Prije dvadesetak dana zatvorili smo poslovnicu u zagrebačkoj Ilici i tako od nekadašnjih 16 videoteka u Zagrebu i okolici rade samo dvije - pomalo rezignirano kaže Filip Šarić (27) koji je prije dvije godine preuzeo lanac nekada glasovitih videoteka Pauk od svoga oca Ante.
Razgovaramo u poslovnici Pauka na zagrebačkoj Trešnjevci, a Filip nam pokazuje veliku hrpu filmova na DVD-u koje su preselili nakon zatvaranja ispostave u Ilici. Objašnjava da ih je ta hrpetina nekadašnjih filmskih hitova stajala oko 300 tisuća kuna, a sada će u najboljem slučaju za cijeli kontingent od oko pet tisuća filmova utržiti 20-ak tisuća kuna. Do prije nekoliko godina lanac videoteka Pauk zapošljavao je 50-ak ljudi. Danas imaju četvero zaposlenih, uključujući i vlasnika Šarića koji ne vidi izlaz iz tunela u kojemu su se našle nekada popularne videoteke gdje su ljudi, posebno početkom vikenda, u redovima čekali da posude svoj omiljeni film. Sa sjetom se zlatnih godina videotekarstva prisjeća i zaposlenica Pauka Mirjana Grđan koja je 15-ak godina vezana za ovaj posao koji polako odumire. Zlatne su godine za videotekare bile od 2000. do 2005. Tada je, prisjeća se Mirjana, po stotinu kopija filma “Gladijator“ ili trilogije “Gospodara prstenova“ u svih 16 poslovnica bila nedovoljna količina da bi svi njihovi članovi unajmili kopiju hit-filma.
Deset puta manji promet
- Tata se prebacio na turizam jer je shvatio da je priča s videotekama završena - kaže Filip. - Sada u ove dvije poslovnice imamo do 200 članova koji dolaze k nama i posuđuju filmove. To su oni pravi filmofili koji ne žele piratske kopije i ne zanima ih besplatno skidanje filmskih naslova s interneta. Da shvatite u kojemu smo stanju, a tako su vjerojatno i ostali videotekari koji su uglavnom pozatvarali svoje videoteke, evo malo matematike. Ovoga trenutka, što u nevraćenim filmovima, a što u zakasninama, samo ova naša poslovnica potražuje oko milijun kuna od naših članova. Naravno da taj novac nikada nećemo naplatiti. Ljudi su posuđivali filmove i nisu ih vraćali i mi smo pokušavali to riješiti, ali nije išlo. Uz sve to, promet nam je pao za deset puta. Sada smo pooštrili kriterije jer se događalo da neki ljudi posuđuju filmove na tuđa imena, ali sve to je kap u moru.
Šarić je pokušavao poput drugih videotekara spašavati posao prodajom raznih artikala u videoteci poput grickalica, žvakaćih guma, sokova i sličnih proizvoda, ali je brzo odustao jer je shvatio da je veliki trud, a mala, gotovo nikakva zarada. Čak je pokušao omogućiti izravnu dostavu filmova svojim članovima i o svom trošku im montirao poštanske sandučiće u kojima su im ubacivali DVD-ove. Problem je nastao kad su ljudi filmove koje su odgledali “zaboravljali” vraćati u sandučiće pa su se zaposlenici videoteke vraćali praznih ruku. To je samo mali dio problema s kojima se susreće Šarić, a i ostali videotekari koji pokušavaju opstati na tržištu. Prema njegovim riječima, uzroci propasti domaćih videoteka su u razvoju tehnologije i piratstvu koje i dalje cvjeta. Nabraja nam kabelske televizije koje relativno brzo prikazuju aktualne filmove, skuplja, ali dobro uređena kina te ponudu tv videoteka, odnosno usluge Video on Demand (VDO - video na zahtjev) kada putem televizije naručujete film koji želite pogledati.
