potrebno tri mjeseca.
Prema tome, ne moraju se dozvole izdavati za jedan dan, dovoljno je samo prepoloviti proces da se postigne značajan pomak. Ako su anegdote točne, onda je jasno da je to s odlučnom Vladom moguće brzo napraviti. Ono što se može lako urediti jest skraćenje postupka dobivanja dozvole, u kojem poduzetnik mora proći 12 koraka za pribavljanje raznih potvrda i suglasnosti, uz veliku sporost lokalne uprave, gdje se samo uvođenje u zemljišne knjige čeka u prosjeku tri mjeseca.
Za usporedbu, proces registracije vlasništva nad nekretninom u zemljama OECD-a i srednjoistočne Europe traje u prosjeku mjesec dana uz trošak od oko 3% vrijednosti nekretnine, a kod je on 5% zbog visine poreza na promet nekretnina. Zemlje koje su vodeće na ljestvicama konkurentnosti sve poslove vezane uz lokalnu upravu obavljaju paralelno, kako bi se čitav proces značajno ubrzao. Ili, primjerice, poput Hong Konga rješavaju vađenje dozvola na istome mjestu gdje se pokreće posao - u One-Stop-Shopu.
Sve licence u jedan dan
Otvoriti One-Stop-Shop, gdje je moguće dobiti sve potrebne licence za pokretanje posla u roku od jednog do dva dana. Poduzetnik treba razgovarati samo s jednim službenikom, u samo jednoj agenciji, gdje može dobiti sve potrebne informacije i predati potrebnu papirologiju. One-Stop-Shopovi, osim što uvelike smanjuju vrijeme potrebno za otvaranje posla, pružaju investitorima sve potrebne informacije na jednome mjestu te time olakšavaju čitav proces i uklanjaju veliku većinu administrativnih i birokratskih prepreka.
Pokušaj uvođenja sličnog modela za vrijeme prošle Vlade nije uspio jer je, slično kao i u slučaju Zakona o strateškim investicijama, zaobilazeći postojeću regulativu kreirao paralelni sustav umjesto da ukida postojeći, čime se generirala dodatna neizvjesnost i stvarao pravni nered. Ideja One-Stop-Shopa temelji se na jednostavnosti i efikasnosti procesa. To podrazumijeva davanje ovlasti agenciji da zamijeni postojeće procedure, a usporedo s time u Saboru se moraju ukloniti ili pročistiti brojni zastarjeli zakoni i drugi propisi koji su zapreka poduzetničkim inicijativama.
Racionalizacija postupka za pokretanje posla povezana je s racionalizacijom javne uprave. Tu toliko željenu reformu niti jedna vlada nije imala snage provesti. Razlog je to što vladajuća elita provodi kontrolu države kroz namještanje stranački podobnih na pozicije u javnoj upravi i osiguranje lojalnosti dodjeljivanjem privilegija državnoj administraciji. Kada efikasnost i brzina rješavanja postupka postanu kriteriji mjerenja uspješnosti javne uprave, tada se vrlo lako može odrediti koje to agencije imaju viškove ili su same po sebi višak. Alternativno, ako se s postojećom radnom snagom u javnoj upravi uspiju efikasnije organizirati temeljne funkcije države poput nabave javnih dobara i provedbe javnih usluga, birokracija prestaje biti toliki problem. Jer, u konačnici, problem nije nužno veličina države, nego njena efikasnost. No, istraživanja pokazuju da su u većini slučajeva veličina države i njena neefikasnost usko povezani i zbog toga racionalizacija implicira reduciranje troška države i kroz smanjenje obujma javne uprave.
