Posreći li mi se jednom, pa se obogatim i iz čistog užitka i hohštapleraja osnujem izdavačku kuću, jednu ću ediciju nazvati “Šund literatura”. Bit će to posveta mojoj noni, najnačitanijoj osobi koju sam poznavao, i koja je, kao čitateljica, savršeno preplitala visoki s niskim stilom. Navečer, u vrijeme odmora, dok smo mi gledali televiziju, ili ljeti, rano ujutro, prije nego što se probudimo (ona se ljeti dizala u četiri, a zimi u pet), nona bi čitala Tolstoja, Liona Feuchtwangera, Pirandella ili Ivana Raosa i Crnjanskog, ali je u kuhinji, dok bi kuhala ručak, popodne, za vrijeme sieste, ili na plaži, dok bi pazila da se ne utopim, nona čitala samo šund literaturu. A to su, redom, bili: John Knittel (zaboravljeni švicarski pisac, čiji je “El Hakim” početkom sedamdesetih u nas bio veliki bestseler za plažu), Archibald Cronin i Agatha Christie, te od domaćih Mirjana Jakovljević Mir-Jam i, naravno, Marija Jurić Zagorka. Šund literatura dijelila se u dvije kategorije: prava šund literatura i dobra šund literatura. Među prvu su, recimo, spadali ljubavni romani iz roto edicija i Mir-Jam, a dobra šund literatura bio je - čudno mi je to reći - Pasternakov “Doktor Živago”. Za nonu, svaka predominantno ljubavna priča, osim Ane Karenjine, kao i svaki roman koji je moguće serijalizirati, ili koji je nastao iz neke serije ili trakavice, dakle sve ono što nema klasičnu trodijelnu dramsku strukturu, podvodi se pod šund literaturu. Ona je smatrala da je i “Dobri vojnik Švejk” samo vrlo zgodna, duhovita i zabavna - šund literatura.
Upisano iskustvo
“Grička vještica”, koju je imala u nekom raskupusanom, novinskom izdanju, što ga je trebalo razrezivati kuhinjskim nožem, kao ni druga Zagorkina djela, također u roto izdanjima, nisu bila ni prava šund literatura, ni dobra šund literatura. “Gričku vješticu” je nona voljela, bila je prema njoj sentimentalna i nostalgična, iako, da ju je bilo pitati, rekla bi da to nije književnost, niti je Marija Jurić Zagorka književnica. Ali na neki način, te smiješne knjižice u nastavcima, odštampane sitnim slovima u dvije kolone po stranici, znale su katkad biti važnije od književnosti. Osim što je o njima mogla razgovarati i sa svojim manje načitanim ili priprostim prijateljicama, jer su Zagorku čitale i razumjele sve, u Zagorkin je tekst bilo upisano iskustvo, a s iskustvom i kulturni identitet, cijeloga jednog naraštaja. Šund literatura je literatura svakodnevice, ali je dio povijesnoga i porodičnog iskustva, više nego ona druga, artistički izvedena i kompleksnija književnost.
Ostanimo još pri noninoj definiciji pojma: šund literaturu smiju čitati samo zreli i odrasli ljudi. Djeca, nikako! Jer šund kvari djecu, i tko krene sa šundom, cijelog će života čitati samo šund. Takvu literaturu čitaju priprosti ljudi, ali i načitan svijet. Biti načitan u noninom je rječniku značilo biti intelektualac, a pod načitanošću je podrazumijevala samo književnu, beletrističku načitanost. Čitanje stručne literature, makar to bila i filozofija ili neka filozofiji srodna znanost, njoj je, možda, značilo da je čitač stručan čovjek, ali ne i načitan. O budućnosti svijeta, dobru i zlu, Drugome svjetskom ratu, slobodi i ropstvu trebali bi javno pisati i govoriti samo načitani ljudi. Ostali neka muče i bave se svojim poslima. Ali načitani, naravno, čitaju, i trebaju čitati, i dobru šund literaturu. Ako to ne čine, sumnjivi su. Pretjerana ozbiljnost i revnost mora biti sumnjiva.