- Izgubili smo ono što je nekada krasilo videoteke, a to su ti osobni kontakti s prodavačem, razgovori o filmu i preporuke - dodaje Šarić. - Jasno mi je da nema perspektive u ovom poslu. Nekako preživljavamo, a moje je mišljenje da ćemo s ove dvije poslovnice izdržati još godinu, maksimalno godinu i pol dana.
Tražeći drugi posao
Šarić već traži drugi posao, a jedna od rijetkih videotekara u Zagrebu koji još opstaju je Lidija Jojić, vlasnica videoteke Daniel u blizini Kvaternikova trga.
- Od iznajmljivanja filmova ne bih mogla opstati. Već dvije godine uopće ne naručujem nove filmove, a opstajem od usluga presnimavanja raznih događaja snimljenih na 8-milimetarske ili 16-milimetarske filmove, nekadašnje videokasete na DVD-e i to mi je osnovna djelatnost. Dolaze mi pravi zaljubljenici u film i posuđuju klasike koje se uvijek traže, poput trilogije “Kuma” ili “Zvjezdanih ratova”. Još radim jer mi je poslovni prostor u obiteljskoj kući, a i jedina radim pa nemam troškova najma ili plaćanja radnika.
Zapravo je nemoguće točno izbrojati koliko još videoteka u Zagrebu radi. U Udruženju obrtnika takve podatke nemaju, a kako se svaki mjesec videoteke zatvaraju, naši sugovornici kažu da ih je desetak u metropoli, a u cijeloj Hrvatskoj možda trideset. Jedan od onih koji je krajem siječnja zatvorio svoju posljednju videoteku u nekadašnjem moćnom lancu Video Središće je Vladimir Hlevnjak. U poslu s videotekama bio je 23 godine i imao je 11 poslovnica sa 35 zaposlenih. On je uvjeren da je isključivi krivac za izumiranje videotekarstva država koja jednostavno nije zaštitila autorska filmska prava. Svoju tezu potkrepljuje jednim nedavnim događajem u Njemačkoj.
- Kod nas se skidaju filmovi s interneta, s našim titlom bez ikakvih posljedica - govori Hlevnjak. - Uz malo informatičkoga znanja, skinete sve filmove koji su nedavno bili nominirani za Oscar s hrvatskim prijevodom i uživate doma, a to vas ne stoji nijednu kunu. Pa tko će ići u videoteku i davati neki novac, ma kako sitan bio, da nakon nekoliko mjeseci posudi film, a gleda ga kući besplatno? Jedan naš član se nedavno odselio u Njemačku i ‘skinuo’ film s interneta, a drugoga dana na vrata mu je pokucala policija. Morao je platiti 900 eura kazne i u odvjetnika potpisati izjavu da je protuzakonito to učinio za vlastite potrebe, a ne s namjerom da ga dalje distribuira. Tom čovjeku više nikad neće pasti na pamet nelegalno gledati film, a kod nas za to nikoga nije briga. Nešto smo se mi videotekari nadali da će bivši predsjednik Josipović zaštititi i nas koji smo se bavili filmovima, legalno ih kupovali i ogroman novac davali u državnu blagajnu, kao što je to zakonom uređeno u području glazbe. No, očito to nikome nije bilo u interesu, a jesu li posrijedi nekakvi lobiji vezani za kabelske televizije i kanale koji nude filmove, ne znam. Činjenica je da smo mi videotekari milijune kuna uplaćivali u državni proračun. Samo smo mi u Video Središću godišnje ulagali 500 tisuća eura u nabavu filmova, a na taj smo iznos uredno plaćali PDV državi. Nitko nije imao sluha za našu djelatnost, a tisuće je ljudi ostalo bez posla. Nisu to samo zaposlenici u videotekama, tu su i distributeri, tiskari, najmodavci poslovnih prostora... Nije samo tehnologija važna jer da jest, zašto videoteke odlično rade u SAD-u, Engleskoj, Njemačkoj, Slovačkoj i Austriji? Te su države zaštitile videotekare uređenim zakonima, za razliku od Hrvatske. Naravno da sam digao ruke od svega jer u ovakvim okolnostima videoteke moraju propasti.
