Zatvorim oči i vidim kružnicu centra s neobičnom zvjezdastom sjenom što je na meksičkom zvizdanu baca blesavo ukrašeni razglas obješen nad igralištem. Znam tih deset sekundi napamet.
Diego Armando Maradona prima loptu kraj te sjene, šezdeset metara od gola, oslobađa se Beardsleyja, okreće Reida oko njegove osi, prilazi im i Hodge, ali El Diego svima trojici bježi preko linije centra, desnom stranom - “ˇArrancha por la derecha, el genio del fútbol mundial!”, viče u mikrofon legendarni Urugvajac Victor Hugo Morales, južnoamerički Mladen Delić - onda se trideset metara od gola Maradona lažnjakom oslobađa i Butchera, siječe Reida koji ga je cijelo vrijeme pratio, pred njim je sad Fenwick, desno sâm Burruchaga - “ˇPuede tocar para Burruchaga!”, viče mu Morales - ali Diego Armando ide sam, “siempre Maradona”, prodaje lažnjak i Fenwicku, ne uspijeva ga engleski branič zaustaviti niti rukama, i Maradona prodire u šesnaesterac, “ˇgenio, genio!”, predinfarktnim glasom urla Morales, engleski vratar vidi da je vrag odnio šalu, ali El Diegu je ostao još jedan lažnjak za Shiltona - “ˇgenio, genio, genio, tá, tá, tá!”, urla Morales - još korak-dva, očajnički mu se u kutu peterca pod noge baca i Butcher, koji je sve odonda trčao za njim, “ˇtá, tá, tá!”, a Diego Armando u posljednjem trenutku, u padu, gura loptu pored Stevensa koji je uzalud sprintao od centra, “ˇGoooool!”, skače u novinarskoj loži legendarni reporter i plače, “ˇGracias, Dios, por el fútbol, por Maradona, por estas lágrimas, por este Argentina dos, Inglaterra zero!”.
Svašta živ čovjek i nogometaš može u četiri minute. Slavni D ragoslav Šekularac, kaže legenda, jednom je prilikom četiri minute driblao Partizanovog vratara. “Jel ga dade??”, pitao je neki navijač Partizana, u očaju zatvorivši oči. “Jok”, odgovorio je drugi užasnut, “još ga dava”.
22. lipnja 1986.
Svašta se može u četiri minute. Nedavno je, na primjer, u Đakovu neki tip u samo četiri minute opljačkao dva dućana. Četiri minute glasovitom je američkom skydiveru Josephu Kittingeru trebalo da padne s trideset kilometara visine, sa samog ruba svemira. Jakov Sedlar, recimo, tvrdi da ukrajinska premijerka Julija Timošenko za četiri minute može rasplesti i uplesti onu svoju čuvenu pletenicu.
Za samo i točno četiri minute, u nedjelju, 22. lipnja 1986., Diego Armando Maradona postigao je dva najslavnija gola u cijeloj historiji svjetskog nogometa. U dvadeset četvrtoj sekundi pedeset prve minute “Božjom rukom” je prebacio Shiltona, da bi točno četiri minute kasnije, u dvadeset četvrtoj sekundi pedeset pete minute, završio svoj epski veleslalom presahlim dnom jezera Texcoco, ostavivši sedam od jedanaest engleskih reprezentativaca da se hvale djeci i unucima kako su ukrasili onaj mitski The Goal što ga Diego Armando vjerojatno tamo u Meksiku “još dava”. Ostala četiri i danas lažu djeci da su se u to vrijeme zvali Peter Shilton.
Da je u 51. minuti polufinala Mundijala u Meksiku prvi put u životu dotakao loptu, i da je nakon 55. tražio zamjenu i u svlačionici se ubio kokainom, Diego Armando napravio bi u karijeri više nego itko prije i poslije njega, osim možda trojice. Još otkako su u prve četiri minute nakon Big Banga fuzijskim reakcijama stvoreni primordijalni elementi, nije se u povijesti Svemira za samo četiri minute dogodilo više historijskih i važnih stvari. Kažu da samo još Bob Dylan može toliko u četiri minute.
I kad bi netko pravio dokumentarac o Maradoni bez Kusturice, trajao bi film točno te četiri minute. Više ne bi ni trebalo.
Sam samcat
U tih 360 sekundi sa Estadio Azteca stao je cijeli život Diega Armanda, sitnog švercera s mangupskim licem i Božjom rukom, narkomana iz bogato plaćene antinarkomanske kampanje, huligana i revolucionara u skupom odijelu koji Papi poručuje da proda prsten i nahrani Afriku - iako je sâm pošmrkao više nego što je za gladne prikupio Bob Geldoff u cijelom svom životu. Ali i velikog “malog zelenog” koji se četiri minute kasnije vraća na mjesto zločina preko sedam brda, sedam dolina i sedam engleskih igrača, sâm samcat dovlačeći Argentinu do naslova svjetskog prvaka, kao što je sâm samcat donosio trofeje i Boca Juniorsima i Napoliju, kao što će Argentinu opet dovući do finala poslije četiri minute, četiri godine, koliko već, i kao što bi je dovukao i treći put, da glavarima FIFA-e na kraju nije dopizdilo, i da ga u Sjedinjenim Džavama nisu izbacili s Mundijala.