U korak s racionalizacijom javne uprave potrebno je ukloniti većinu parafiskalnih nameta koji guše domaću poduzetničku aktivnost te destimuliraju ulaganja podižući fiksne troškove poduzetnicima. Izvan proračuna postoji više od 500 raznih parafiskalnih nameta kojima su razne udruge i povlaštene privatne tvrtke uspjele političkim utjecajem osigurati zakonsko prebacivanje sredstava na svoj račun za razne izmišljene nepotrebne usluge ili su uspjele potpuno eliminirati konkurenciju u sektorima u kojima posluju. Ti paraziti, prema nekim izračunima, transferiraju više od 4% BDP-a, što je ogromno rasipanje resursa. Dekomponiranje interesnih skupina koje profitiraju od takvih nameta isključivo je politička odluka.
Parazitske skupine
Smanjiti poreze na dohodak i dobit te PDV. Zemlja koja je percipirana kao zemlja visoke porezne presije, mekog institucionalnog okvira i usporene reformske dinamike neće privlačiti investicije u odnosu na zemlje sa suprotnim obilježjima. Niske porezne stope su početni pull faktor investitora kada donose odluku o investiranju u neku institucionalno deficitarnu zemlju. Druge rizike kompenziraju niskim porezima. Hrvatska ne mora sniziti stope do razine kako su to učinile Makedonija ili Gruzija, ali zato nema nikakvog opravdanja držati, unutar EU, najvišu stopu PDV-a i stalno najavljivati nove poreze te mijenjati porezni sustav, generirajući dodatnu neizvjesnost na tržištu.
Dobar porezni sustav ne podrazumijeva nužno niske stope, nego jednostavnost, pravičnost, konzistentnost i efikasnost pri ubiranju. Tzv. uvođenje reda u plaćanje poreza više je opravdano radi učinka jednakosti svih pred zakonom i jednakih uvjeta na tržištu nego što je rješenje poreznog sustava. Podizanje porezne presije koja ponajprije udara na srednji sloj i poduzetničke inicijative ima prije svega redistributivni učinak i nije motivirajuće za privlačenje kapitala u zemlju u doba dugogodišnje depresije i visoke nezaposlenosti.
Hrvatska je svojom poreznom politikom potvrdila Lafferovu krivulju (oblik obrnutog slova U), koja ukazuje da će rast poreznih stopa nakon maksimuma krivulje dovesti do pada poreznih prihoda. Umjesto da smanji državnu potrošnju reduciranjem transfera za parazitske interesne skupine, sniženjem troška javne uprave, smanjenjem subvencija i ukidanjem prestižne državne potrošnje, Vlada uporno nastoji poreznom presijom popuniti proračun uz opravdanje da su proračunski rashodi fiksni. Zadanost državnih rashoda je Vladina fikcija.
Britanski premijer
Smanjenje poreznih stopa, čak i simbolično, bio bi značajan signal - inicijalni pull faktor koji će zainteresirati investitore, ali s druge strane pokrenuti preispitivanje troška države - o tome koja je cijena države podnošljiva za građane i gospodarstvo. U postojećem institucionalnom okviru za pokretanje investicija nije dovoljna samo poticajna porezna reforma nego brzo pokretanje prethodno navedenih reformi, što će pozitivno djelovati na buduća očekivanja investitora te ih uvjeriti u čvrste namjere vlasti da ih i provede.
Infrastruktura. Vratimo se na zračnu luku Atatürk u Istambulu, iz koje Turkish Airlines pobjeđuje u konkurenciji s bogatijim kompanijama s istoka poput Qatara, Emiratesa ili Etihada, proširujući svoju paletu letova u više zemalja u svijetu od ijedne druge kompanije. Time je postala glavna zrakoplovna kompanija koja povezuje Europu s Azijom, gurajući Istanbul kao ključnu tranzitnu točku dvaju kontinenata. Time je otvoren velik potencijal za međunarodnu trgovinu Turske, koji ona itekako koristi.
