VUK SAMOTNJAK

Maja Gluščević: Cucki zaostali za njemačkom vojskom - pa to je odlična priča

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 03.01.2010. u 11:23

Goran Mehkek/CROPIX

Od ljubavne priče filmskog para s one strane kamere do jednog od najboljih domaćih dječjih filmova

Bio je to prvi dječji film sa životinjama u hrvatskoj kinematografiji. Doživio je golem uspjeh, a živi i danas. Nažalost, njegova režisera, Majina muža Obrada Buće Gluščevića (1913. - 1980.), odavno nema. Moglo bi se reći da je život Maje Gluščević prepolovljen njegovom smrću. U razgovoru o filmu i književnosti otkrio sam, opet, da iza svake filmske nježnosti stoji neka ljudska ljubav.

Iako je niz godina radila na Obradovim filmovima, Maja je prvi put izašla iz njegove sjene tako što je supotpisala scenarij TV serije “Jelenko” (1980.). Iste godine umire njen muž.

- Tada sam upala u crnu rupu i nisam znala kako ću dalje. Ja sam stalno radila zajedno s njim - izgubila sam i njega i posao. Ali imam u sebi, valjda, tu životnu snagu, pa sam se još iste godine prihvatila pisanja knjige. No, moram biti jako zahvalna Dragi Zduniću. On mi je rekao: “Pisala si scenarij za ‘Jelenka’, napiši i knjigu.” Probala sam i on je izdao tu knjigu - “Jelenka” i zatim “Vuka samotnjaka”.

Od tada do danas njezine su knjige dobile više književnih nagrada (“Grigor Vitez”) i ušle u lektiru. No, film je bio i ostao njezina prva i najveća ljubav. Pa ipak, nije ni pokušala nastaviti rad na filmu bez muža. Književnost je postala njezina sudbina. Iza sebe ima četrdeset godina filmskog i književnog rada, no nema ni dana radnog staža.

Lepršavi filmovi

Vraćamo se na njene filmske godine. Šezdesetih je Gluščević snimio tri igrana filma (“Lito vilovito”, “Čovik od svita” i “Goli čovik”), a Maja je bila na svim tim snimanjima i sudjelovala u radu na njima. - Sve su to bili, manje-više, filmovi snimani na moru: na Hvaru, na Korčuli, a jedan i u Trogiru. Hvar je bio moj voljeni grad, i Bućo ga je volio. Tamo smo nekad imali kuću, a ja sam dolazila na ljetovanje od djetinjstva. ‘Lito vilovito’ postigao je velik uspjeh, samo što onda komedije nisu bile na cijeni. Bilo je to vrijeme partizanskih filmova i filmova socijalne tematike. A ovo je bila lepršava komedija, koja je, međutim, vani dobila tri nagrade na festivalima. To se nikad nigdje nije ni zabilježilo - prisjeća se Maja Gluščević.

Stižemo na povod našeg razgovora, na film “Vuk samotnjak”. I tu Majin samotni duh, njezina briga za druge i samozatajnost postaje problem. Ipak, moram inzistirati: kako je došlo do snimanja tog kultnog filma?

- Stjepan Perović, koscenarist, pročitao je u novinama da po Hercegovini lutaju cucki koji su zaostali za njemačkom vojskom. Seljaci se boje tih pasa te prate djecu s puškama u školu. On je to Bući ispričao i počeli su raditi na scenariju, za tv-seriju od devet epizoda. Većinom je Bućo diktirao, a ja sam zapisivala. No, njima na Televiziji Zagreb nije se svidio scenarij. Smatrali su da je to lagano, sentimentalno. Ali ja sam mislila: ma k vragu, to je odlična priča. I da to treba poslati na Fond (republički fond za poticanje igranih filmova). Bućo je rekao: “Ja za to više nemam živaca’. Dječji film nije ga posebno privlačio - otkriva nam Bućina supruga.

Maja Gluščević je uzela scenarij za televizijske epizode i od toga napravila jedan scenarij. Ostalo je filmska povijest. Nije joj bilo bitno da bude potpisana kao suradnica na scenariju, pa joj se i danas razgovor o tome čini kao “jamranje” a ne bavljenje činjenicama.