Hiljade novinskih stranica bit će u sljedećih šesnaest godina ispisane da objasne Diega Armanda, Che Golearu, latinskog revolucionara i borca za svjetsku pravdu. Beatificirat će ga u sveca antiameričke i antiglobalističke revolucije, njegov će prepredeni gol rukom postati ikonom ustanka za prava malih i obespravljenih, onih za dvadeset centimetara, za cijelu glavu manjih od Petera Shiltona, koji drugačije ne mogu, i kojima je od sve nade ovoga svijeta ostala samo ona da je Božja ruka dostižnija od ruke pravde, zakona i nogometnih pravila, pisanih za velike i moćne.
Zemunac na SP-u
A stvar je samo u tome da je to bio i ostao tek jedan lopovski gol, jednako kako je lopovski bio i onaj francuski protiv Iraca nakon Henryjeve Vražje ruke, zbog kojega dobrom Thierryju danas zviždi cijeli svijet. Nije Shiltona prebacila Božja ruka, to je svima jasno - više je njenim zazivanjem El Diego učinio na demistifikaciji Boga nego svi ateistički filozofi od Sokrata do Nietzchea - već ruka džepara iz podzemne željeznice, i upravo zato je ta ruka tako mitska i važna: ona je samo ljudska. Dokaz da su i geniji samo ljudi s greškom. Bez onoga gola u 55. minuti to bi bila samo još jedna nogometna prevara, bez te ruke u Shiltonovom džepu drugi bi gol bio samo najljepši u povijesti. U te četiri minute nastali su primordijalni elementi i začet je Svemir.
Zbog toga je, uostalom, šesnaest godina nakon protjerivanja s Mundijala u Sjedinjenim Državama, Diego Armando u Južnoj Africi dočekan kao spasitelj svjetskog nogometnog prvenstva, da tamo pored Rooneyja, Ronalda, Fabiana, Ville i živog Lea Messija bude prva zvijezda Mundijala. Da u industrijskom, serijskom nogometu masovne proizvodnje kakvoga gledamo, istom u Slovaka, Australaca i Brazilaca kao i u Nijemaca ili Nizozemaca, u kojemu griješe jedino suci - prijeteći da se na kraju i nogomet stavi u fifašistički režim nadzornih kamera - vidimo malo ljudskog, dakle s greškom, dakle genijalnog.
Zato ovih dana umjesto u zelene šesnaesterce gledamo prema argentinskoj klupi, gledamo konjokradicu kojemu odijelo stoji kao Blatteru Maradonin dres - okićenog poput nekog Zemunca neopisivo neukusnim naočalama za sunce, zlatnim kadenama, dijamantnim naušnicama i ručnim satovima iz ograničene Hublotove Big Bang Maradona serije na svakoj od dvije Božje ruke - kako viče, skače, urla, gestikulira, maše, psuje, smije se, krevelji, valja po travi, i tako među prstima okreće krunicu da se Isusu na križu vrti u glavi kao onomad Peteru Reidu na centru Estadio Azteca.
Tek selektor
Gledamo, ukratko, Diega Armanda kako uz aut-liniju radi ono što i svaki čovjek od krvi, mesa i primordijalnih elemenata koji gleda nogomet, a iz nekog razloga - zato što je tek obični gledatelj ili, šta ja znam, argentinski selektor - ne može i sam na teren, da skine odijelo, uzme taj jebeni jabulani, predribla sedam Engleza iz Grčke, meksičke, njemačke ili koje već selekcije, i smjesti ga u mrežu, tamo gdje mu je oduvijek bilo mjesto. Makar i rukom.
Jedino što nas pri tom razlikuje, nas male ljude i njega malog čovjeka, i zbog čega mrzimo i volimo tog huligana u odijelu ukradenom valjda u Armanijevom dućanu u Recoleti, jest onih 360 sekundi, njemu dovoljnih, jer on to za 360 sekundi može, a mi Englezi ne možemo za svih 360 godina Commonwealtha, i nikad nećemo moći. Sapienti sat, Maradoni samo četiri minute.
Onih dana prije 24 godine, dok je svemirski šekularac još “davao” gol Shiltonu, a cijela Engleska gnjevno plakala, petorica mladih Engleza iz banda On a Friday dogovarali su u oxfordskom klubu Jericho’s Tavern svoj prvi koncert u životu. Uskoro će promijeniti ime u Radiohead, i mnogo kasnije - iste godine kad je podbuhli Maradona objavio da se skinuo s kokaina i alkohola - snimiti pjesmu “4 minute warning”.
Vjera, ljudskost i lova
Pjesma, naravno, nema veze s Maradonom, ali svejedno ćemo mi Englezi uplatiti u kladionici listić, zatvoriti oči i čekati da se za desetak dana na centru stadiona Soccer City u Johannesburgu ukaže ona neobična, smiješna sjena, da se oko nje postroje Englezi, koji god i odakle god, da krene gore iz razglasa Radiohead, “This is your warning, 4 minute warning”, i da za četiri minute, koliko čovjeku treba da padne iz svemira, sleti na travnjak Diego Armando, “I don’t wanna hear it, I don’t wanna know, I just wanna run and hide”.Pa da legendarni urugvajski radiohead Victor Hugo Morales opet zapjeva refren “ˇGracias, Dios, por el fútbol, por Maradona, por estas lágrimas!”. Ako se to nikad i ne dogodi, značit će samo da su vaše četiri minute prošle, i da ste putem izgubili vjeru, ljudskost i lovu od oklade. Nemojte zato i nadu: još uvijek živ čovjek za 4 minute može opljačkati dvije kladionice.