Slom živaca
Kada me je prije nekoliko tjedana na hodnicima redakcije Jutarnjeg presreo direktor Igor Stažić, i rekao mi, sve lebdeći deset centimetara iznad tla, da se “Grička vještica” prodaje kao luda, i koji tjedan kasnije, kada mi je istim povodom telefonirao urednik Mladen Pleše, isto mi je na um palo da kažem, ali nisam rekao: eto, to je vječna čarolija šund literature! Nisam im mogao reći, jer ni njih dvojica, kao ni vi, uostalom, ne znaju što je u noninom pojmovniku šund literatura. Eto, rekao sam, Marija Jurić Zagorka prodaje se, jer je preživjela sva desetljeća negativne reklame. Niti su je dotukli oni koji nikada nisu pročitali nijednoga njezinog retka, ali znaju da je sve to smeće, niti su je dotukli oni koji u njoj silom žele vidjeti hrvatsku protofeministkinju, borkinju za ženska prava, pa još i veliku književnicu, koju ćemo iz naših ženskih potreba, ili iz dokonosti komparatističkih katedri, uspoređivati i sa samim Krležom. Naravno, na Krležinu štetu, jer taj je, je li tako, u našoj tezi jedna muška šovinistička svinja... Od toga što Zagorku nisu urnisali maskulini elitisti, veće je čudo samo to što je nisu uspjeli uništiti feminini populisti, gnjavatorke i gnjavatori koji u dosadu mogu pretvoriti čak i ono što je napisano s jednom temeljnom ambicijom - da ljudima ne bude dosadno.
Biografija te neobične žene potvrđuje da se u životu puno bolje roditi bez pameti, nego bez sreće. Marija, ili krsno Mariana, otpočetka nije imala previše sreće. Iako je rođena u plemenitaškome dvorcu Negovec, blizu Vrbovca, u bogatoj a malobrojnoj obitelji. Grof Ivan Erdödy bio joj je kum na krštenju, a malo nakon njezina rođenja preselili su se na porodično imanje Golubovec kod Krapine, gdje je otac radio kao upravitelj imanja grofa Geze Raucha, inače kuma bana Héderváryja. I sve je, dakle, počelo kao u kakvoj hrvatskoj i srednjoeuropskoj provincijskoj idili, iz koje bi se razgranalo neko moćno porodično stablo, u čijoj bismo sjeni danas mogli u miru otpočinuti sa svojim malim i neznatnim biografijama, ali se vrlo brzo pretvorilo u životni košmar jedne tipične disfunkcionalne obitelji - nalik nekoj iz filmova Michaela Hanekea, s manijakalnim ocem i nezainteresiranom majkom, koji su sve činili da Mariju od sebe odaleče, da se ratosiljaju tog neželjenog ženskog djeteta, kao nepotrebnog i ružnog komada namještaja.
Pučku je školu pohađala u Rauchovom dvorcu, s plemićkom djecom i na madžarskom, a zatim su je poslali u višu djevojačku, kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. I to je, uglavnom, bilo sve. Mogli su je dalje školovati, ali u tome, očito, nisu vidjeli nikakvoga osobnog interesa i probitka, pa su je umjesto toga dali za nekakvoga željezničarskog činovnika, očeva poznanika i starijeg čovjeka, koji ju je poveo sa sobom u Madžarsku. Tako su je se za sva vremena riješili, a Marija im je, nezahvalna, kakva djeca takvih očeva već znaju biti, uzvratila sramotom. Umjesto da pokorno živi s odabranim muškom, rađa mu djecu i do kraja obavlja svoju društvenu funkciju, doživjela je slom živaca i nakon tri godine braka pobjegla od muža.
Socijalni vrhunac
Prvo je bila kod ujaka, u Sremskoj Mitrovici, a zatim je došla u Zagreb i krajem devetnaestoga stoljeća, godine 1896, počela se baviti novinarstvom. Netko će reći da se tim poslom u ono vrijeme nisu bavile žene, ali prava je istina da se novinarstvom u Zagrebu tada ozbiljno nije bavio nitko, pogotovu nije na hrvatskome jeziku. Imala je dvadeset tri godine kada je u Obzoru objavila prvi članak, a zatim je iznenađujuće brzo napredovala, i to po onom, do danas očuvanom, hijerarhijskom rasporedu, od pijačne reporterke, preko novinara koji ima pravo na svoj stav i autorski potpis, do političke novinarke, koja je svoj spolni hendikep nadoknađivala viškom odvažnosti. Biskup Josip Juraj Strossmayer preporučio ju je za članicu redakcije Obzora, i to na važnome, tada jednom od najvažnijih i najosjetljivijih mjesta, referenta za ugarsko-hrvatsku politiku. Tada se Marija Jurić zatekla na socijalnom vrhuncu svoje karijere, i imala je priliku da pobijedi vlastitu kob i otkloni sudbinu kakvu su joj namijenili roditelji. Ali na svoju nesreću, a na sreću današnjega Zagreba, hrvatske kulture i šund literature, ona je tu priliku propustila, i kliznula je u cjeloživotni jad i bijedu, prihvatila je ulogu gradskoga oriđinala i ženturače za koju neće biti mjesta u boljim društvima, ali koja nije sasvim beskorisna, jer će na njezinim uslugama i talentima zajednica sljedećih stotinu godina vrlo uspješno parazitirati.