Grom zvan Hund

Da, “dječji film je uvijek kocka, ne znate što će se dogoditi”. Ali, nije u “Vuku” bio problem samo s djecom glumcima nego i sa životinjom glumcem. Pas Hund iz filma, u stvarnom životu i novoj knjizi Grom, bio je također - kocka. Imali su sreće što su našli baš psa “kaj je volio biti glumac”. No, ni s njim nije sve prošlo bezazleno, kao što se činilo publici u pulskoj Areni, koju je Hund izašao pozdraviti. Naime, nakon scene u kojoj su ga morali omamiti injekcijom, kako bi ga snimili u klopci, Hund se “posvadio” s ekipom. Maja se sjeća:

- Hund je došao k meni u stan, a Bućo je zbrisao. On bi njega ugrizao sto posto. Sav nakostriješen, napao nam je sina Miška. Jednom scenskom radniku iz Jadran filma uništio je hlače. On mu je pružio ruku, a Hund je skočio na njega i strgnuo mu hlače u sekundi. Bilo je to prije snimanja glavne scene filma, u studijima Jadran filma. Hund je, nakon toga, savršeno snimio svoju scenu. Ali, kad su se reflektori ugasili, skočio je na snimatelja i uništio mu vintericu.

U razgovoru nas je prekinuo današnji ljubimac Maje Gluščević, bulterijer Džek. Ona, naime, od malih nogu obožava pse. Volio ih je i njen tata, slikar Vladimir Kirin - koji je ilustrirao Grimmove bajke i djetinjstva nas starijih, kao i njena mama. I zato je Maja imala dovoljno strpljenja ne samo s Hundom nego i, poslije, s lanetom koje je imalo presudnu ulogu u “Jelenku”.

Danas je zadovoljna što je ta serija i za prošlogodišnje reprize bila među deset najgledanijih emisija na Hrvatskoj televiziji. Dokaz više da oni filmski snovi koje je živjela s Bućom još žive. I da te snove dijele novi naraštaji djece.

Režisera Obrada i njegovu najvjerniju suradnicu Maju spojila je ljubav. Prvi put ugledali su se davne 1948. na brodu što je plovio iz Splita u Dubrovnik. On je bio devetnaest godina stariji od nje:

- Mislim da ljudi imaju različita iskustva s ljubavi. Mene je zgromila kad sam ga prvi put vidjela. Ja sam odmah znala da je on, kako god zvučalo, čovjek mog života, da ja ne mogu dalje. Vidite, ja vjerujem u ljubav na prvi pogled.

Najljepši period života

Maju je, zapravo, tata, slikar Kirin, upoznao s mladim filmskim režiserom Gluščevićem u Jadran filmu. Ali, to je bilo usputice. Znala je da je Bućo završio 2. svjetski rat u partizanskoj umjetničkoj četi Silvija Bombardelija. Bio je najprije glumac, radio je u Dubrovniku (ulogu Križovca), a potom bio spiker na Radio Zagrebu i, naposljetku, asistent filmašu Marijanoviću. Upoznala ga je kao redatelja dokumentaraca. A ona je još bila - učenica. - Na kraju smo se sami upoznali jedne zimske večeri, u četvrtak pred Božić ‘49. Godinu dana potajno sam se sastajala s njim. Kad su moji saznali, to je bila drama. Mama je rekla da nisam pri sebi. Ona si je zamislila potpuno drukčijeg zeta. Bila sam djevojčica iz dobre kuće, koja se mogla udati za kakvog doktora, ‘inžinira’, a on je bio stariji, filmski režiser. To se u ono vrijeme činilo kao neko sumnjivo, nesigurno zvanje. Plus: boemski je živio i mama je načula za neke afere, za neke ženske oko njega, jer je bio vrlo zgodan - dodaje.

Pitam je jesu li je roditelji zatvarali i branili joj ljubav.