Dok sam radio kao ekonomski analitičar u Britanskoj gospodarskoj komori (British Chambers of Commerce), svjedočio sam raspravama u londonskim poslovnim krugovima o nužnosti proširenja zračne luke Heatrow zbog potencijala britanskih izvoznika za tržišta Azije, s kojima Britanija, prema mišljenju tamošnje poslovne zajednice, nije dovoljno dobro povezana. O važnosti te teme u Britaniji dovoljno govori činjenica da se britanski premijer David Cameron osobno uključuje u pokušaje privlačenja kineskog kapitala u London.
Ulaganja u infrastrukturu uzimaju se kao značajni elementi vladinih strategija privlačenja stranog kapitala u zemlju. Umjesto upumpavanja subvencija ili igranja s domaćom valutom, stvaranje potrebne infrastrukture može se pokazati kao efikasnija razvojna inicijativa, napose za poticanje izvoza. No, između političke megalomanije i samopromocije kroz gradnju velikih infrastrukturnih projekata s jedne strane i njihove tržišne opravdanosti s druge može biti velik jaz, koji dovodi do rasta duga i proračunskog deficita. Održivo financiranje infrastrukture i njezino tržišno testiranje kroz interes domaće i inozemne poslovne zajednice značajna je brana kratkoročnim političkim interesima i korupcijskim motivima u definiranju nacionalne infrastrukture.
Sudstvo i korupcija. Neefikasnosti domaćeg sudstva pri rješavanju sporova i zaštiti investitora te endemska korupcija česti su razlozi odustajanja investitora od ulaganja. Dok se korupciju djelomično može suzbiti otvaranjem One-Stop-Shopova i racionalizacijom javne uprave, za rješavanje nereda u sudstvu nužna je politička odlučnost. Kao i u slučaju parafiskalnih nameta, nespremnost vladajućih da zakonski institucionaliziraju funkcionalno sudstvo te oslobode pravosuđe utjecaja nekontrolirane unutarnje interesne skupine nema nikakvog opravdanja.
Efikasnost, nezavisnost i pravičnost sudstva dokazuju se u njegovim presudama, razini kriminala i korupcije u zemlji, razini socijalnog povjerenja, razini sigurnosti građana i poduzetnika te brzini osiguranja provedbe ugovora, a po svemu tome hrvatsko je pravosuđe daleko od uzora. Ako se žele kreirati uvjeti za gospodarski rast i socijalnu stabilnost, potrebno je kondenzirati političku moć za reforme u pravosuđu.
Zakon o radu. Procjena je Svjetske banke da je hrvatsko radno zakonodavstvo nefleksibilno s visokim proceduralnim troškovima otpuštanja u odnosu na druge zemlje. World Competitivness indeks po tome Hrvatsku rangira među 20 najgorih zemalja na svijetu. Preporuke svjetskih organizacija uvijek se vrte oko nižih troškova otpuštanja, fleksibilnijeg radnog vremena, reforme zakonske regulacije zapošljavanja te rigidnosti plaća utvrđenih kolektivnim ugovorima.
Politička moć
No bitno je istaknuti da liberalizacija tržišta rada u postojećem institucionalnom okviru sama po sebi neće donijeti ništa dobro. Lakši uvjeti otpuštanja bez prethodno stvorenih uvjeta za napredak poduzeća, jačanje investicijske klime i posljedično osiguravanje veće zapošljivosti domaćih radnika, samo će pogoršati ionako lošu situaciju na tržištu rada.
Strukturalni problemi domaćeg tržišta rada moraju se riješiti cjelovitom reformom koja obuhvaća i pravosudni sustav, i parafiskalne namete, i poreznu presiju, i sve druge prepreke nametnute poduzećima koje ograničavaju njihov razvoj, uključujući i korupciju i neefikasnu birokraciju, a u javnim tvrtkama političko podaništvo i klijentelizam. Nažalost, uz postojeće garniture i opcije na političkom tržištu, trenutno još nije razvidno tko bi imao političku moć za nužan reformski zaokret.
Mr. sc. Vuk Vuković