Dvoje autsajdera
Dakle, umjesto da se skrasi u Obzoru i da anonimno djeluje iz svoje uredničke sobe, Marija se krenula buniti. Kretala se od Budimpešte do Beča i živjela životom tipične europske sufražetkinje iz vremena pred Balkanske ratove i Prvi svjetski rat, 1903. predvodi prve ženske demonstracije u Zagrebu, drži predavanja protiv germanizacije i hungarizacije, i bori se, istovremeno, protiv usuda vremena i obiteljskoga prokletstva. U Zagorkinom slučaju bilo je to jedno isto: madžarizacija je za nju bila povezana s neljudskim očevim (ali i majčinim) odbacivanjem, s ugovorenom udajom za nepoznatog čovjeka, sa životom u svijetu koji je lišen bilo kakvih osjećaja. Dok su drugi na Héderváryja udarali iz revolucionarnih i nacionalnih ideala, ona je tukla iz puno privatnijih razloga, zbog onog što je nosila pod kožom. Njezina revolucija bila je dublja i proživljenija, ali se ticala afekata, i bila je, kao i sve drugo u njezinom životu, osuđena na propast, poraz i sramoćenje.
Šest godina poslije, 1909, potukla se preko novinskih stranica s drugim velikim nesretnikom, s Antunom Gustavom Matošem. Zamjerila mu je mizoginiju i nedostatak društvene solidarnsoti. Oni koji će danas važno raspredati o ovoj polemici, krivo će zaključiti kako se Marija usudila udariti po moćnom suparniku, po jednom od najvećih polemičara u povijesti ove književnosti i jezika. Istina je, međutim, drukčija. Bio je to sukob dva potpuna autsajdera i zgubidana, dvije savršene propalice, beznačajne onako kako živ čovjek beznačajan samo u provinciji može biti: ona prvenstveno zbog svoga spola, luda ženetina, čije su društvene aktivnosti izazivale veću sablazan nego da se bavila klasičnom prostitucijom, i on, propali muzikant, nesolidni i neodgovorni feljtonist, pijanica, vojni dezerter, slavenofil i srbofil, koji je, plivajući preko Dunava, prema Beogradu “osjećao senzaciju kuršuma u potiljku...” Matoš, dakle, koji je u Zagrebu svima ostao dužan neke novce, i čiji će se tantijemi i važnost za nacionalnu kulturu izračunavati tek kada ga više ne bude bilo, i Marija Jurić, koju će značajnom proglašavati, također, nakon što je više ne bude, i - gore nego u Matoševom slučaju - često će to činiti oni i one koji je nikada nisu ni čitali. Polemika to dvoje ljudi u tom je, i u svakom drugom pogledu, savršeno beznačajna, jer dok je trajala, nikoga se, zapravo, nije ticala, osim kao mogući pornografski predložak.
Takvim aktivnostima je, između ostaloga, radila na uništavanju i ono malo javnoga ugleda što ga je mogla imati, tako da se uskoro više nije mogla baviti ozbiljnim političkim novinarstvom. A ni biskupa Strossmayera više odavno nije bilo, i nastupilo je vrijeme kada se morala snalaziti da bi preživjela. I tada je, opet, učinila nešto što će do dana današnjeg, na Zapadu, a pogotovo u Americi, biti modelski primjer ostvarenja spisateljskog sna o slavi. Počela je pisati romane u nastavcima, što je oduvijek bio najprezreniji, ali potencijalno i najisplativiji novinarski i književni posao. Učinila je, dakle, istu, ili vrlo sličnu stvar, koju će učiniti i Stephen King, nakon što kao nastavnik engleskog jezika i književnosti dobije otkaz u školi. Eto, još jedan veličanstveni autor šund literature, ali moja nona ga je, bez obzira na sve moje oduševljene adolescentske nagovore, odbijala čitati. Nije voljela horor, niti išta što nalikuje hororu. Čak je i povodom Hitchcocka govorila da su joj njezini živci predragocjeni da bi ih trošio nekakav luđak.