- Mama me je zatvarala. Ja sam, inače, bila poslušno dijete, pitoma. Ipak, našla sam svaki dan nekog vraga da odem, pa makar uvijek neku prijateljicu. Ali, zamorno je neprestano smišljati laži. Bilo je to šest teških i lijepih godina. Možda su te zabrane izazivale suprotan efekt, sve se više ta ljubav razbuktavala. Bježala sam i od kuće, ma svašta je bilo. To je bila tortura, i tortura i najljepši period mog života - kaže gospođa Gluščević.

Maja i Obrad Gluščević bili su zajedno 31 godinu, sve do njegove smrti. U braku su živjeli 25 godina, i dobili sina Miška. Radili su zajedno na filmovima i TV serijama koje traju. Napokon, Maja je na zajedničkim scenarijima počela graditi karijeru uspješne spisateljice za djecu, i to u tzv. višim godinama.

‘Doričin dnevnik’

Je li se poslije razgovaralo o politici u obitelji Kirin-Gluščević? Budući da je zet došao iz partizana, a da je njezin otac radio kao pročelnik u ministarstvu kulture Mile Budaka? - Ne, nikada - kaže. Ali, na ratno vrijeme još misli.

- Napisala sam jednu knjigu, za koju mislim da mi je nitko neće tiskati, baš za sebe. Zove se ‘Doričin dnevnik’. Tu je i mala Židovka, i njena sudbina. Doričin tata je domobran. Sve one vole ‘Heidi’, sve sanjaju iste snove, ali te ratne grozote i sudbine ih uništavaju. To je za 12-godišnju djecu. Njima to treba reći. Oni stavljaju po sebi različite ambleme na Thompsonovim koncertima, a pojma nemaju ni o čemu.

Maja Gluščević još pamti, i žali, što Krešo Golik nije uspio snimiti film po njenoj knjizi “Klopka za medvjedića”. Ona je napisala scenarij, ekipa je bila oformljena, no onda se Golik razbolio i - umro. Na kraju razgovora rekla mi je: “Malo sanjam o filmu, imam jedan plan s filmom, ali o tome neću govoriti. Jer film je moja velika ljubav.”



Filmski junak bez prednjih mliječnih zuba

Samozatajnoj Maji Gluščević bilo je nelagodno govoriti i o tome kako je upravo ona pronašla malenog Slavka Štimca (r. 1960.), glavnog glumca u filmu, u jednoj osnovnoj školi u Lici. Ipak, doznajemo:

- Sjećam ga se k’o sad, sitan je bio, sjedio je daleko u klupi, imao je te pametne oči i bio je tih dečko. Ja sam se u njega zagledala i pitala sam učiteljicu: A tko je onaj mali? Ona je rekla da jako lijepo recitira i onda je nešto recitirao. Bio je u četvrtom razredu - prisjeća se scenaristica “Vuka samotnjaka”.

Ni Maja, a ni sam Slavko Štimac u intervjuu objavljenom u njezinoj knjizi “Tišina, snima se!”, ne sjećaju se što je recitirao. Ali, napravio je to dobro.

- Bila sam užasno napeta misleći hoće li se svidjeti i Bući. I njemu se jako svidio - priča Maja. A Štimac pamti da je Gluščeviće doživljavao kao roditelje.

No, slabo je poznato da je unutar filmske ekipe “Vuka samotnjaka” nastala prava pobuna te da su mnogi htjeli da umjesto Štimca naslovnu ulogu glumi jedan drugi dječak, koji je, eto, znao svirati harmoniku. Čak i direktor ekipe, i pomoćnici redatelja.

Inzistiram na pitanju: Zašto? Maji je nelagodno govoriti o tome. Na koncu, ipak shvaćam da je dio ekipe smatrao da je mali Slavko - ružan. Smatrali su da će upropastiti film. Ali, zašto? To prelijepo filmsko dijete, pitam se naglas. Samo zato što je mali Slavko tada bio bez - prednjih zuba.

- Izgubio je prednje mliječne zube, bio je još mali. Onda nam je palo na pamet da mu zubar napravi te zube koji su tek rasli. Tako je opet sve bilo u redu - priča Maja. Nedostajalo je, dakle, sasvim malo pa da filmska povijest ostane bez nezaboravne pojave velikog glumca Slavka Štimca.



Izdvajamo