DVOSTRUKI DOBITNIK OSCARA ZA MAGAZIN JUTARNJEG

Lustig: 'Bio sam nedavno u Auschwitzu i bilo me je sram! Vijorile su se sve zastave svijeta. Osim moje Hrvatske'

    AUTOR:
    • Dobroslav Silobrčić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.09.2012. u 16:24

Neja Markičević/CROPIX

Slavni producent govori o djetinjstvu provedenom u logorima, o tome kako je uspio preživjeti, o nepravdi učinjenoj Stepincu, o odlasku u Ameriku, planovima...



Čuo sam, davno, anegdotu o vama: snimao se neki koprodukcijski film, vi ste bili tada mladi organizator, počelo je snimanje scene s kolima koja su vukla četiri konja. Režiser je viknuo ‘akcija’. Konji su pojurili, kola su se raspala, a oni odjurili u svim smjerovima...

- Ma, da. To je bio moj prvi film, njemačka koprodukcija, ‘Piroška’, u Subotici smo snimali...

Čekajte, nije gotovo. Režiser je, naravno, poludio. Nekoliko minuta potom pojavio se Lustig s novim četveropregom i snimanje je odmah nastavljeno. Priča veli da ste vi, mladi, lukavi i uvijek domišljati Lustig, namjerno olabavili spone između konja i kola kako biste pokazali svoju spremnost i izvrsnost u svim situacijama...

- Laž. To je laž. Dobro zvuči, ali nije istina. Bilo je to 1955., ja sam tek diplomirao na Akademiji...

U Zagrebu, diplomirali ste glumu?

- Da. Glumu. Imao sam tada 23 godine. Pozvali su me na to snimanje jer sam govorio dobro njemački i mađarski, i hrvatski, naravno. Snimali smo na Paliću. Bila su to seljačka kola, ali ne s četiri, nego samo s dva konja. Ta usrana kola su se zaista raspala čim su konji naglo krenuli. Još prije sam, u obližnjem dvorištu, vidio slična kola s dva konja. Pojurio sam tamo, posudio ta druga kola i nastavili smo snimanje odmah. Svi su se čudili i divili. To je prava istina. Nisam ja nikakve spone olabavio. To tvrde zavidni zlobnici. Haaa... Uvijek ih ima.

Danas, 57 godina nakon tog prvog filma, vi ste najuspješniji sineast u Hrvatskoj: dobili ste dva Oscara, dvije BAFTA-e, najveće britanske nagrade, dva Globusa, dva Emmyja. Prije vas Oscara je dobio Vukotić, nakon vas više nitko.

- To je točno. Radio sam puno.

I dobro.

- Jesam. Dobio sam Oscare sa Stevenom Spielbergom za ‘Schindlerovu listu’ 1994., pa s Ridleyjem Scottom za ‘Gladijatora’ 2001. godine. Kao najbolji producent, u oba ta film

Izvrsno izgledate, sjajno se držite, u osamdesetoj.

- Hvala, imam 80 godina i tri mjeseca. Dobro sam. A najzaslužniji za to je ovaj mali četveronožac. Moj psić Kuki. On me svako jutro budi u sedam sati pa odemo hodajući do željezničke stanice, do Kolodvora, i vratimo se natrag doma. To su dva-tri kilometra. A navečer opet šetamo Kuki i ja, ali samo po Zrinjevcu, do Akademije, do HAZU-a.

Kuki je neobičan, šuti, ne laje, samo uporno pilji u mene...

- Kuki je Japanac. Ima tri godine. Stvarno je neobičan, predivan je. Često razgovaramo. On šuti, ja govorim. Vrlo inteligentan lovački pas. Te iste pse ima japanska carska obitelj. Njegova rasa se zove shiba inu. Shiba je na japanskom grmlje, a inu znači pas. Taj mali inu me održava u kondiciji.

Te velike filmske nagrade koje smo maloprije spomenuli vam znače... što?

- Ništa.

Zafrkavate se.

- Ne, ozbiljno govorim. Svaka nagrada, ovako velika, zgodna je u momentu kad ju dobivaš. Kad mi britanska princeza Anna daje dva puta BAFTA-u, to je savršena ceremonija, događaj, škljocanje fotoaparata, izjave novinarima. I, dođeš doma pa ne znaš kud ćeš s tim kipićima. Meni je najdraži dio dodjele prvog Oscara bio kad sam na velikom ekranu vidio moju kćerkicu Saru - imala je tada 13 godina - kako trči s Oscarom u ruci po onom dugom svečanom crvenom tepihu. To je bilo dirljivo. Dao sam Sari Oscara u ruke nakon što sam ga primio i ona je odjurila s njim prema mami, mojoj divnoj i voljenoj supruzi Mirjani. To me ganulo. To je meni bio događaj. Ostalo je sve normalno, dio mog posla.

Gdje su ti Oscari, BAFTA-e, Emmyji? Ne vidim ih.

- U Los Angelesu su, doma. U nekakvoj kasi, da mi ih tko ne ukrade.

Gdje je ‘doma’ za vas? Punih 55 godina ste živjeli u Zagrebu, sada 25 živite u L.A.-u...

- Los Angeles i Zagreb, oba su mi dom. Ali, sve se više, polako, vraćam u Zagreb. Dolazim natrag.

’Priča o Branku Lustigu’ počela je tužno. Rođeni ste prije rata, 1932., u Osijeku. Kad ste imali deset godina, Drugi svjetski rat je divljao. Odvedeni ste u koncentracijski logor, i to u Auschwitz u Poljskoj.

- Da, ja sam Židov. Bio sam prvo u Auscwitzu, pa onda u Birkenauu, onda opet u Auschwitzu, uslijedio je Fürstengrube, gdje sam vodio jednog slijepog konja s bačvom vode na leđima koju sam onda dijelio ostalim logorašima, pa Mittelbau-Dora, gdje sam radio na raketama V 1 i V 2, dodavao sam šarafe. Na kraju sam odveden u Bergen-Belsen. Potom je Njemačka kapitulirala. Oslobođeni smo. U logoru su me zvali Benjamin.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Tagovi

Izdvajamo