Velika revolucija
Prvi je roman, opet po Strossmayerovu nagovoru, napisala 1899. i feljtonizirala ga u Obzoru. Ali pravi je početak bila 1912, kada u Malim novinama kreće s objavljivanjem “Gričke vještice”. U sljedeće dvije i pol godine, iz broja u broj, tiskano je ovo kapitalno djelo hrvatske svakodnevice. Dok se Marija Jurić, tada već i Zagorka, bavila eskapističkom pripoviješću iz zagrebačke prošlosti, oko nje su se razmicale geološke ploče, rušila su se carstva i nastajala nova, gasila se dvijetisućgodišnja civilizacija svijeće voštanice i nastajala je nova električne žarulje, Beč i Budimpešta tresli su se u predsmrtnoj ognjici i tonuli u seniliji cara Franje Josipa Prvog. Dok je Krleža, kao mlad kadet, pohodio Srbiju, da se priključi slavnoj vojsci srpskih vojvoda, tih narodskih maršala, koja će pod istu narodnu zastavu ujediniti sve južne Slavene, dok su Balkan drmali prvi pa drugi balkanski rat i dok se na Bregalnici zbiva prvi veliki poraz zajedničkih ideala, koji će, kao i sve drugo, Krleža opisivati u svojim “Zastavama”, dok se, dakle, oko nje događala velika revolucija svega što je revoluciji bilo podložno i za što se Zagorka pripremala u svojim novinskim i aktivističkim počecima, ona je pisala avanturističku ljubavnu priču, koja nije imala nikakvih političkih pa ni intelektualnih pretenzija. Pisala je priču koju je mogao shvatiti svatko, punu emocija i uzbuđenja, kakva je u europskome novinskom feljtonizmu, osobito među bečkim piscima i novinarima, bila raširena još od sredine devetnaestog stoljeća. Parafrazirajući taj tip romana, Umberto Eco napisao je svoje “Praško groblje”, koje odnedavno, zahvaljujući Mozaik knjizi, nalazimo i u hrvatskome prijevodu.
Pravi Zagorkin svijet
S “Gričkom vješticom” Zagorka je postala slavna u narodu, među malograđanskim svijetom i onim iz nižih slojeva koji su se uspjeli opismeniti, ali je za sva vremena sahranila ozbiljnu karijeru. Kako se od intelektualnog rada u ovim krajevima nikada nije moglo dobro živjeti, na bestselerima su vazda zarađivali oni koji bestselere objavljuju, a ne oni koji ih pišu, tako ni ona nije vidjela velike sreće, a ni novca od svoje goleme popularnosti i od naklada koje je, zapravo, nemoguće sve sabrati i izračunati.
Njezina velika karijera pisca šund literature započela je u vrijeme kada je u Hrvatskoj nepismenih bilo više od osamdeset posto, dok je među ženama pismenost bila endemska, statistički zanemariva pojava. Zagorkini romani izlazili su u vrijeme velikih društvenih modernizacija, država je preuzela prosvjetiteljsku ulogu, a antianalfabetski tečajevi uzdignuti su na razinu higijenske norme. Prvi put u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i pod Zagorkinu starost, u socijalističkoj Jugoslaviji, u kampanjama opismenjavanja udio pismenih među stanovništvom podignut je na razinu Srednje Europe, a kontinentalna je Hrvatska, pa i Bosna i Srbija, dovedena na razinu Dalmacije, gdje je, zahvaljujući talijanskim vlastima i koječemu drugom, učenje slova bilo raširenija aktivnost. Pokušajmo samo zamisliti kolike su žene (a bogme i muški), od 1912. pa do 1957, godine njezine smrti, na prostoru između Sutle i Timoka, svoje prve pismene riječi i rečenice sricale čitajući njezine knjige. Svijet koji se na taj način priključio civilizaciji knjige pravi je svijet Marije Jurić Zagorke, i on svojom brojnošću nadmašuje sve druge naše pisce kako za djecu, tako i za odrasle. Naraštaji jugoslavenske i hrvatske djece opismenjavali su se na Branku Ćopiću, ali čak je i njegov značaj ostao nemjerljiv sa Zagorkinim. Ona je, u velikoj mjeri, tokom dvadesetog stoljeća bivala neželjena mater hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti, mater naših pismenosti.
