EKSKLUZIVNE PRIČE

'MARIHUANA IM SPASILA ŽIVOT' Ispovijesti Hrvata oboljelih od teških bolesti: 'Liječnici nam nisu pomogli, a sada ponovno živimo normalno'

Davor Žunić/CROPIX

Nakon što je u listopadu prošle godine uhićen Huanito Luksetić, 36-godišnjak obolio od multiple skleroze, koji je uzgajao marihuanu i tvrdio da mu ulje koje od nje dobiva olakšava bolest neusporedivo više od bilo kojeg priznatog lijeka, u Ministarstvu zdravlja donesena je konačna odluka: moramo oformiti Povjerenstvo, okupiti stručnjake i vidjeti pomažu li lijekovi bazirani na kanabisu i treba li ih legalizirati. Posljednjih nekoliko godina bujale su ispovijesti oboljelih od raznih bolesti - prije svega karcinoma i multiple skleroze - u kojima su pacijenti svjedočili o tome kako im pomaže ulje dobiveno od kanabisa, a koje nabavljaju na crnom tržištu, kod dilera, i riskiraju - kako da budu prevareni (što su mnogi iskusili, pa čak i dizali kredit da bi kupili običan vazelin), tako i da budu privedeni, suđeni i kažnjeni.

Na čelu Povjerenstva bio je dr. Ognjen Brborović s Katedre za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

- Već na prvoj sjednici dali smo si slobodu i zaključili da se u 13 europskih zemalja kanabis koristi za medicinske svrhe i kako nema nikakvog razloga da ne bude dostupan i hrvatskim pacijentima - kaže dr. Brborović.

U narednim mjesecima ekipa stručnjaka proučila je sva dostupna istraživanja i razgovarala s liječnicima iz prakse kako bi njihovi prijedlozi bili jasni i utemeljeni na znanosti: najopasnije što se može dogoditi, poručuje dr. Brborović, jest to da ljudi pomisle kako se radi o čudesnom lijeku koji djeluje na sve i koji liječi sve.

- To, naravno, nije točno. No točno je kako pomaže u nizu slučajeva i da i hrvatski pacijenti moraju imati pravo nabaviti takav lijek u ljekarni, na recept - kaže.

Pacijenti danas na crno nabavljaju ulje kanabisa, čija tromjesečna klasična kura košta od 15.000 kuna na više. Tu vrstu ulja, kaže dr. Brborović, ni kad se legalizira kanabis u medicinske svrhe, neće moći nabaviti u ljekarni.

- Moći će nabaviti ekstrakt, koji neki također nazivaju uljem, ali to nije ono ulje koje rade dileri. Ovaj ekstrakt je deset puta bolji, kvalitetniji i učinkovitiji - kaže.

Uzgoj kanabisa u Hrvatskoj za sada neće biti moguć, iako je Povjerenstvo također zauzelo stav kako nema razloga da se ne uzgaja u Hrvatskoj.

- Međutim, dozvola uzgoja zahtijeva izmjenu nekoliko zakona, što ova Vlada nije stigla učiniti. To stoga ostaje za buduću Vladu - kaže.

Umjesto uzgoja, Hrvatska će uvoziti cvijet marihuane ili već gotovi ekstrakt. Za regulaciju uvoza nadležna su dva zakona: Zakon o zloupotrebi droga, koji propisuje da biljke s ljekovitim supstancama mogu uvoziti samo veledrogerije, te Zakon o lijekovima koji, pak, kaže da ljekovite aktivne supstance mogu uvoziti samo proizvođači lijekova.

- Osam veledrogerija u Hrvatskoj doskočilo je tome i registrirale su se i kao proizvođači. One sad imaju sve preduvjete za uvoz - kaže dr. Brborović.

Povjerenstvo je predvidjelo da se kanabis za medicinske svrhe distribuira u dva osnovna oblika: čisti cvijet za inhalaciju te ekstrakt.

- Ekstrakt će ljekarnici pakirati u kapsule i izdavati ih sukladno receptu. Pacijenti će recept dobivati kod svojeg liječnika po preporuci specijalista. Iznimno, ako se radi o djeci, lijek će se moći davati i u kapima - objašnjava dr. Brborović.

Hoće li veledrogerije uvoziti ekstrakt - svega nekoliko proizvođača ga proizvodi u Europi - ili će naći načina da ga proizvode u Hrvatskoj, teško je reći. No, najvažnije je da će on pacijentima u Hrvatskoj biti - dostupan.