Flat internet
Sličnog mišljenja kao i Hlevnjak je Nenad Metelko koji je bio vlasnik 6 poslovnica lanca videoteka Dumbo. Zapošljavao je 20-ak radnika, a danas je i sam zaposlenik u drugoj tvrtki, zapravo Tobacco shopu u čijem sastavu djeluje i videoteka. Tvrtka u kojoj danas radi uskoro će ugasiti rad videoteke koja samo upotpunjava prostor koji je prevelik za prodaju raznih proizvoda. Metelko se nada da će radeći u toj prodavaonici dočekati i mirovinu, a privremena videoteka je jednostavno neisplativa.
- Bio sam dopredsjednik Hrvatske videoudruge (HVU) koja je djelovala od 2003. do 2007., a imali smo oko 300 članova s oko 700 poslovnica - prisjeća se Metelko. - Ne znam točne brojke, ali znam da je u Hrvatskoj djelovalo oko 2000 videoteka, što legalnih, a nažalost i nešto piratskih. Konkurencija je bila golema, u svakome gradskom kvartu bile su po dvije, tri videoteke. Stoga ste morali imati sve filmske hitove koji su na tržištu, a to su koristili distributeri koji su vas prisiljavali da kupujete od njih tzv. pakete, znači jedan hit-film i tri, četiri lošija filma koje će malo tko posuditi. No, posao je išao toliko dobro da nam to nije toliko smetalo, a svi smo dobro zarađivali. Bilo je važno da krajnji filmski konzumenti budu zadovoljni.
Metelko tvrdi da je propast videoteka počela 2007. pojavom flat interneta kada je naglo počeo padati promet s iznajmljivanjem filmova jer su ih ljudi počeli “skidati“ i gledati besplatno. Tada je nastao pravi kaos iako su videotekari i dalje radili legalno i plaćali svoje obaveze distributerima i državi. Siguran je da tehnologija nije kriva za gašenje videoteka, nego državne institucije koje i danas dopuštaju ilegalno “skidanje” filmova.
Kaos na tržištu
- Izraz ‘internetska videoteka’ postoji samo u Hrvatskoj - otkriva Metelko. - To su izmislili internet provideri i danas gotovo svaka kabelska televizija nudi ‘internetsku videoteku’. To se u uređenim državama zove Video On Demand. Kaos je nastao na cijelom tržištu jer su prestali vrijediti i prioriteti distribucije filmovima koji postoje u drugim državama pa smo mi videotekari i na tom području bili zakinuti jer su nekom obrnutom poslovnom logikom filmovi bili istodobno u ponudi tih ‘internetskih videoteka’ i u videotekara. Šteta koju država trpi zbog gašenja ove djelatnosti nije tako mala kao što se nekome može učiniti. U dvije tisuće videoteka koje su radile bilo je zaposleno oko pet tisuća ljudi, a toj brojci možemo dodati još barem toliko ljudi koji su sudjelovali u proizvodnom lancu videoindustrije.
Na pitanje jesu li državne institucije provođenjem zakona o zaštiti filmskih autorskih prava po uzoru na zaštitu onih glazbenih glasoviti ZAMP) mogle spasiti videotekare, Metelko odgovara:
- Danas sigurno ne bi poslovalo tih dvije tisuće videoteka, ali bi neke opstale. Da se prekinulo internetsko piratstvo i da su se uredili uvjeti na tržištu, ne bi se dogodilo da imamo samo 10-ak videoteka u Zagrebu i 20-ak u cijeloj državi, a sve su pred gašenjem. Situacija bi bila drukčija i ne znam bi li ih opstalo stotinu, 200 ili manje, ali to pomnožite s dva ili tri pa ćete vidjeti koliko bi ljudi imalo stalan posao i ne bi bili na državnom teretu. Perspektiva videoteka u Hrvatskoj? Ne vidim je.
Na raznim listama videoteka gdje su upisani telefonski kontakti s druge strane linije uglavnom čujete poruku “Broj se više ne koristi” ili vam se javljaju frizeri, pekari ili ljudi koji su se uselili u prostore nekada posjećenih videoteka.