Marija Kohn (1934.), glumica koju je šira publika prvi put zapazila još davne 1957. kada je maestralno odigrala ulogu Rože u filmu “Svoga tela gospodar”, danas je najaktivnija baka hrvatskog glumišta. Iako isprva Branko Gavella nije vjerovao u nju, pa zahvalnost za potporu u svojim početnim glumačkim koracima duguje pokojnom Svenu Lasti, već kao studentica 4. godine primljena je u današnju Gavellu. Otada je igrala u stotinjak predstava i 60 filmova, a jedna je i od najnagrađivanijih hrvatskih glumica. Neumornu Mare Kohn ljubitelji sapunica trenutnu mogu gledati u ulozi Anđele Zlatar u seriji “Larin izbor”.
Kad sam vas nekidan nazvao telefonom kako bismo dogovorili intervju, javio mi se jedan, djevojački glas...
- Da, sjećam se, ali - to je moj glas. Imam takav glas i danas, u 78. godini... Kao glumica početnica imala sam kreštav glasić pa me Sven Lasta naučio govorit.
Imate lijep i uredan stan.
- Uredan nije, ali lijep jest. To sam ja, još u socijalizmu, dogradila. S dozvolom.
Radite? Glumite, igrate, u kazalištu, na televiziji...
- Da. Radim. Ova dva metra naslaganih papira u kutu, to je scenarij ‘Larinog izbora’. Radim i nikad neću prestati. Ja na Lopudu imam staru kuću koja je preživjela onaj teški dubrovački potres 1667. Ostala je polovica kuće, druga polovica se srušila. Znate, imam jednu utopijsku ideju: napraviti u toj mojoj staroj kući ljetnu školu glume. Za mlade, naravno. Školu od A do Ž. Sve. Prvo naučiti tu mladu djecu pravilnim akcentima, da dobro izgovaraju riječi, da ih se razumije. Akcente je mene naučio slavni dr. Bratoljub Klaić, govorit me učio Sven Lasta, glumit me učio famozni dr. Branko Gavella. Željela bih naučiti mlade i svim ostalim vještinama i znanjima koja imam. Pozvala bih profesore i dobre glumce da im prenesu svoja proživljena iskustva.
Sjajna zamisao.
- Da, ali čini mi se da je to prevelik zalogaj... Skoro ću 80...
Pa nonica vam je živjela 94 godine. Evo sad smo objavili vašu ideju, treba samo naći financijera...
- Mi stari odlazimo. Mladih glumaca ima jako dobrih. Naša iskustva bi im sigurno koristila.
‘Svoga tele gospodar’
Da li je za glumicu bitna ljepota?
- Sigurno nije. Ali, ima nešto i u toj ljepoti, znate. Ljepota izlazi iz izgovorenih riječi, iz ljubavi prema tekstu. Iz duše se postaje lijepim. Ufff, još sam prepadnuta od one tučnjave maloprije pred mojim vratima...
Gospóđa Mare, takav je dubrovački naglasak, ne góspođa, zar ne?
- Da, naglasak je gospóđa. Privatno govorim dubrovački, ali sada pazim, radi vas.
Prijatelji vas zovu Mare?
- Da. Mare.
Mare, da li pamtite i danas tekstove uloga koje ste igrali prije 50 godina?
- Naravno, kako da ne. Roža kaže: ‘Ja delam svoj posel, zdrava sem, fala Bogu, i nekak sem sad mirna’. To je iz Kolarovog ‘Svoga tela gospodar’. Kako pamtim? Ne znam. To se samo od sebe sprema i u meni je, zauvijek. Znam sve svoje odigrane uloge.
Više od stotinu kazališnih uloga, šezdeset filmova, četrnaest televizijskih drama i serija...
- Sad ću vam nešto otkriti. Možda to i nije za javnost. Vi odlučite. Ja sam pred jedno desetak godina umrla. U Dubrovniku, na Ljetnim igrama. Bila je to klinička smrt.
Na sceni?
- Poslije predstave. Bilo je strašno vruće, bila sam u jednoj malešnoj prostoriji, čekala sam svoj zadnji izlazak na scenu. Bila su uz to upaljena dva reflektora. Bilo je 60 stupnjeva, užasna temperatura u toj sitnoj sobici. Osjetila sam kako ja ‘klonivam’, klonem. Počela sam izlazit sama iz sebe. Ali sam si rekla, ne smiješ Marija, moraš se poklonit, moraš izgovorit zadnje riječi... Uspjela sam. Vratila sam se u garderobu. Bilo mi je slabo. Svi su već otišli, ja se nisam mogla maknut. Sjedila sam i rekla gospođi koja mi je skidala periku i šminku: ‘ostat ću malo jer nisam sigurna da ću moć hodat’. Ja sam već bila, kako ono kažu u Dubrovniku, ‘partila’.. Znate, ono... nisam to više bila ja. Gospođa mi je rekla: ‘dat ću vam ja jednu tabletu, stavite ju ispod jezika’. Ja sam odgovorila: ‘ali ja nikakve tablete ne uzimam, nikada’.