Nedjeljni Jutarnji razgovarao je s tri Hrvata koji su se borili s karcinomom, multiplom sklerozom i PTSP-jem uz pomoć lijekova, ali su, kada su vidjeli da im legalna terapija ne pomaže, posegnuli za zakonom zabranjenom marihuanom. I ta biljka im je pomogla na putu prema ozdravljenju. Donosimo vam njihove ispovijesti.

Rikardo Mihajić Riki (53)

dijagnoza: posttraumatski poremećaj zbog rata

‘Zbog PTSP-a sam ovisio o lijekovima i htio se ubiti. Sad sam čist, ‘trava’ mi je vratila život’

Od konca 91. do 98. bio sam aktivni član 9. gardijske brigade poznatije kao Vukovi. Pokrivali smo Liku, Slavoniju, Velebit, Maslenicu... Imao sam 28 godina, meni rata u životu nije trebalo, ali bilo je takvo vrijeme. Nakon rata ustanovljen mi je PTSP. Naprosto, sve u životu ima svoju cijenu. Uslijedile su neke privatne nevolje: rastava braka, alimentacije, troškovi, poroci, jako loša životna situacija. Dotakao sam dno, i srećom, uspio se nekako povratiti.”

Priča nam to Rikardo Mihajić Riki, Riječanin koji danas stanuje u obiteljskoj kući u Sužanu na otoku Krku. Zbog svog zdravstvenog stanja Rikardo tvrdi da mu je potreban i da mu pomaže kanabis. Cvjetovi marihuane, opisuje 52-godišnji branitelj, pomažu mu u tamnim trenucima “kad proradi PTSP”, a to je, kaže, otkrio prije nepune tri i pol godine.

“Alkohol ne podržavam. Otac je bio alkoholičar, stric je također volio popiti, to mi je užas. Nazdravim ponekad s prijateljima, kada je neki razlog za slavlje. Mrzim alkohol. Ali, to nije uvijek bilo tako. Poslije rata pio sam litru votke dnevno. Bile su to strahovite krize. Jednog dana rekao sam sebi “stop” i maknuo se od tog groznog poroka. Bila je to moja loša faza, puna ekscesa. Jednom sam u Opatiji pijan izašao van s puškom, bilo je tu svega, pokupila me specijalna policija. Nevjerojatno kako čovjek u krizi ne sliči na sebe”, kaže Rikardo i nastavlja:

“Rat je nekome brat. Netko ostvari karijeru, a netko ostane bez svega. Poslije rata u uslijedili su potresi u privatnom životiu. Prošao sam rastavu braka, bilo je jako mučno. Četiri godine sam živio bez struje, bez tople vode, pod svijećama, da bi u jednom trenutku završio kao beskućnik. Dva i pol mjeseca sam spavao u jednom riječkom pothodniku, u mraku, hranio se u crkvi. Tješio sam se da je to samo privremeno i da ću naći neko rješenje, ali sve to ostavi traga na čovjeku. Raspad braka, alimentacija, troškovi, depresija, neimaština. Rekao sam sebi, ako si mogao preživjeti terene Sjevernog Velebita, onda možeš i u gradu. Iako sam radio, nisam se mogao dići s dna, nisam iznašao snagu, ni orijentaciju”, opisuje Rikardo.

Dvaput je, kaže, bio par tjedana na psihijatriji u riječkoj bolnici, a potom u bolnici na Rabu gdje se zadržao punih šest mjeseci.

“Imao sam 46 godina, ali unatoč nevoljama, postojala je želja za životom. Nisam htio odustati. PTSP je posebno stanje u kojem nikada ne znaš kada će neka životna situacija razbuditi stare traume. Davali su mi više vrsta lijekova, u bolnici sam pio i dvadesetak tableta dnevno. Da, o njima lako postaneš ovisan. Kojih tableta? Pa, liječnici to zovu “za harmonično ponašanje”. Ujutro, dakle, dobiješ koktelčić da se fino razbudiš i postaneš komunikativan, iza ručka dobiješ nešto što te malo spusti, pa te promatraju, a onda i sami odmore, navečer još malo akcije oko večere i nešto informacija s televizije, pa opet dobiješ par tabletica da se umiriš i zaspeš. I tako čovjeka balansiraju i dovode ga u neko određeno stanje za koje nemam pojma što bi vam rekao. Meni se te tablete nisu sviđale. Bilo je, doduše, i nešto grupnih terapija. Ipak, dobra je to bila odluka dovesti se koliko-toliko u red u bolnici, stvari su trebale sjesti na svoje mjesto, a za sve je potrebno vrijeme”, kaže Rikardo.

Nakon izlaska iz bolnice, spletom obiteljskih okolnosti, skrasio se u očevoj kući na Krku. Trebalo je iznaći snage za novi život, što mu nije bilo jednostavno.