Ali kakva je to, zapravo, književnost? Vrijede li njezini feljtonizirani romani ili romaneskni feljtoni išta? U socijalnom smislu, oni su dragocjeni kao malo što u našoj književnosti, ali kakvi su u literarnom smislu? Na ovo pitanje odgovora, zapravo, nema, niti ga može biti, jer Zagorka se opire svakoj književnoj kvalifikaciji. Njezine romane nije moguće, ali ni nužno vrednovati, kanonizirati ili čitati u kontekstu hrvatske ili bilo koje književnosti. Ksaver Šandor Gjalski rekao je kako je to što ona piše “šund literatura za kravarice”, Krleža, niti to. Taj je samo komentirao Zagorkin nepristali fizički izgled. Nitko nju za života nije razumio, a ni pohvale koje joj se posmrtno dodjeljuju često nisu izraz razumijevanja. Ono što je pisala je veliko, ali nije velika književnost. Možda uopće nije književnost, ali to joj ništa na veličini ne oduzima. Međutim, teško joj je naći mjesto u nacionalnoj kulturi, jer nema drugih koji bi joj na tom mjestu činili društvo. Marija Jurić Zagorka savršeno je jedinstvena pojava u hrvatskoj i u još nekoliko susjednih kultura.
Ganutljivi znak
Gradovi imaju svoje simbolične pisce, one koji su grad obilježili, opisali ili one koji su, što je najrjeđi slučaj, neki grad svojim pisanjem načinili onakvim kakav on u stvarnosti jest. Dublin je grad Jamesa Joycea, Prag je grad Hašeka i Kafke, Beograd - Bogdana Tirnanića i Mome Kapora, Split - Miljenka Smoje, Trst - Umberta Sabe i Claudia Magrisa, Travnik - Ive Andrića, a Zagreb je grad Marije Jurić Zagorke. Uzalud Šenoa, uzalud Miroslav Krleža u svojoj svojoj neprijepornoj veličini, ali dok je gornjogradskih fasada, Krvavog mosta i tržnice na Dolcu, dok je Tkalčićeve ulice i ljetnjega vonja vlažnih iličkih podruma, Zagreb će biti Zagorkin, i u tome će biti sabrano sve ono dobro i sve ono loše što ovaj grad jest. Zagorka je mjera njegovog urbaniteta, njegove kulture i pismenosti. Ona je taj ganutljivi znak zagrebačkog identiteta. O kako je samo drugorazredan Krleža u odnosu na nju! Iako je iza sebe imao najmoćnijega prijatelja, solidnu kuću na Gvozdu, Leksikografski zavod, ugled i poštovanje, nikada on iza sebe nije imao Zagreb. Krleža je iza sebe imao Jugoslaviju, imao je hrvatsku kulturu i književnost, u najpozitivnijem smislu riječi, ali je u svom gradu bio drugorazredan. Još 1967. presreo ga je jedan gospon na Britancu (čitamo o tome dnevnički nadnevak...) i upitao ga: “Gospon Krleža, a zakaj vi mrzite sve što je hrvatsko?” Takva je pitanja Zagorka otklonila kada je 1912. započela s “Gričkom vješticom”. Umrla je kao puka sirotinja, građane tad za nju nije bilo briga, ali iza Zagorkinog djela je, zapravo, uvijek stajao cijeli Zagreb.
Zagorkin bijeg od povijesti i ozbiljne politike, hrvatsko-ugarskih odnosa i pitanja ženskih prava, u feljtonizirane romane i u pučku popularnost, nije poništio njezinu subverzivnost po društvo i vladajuću politiku. Kada su ustaše osvojile Zagreb i okupirale srca malograđanske javnosti (kojoj okupaciji na neki način svjedočimo do dandanas...), Zagorku su istoga časa zabranili. Nije bila ljevičarka, nije bila komunistkinja, masoni je kao škandal ženu i nadžak babu ne bi primili k sebi, a nije bila ni Židovka, ali je imala jednu ozbiljnu manu: bila je kraljica šund literature i izdavala je Hrvaticu, laki, ali emancipatorski ženski magazin, neku vrstu onodobnog Cosmopolitana. Pa iako su ustaše, sasvim u skladu s naukom nacionalsocijalizma, insistirali na rodnoj emancipaciji i na ženi kao majci i amazonki, od Zagorkine emancipiranosti morala im se dizati kosa na glavi. Osim toga, svaki je represivni režim u dvadesetom stoljeću, od hitlerovskog i staljinskog, sve do njihovih današnjih derivata, po dolasku na vlast započinjao borbu protiv šunda, kiča i lake literature, ali ne radi promocije nekoga novog elitizma, nego da bi stvorio prostor za vlastiti ideološki šund i kič. Tako su Zagorki zabranili i Hrvaticu, i njezine romane. Doveli su je na rub gladi, i tada se pokušala ubiti. O tome kako je preživjela rat, svjedočanstva su nepotpuna i kontradiktorna, ali zanimljivo je ono što se dogodilo kada je stigla sloboda.