Možda bi bolja bila rakija negoli tableta...
- E da, ali nije bilo rakije. Gospođa mi je stavila tabletu pod jezik i ja se više ničeg ne sjećam. To je bilo nešto za snižavanje tlaka. Maglovito se sjećam tog svog ‘odlaska iz života’. Vidjela sam sebe kako lebdim, bila sam sretna, bilo mi je lijepo. Žudila sam za nečim... I onda sam najednom čula: ‘ajme, evo je, fala Bogu, vraća se u život’. Situacija je sljedeća: ja se budim, doktor me drži za noge, u zraku sam, glava mi visi dole, visim naglavačke. Situacija ponižavajuća... totalno. To je ostavilo neke posljedice. Jedno vrijeme nisam mogla izgovoriti slova ‘r’ i ‘lj’. Ali, nikome to nisam priznala... te detalje. Dala sam si zadatak da to sve moram srediti sama, svladati sama... Uspjela sam.
Koliko je dugo trajao oporavak?
- Bome, tri godine. Dogodila se neka greška u mozgu. Vježbala sam svakodnevno, učila tekstove, izgovarala, ponavljala i - nikom nisam ništa rekla. Oporavila sam se potpuno. Sve sam svladala. I slovo ‘r’ i slovo ‘lj’. A poneki put nisam znala na koju probu trebam ići. No, snalazila sam se. Ali, ja sam to te tri godine skrivala! I nitko nije primijetio. To je bila najveća borba. To je bilo fantastično. Vrlo sam ponosna na sebe. Čovjek ima snage koje i ne poznaje. Nisam si smjela dozvolit da na sceni zaostajem za kolegama i kolegicama. Da se to dogodilo, ubila bih se...
Ubila? Pa život je predivan.
- I ja tako mislim, zato sam se toliko i borila za život. Ali, bilo je strašno...
Vi ste vesela osoba, duhovita, oštra, ‘šlagfertig’, brzo reagirate...
- Jesam. Ja slušam što ljudi govore. Ja bih pukla kad ne bih odmah reagirala. Uvijek se nadovežem na nešto smiješno, ili ‘spustim’ nekome ako je kazao glupost... najčešće. Ne šutim. Ljudi traže i očekuju moje reakcije.
Familija s Lopuda
Odgajala vas je i podizala nona, baka?
- None, none. Da. Mama je umrla od tuberkuloze kad sam imala osam godina. Na otoku Lopudu je to bilo. ‘None velika’ sam ju zvala.
A muž od ‘none velike’?
- To vam je familija Perinić, s Lopuda. Njegov otac, moj pradjed po mami, živio je u Port Saidu i bio je gradio Sueski kanal, pa potom prošao prvim brodom kroz Suez, kad mu se rodilo trinaesto dijete, moj nono Perinić, muž od ‘none velike’. Mi imamo ‘bagulinu’, to je ukrašeni štap za hodanje od ebanovine i slonove kosti, koji je kraljica Viktorija poklonila obitelji za to trinaesto dijete. To su fantastične priče, zar ne?
Zaista jesu...
- Dakle, bilo ih je trinaest. Žensku djecu treba udat, treba dat ‘dotu’, miraz, a mušku raspodijelit po zanimanjima: netko ostaje kući, drugi će bit graditelj, treći svećenik, četvrti ide u školu, peti mora otputovat u Ameriku. Mog nonu je dopala Amerika. On je tamo našao neko zlato. Vratio se bogat, ali i bolestan. Tuberkuloza. No, vratio se, pa je na slabom hrvatskom, jer mlad je otišao u Ameriku, zaprosio moju ‘nonu veliku’. Nešto je trtljao, prtljao, nije znao što da kaže i onda je pred tu visoku ljepoticu, nonu, stavio na stol grumenje zlata i rekao: hoćeš se udat za mene? Nonina obitelj je bila siromašna, stanovali su u jednoj groti, i naravno, pristala je. Udala se. Djed Perinić je ponovno pošao u Ameriku, ali mu je zdravlje bilo slabo. Vratio se natrag, pošao u Lourdes, tamo su ga nešto polijevali, dobio je upalu pluća i umro.
Svi su Kohnovi kapetani
A vaš pape, kapetan Kohn? Gdje je on u priči?
- Pape je partio, otputovao, ustvari, nestao, kad sam ja imala tek četiri godine. Rodio se tada moj brat. Ali njega, sina, pape nikad nije vidio.
A da li ste vi vidjeli oca, nakon što je - nestao?
- Ja sam ga pronašla, ali ga nisam htjela vidjeti. Našla sam ga. U Argentini. On je bio pomorski kapetan. Kapetan Kohn. Lopud je otok pomoraca. Dundo je bio pomorski kapetan, pape je bio kapetan, brat mi je bio kapetan... Mama je bila bolesna, on je otišao i nismo znali gdje je. Otišao je u Argentinu, doznala sam. Kad je mama umrla, oženio se tamo za jednu Korčulanku. Rodili su tri kćeri. Imam tri sestre u Argentini. Ne daj Bože da sve žene pomoraca saznaju što im muževi po svijetu rade...