“Kud god pođe, čovjek sa sobom nosi svoj nemir. Sreo sam prijatelja koji me uputio u prodaju proizvoda putem mrežnog marketinga i to mi se svidjelo. Bio sam korak do suicida, dobiti neki motivirajući zadatak, za mene je bilo iscjeljujuće.”

Osjetio je da se želi skinuti s tableta, s te grozne kemije, kako kaže. “Priroda je također lijek, čitav život provodimo u tim gradovima, među zidovima. Danas u pet ujutro čitam knjigu i gledam fazane kako lete. Bez pretjerivanja. Uglavnom, pridružio sam se udruzi Spirit, svidio mi se njihov društveni angažman i energija voditelja udruge Denisa Pilepića na području kulture, raznih filmskih i glazbenih radionica. Počela me jače zanimati priroda i neki alternativni pristupi životu. Uključio sam se u projekte. Mogao sam se uključiti u neke braniteljske udruge i stalno pričati o ratu, ali to me nigdje ne bi dovelo.”

Čuo je potom, kaže, za Ricka Simpsona i otišao na predavanje u Opatiju. “Zanimala su me istraživanja o medicinskim aspektima marihuane. Počeo sam čitati i odlučio probati. Odgovorno tvrdim da mi danas, uz sve ostale promjene koje sam unio u svoj život, marihuana pomaže. Ne proizvodim ulje, nego pušim cvjetove, do jedan gram dnevno. I nikome ne smetam. Zasadio sam svoju biljku i uzgojim u količini za osobne potrebe da si olakšam život. Primio sam se posla, projekata, hobija. Lako je drugima osuđivati, kad im se život nije srušio kao kula od karata”, kaže Rikardo.

Na koji način se osjeća bolje, zanima nas.

“Razlika s tabletama je neusporediva. Smireniji sam, relaksiran, funkcioniram, normalno komuniciram s ljudima, imam svoje zadaće, planove i hobije. Imam veću volju za raditi, a vrijeme koje izdvojim za sebe, provodim u prirodi. Podržavam i ulje kanabisa, za one kojima je od toga bolje, no osobno ga ne proizvodim. Meni je dovoljan cvijet kanabisa i ja sam miran čovjek. Joint popušim uglavnom pred spavanje. Ne, ništa se ne događa. Upravo suprotno, loše se događa kad sam na alkoholu ili na tabletama.”

Trudi se, kaže, biti u svijetu dobrih ideja. Kad čovjek dotakne dno, želi na neki način postati aktivist. Mnogo toga ne naučimo u školi, kako izgraditi uspješne brakove, kako pobijediti samog sebe... to nas nitko ne uči, nasmijao se Rikardo.

No, nedavni događaji, ipak su poljuljali optimizam koji je izgradio.

“Netko me prijavio, policija je došla, obavila pretres, našla pet lončanica koje nisam ni skrivao, i iščupala ih. Ako sam zapalio jedan joint, ne znači da ne mogu funkcionirati. Naprotiv! Bolji sam nego na tabletama koje mi daje država. Na njima sam loše. Volio bih kad bi zakonodavac uvažio da kanabis koristim zbog vlastitog zdravlja. Zadnjih godina sam miran i zadovoljan, ulažem u sebe. Želim imati pet biljki i da me nitko ne dira. Ne bavim se prodajom, ne bavim se kriminalnom, meni samo treba cvijet radi osobnog zdravlja. Da, sada nabavljam na crnom tržištu, od dilera koji su u zaštiti policije. Ne želim kršiti zakon, samo želim poboljšati zdravstvenu situaciju. Inače, uvijek se stavljam na testiranja iz kojih se vidi da sam negativan na sve ostale droge”, kaže Rikardo, bojeći se da mu nadolazeći sudski postupak ne pogorša zdravstveno stanje.

Igor Srdelić (53)

dijagnoza: karcinom pluća s metastazom na bronhijima

‘Trošim 15.000 kuna na ulje kanabisa godišnje, rak pluća mi se povukao’

Razmišljao sam da li u priču ići s imenom i prezimenom ili anonimno. Razmišljao sam o koječemu, kao i onda dok sam ležao u bolnici i primao kemoterapiju, gledajući bijele mantile, bijele plahte i bijela lica oko sebe. Nije čovjek uvijek pametan što je ispravno, a što ne. Treba se diviti hrabrim ljudima, aktivistima koji žele promijeniti neke stvari u društvu. Ja očito nisam toliko hrabar, pa želim da me zovete izmišljenim imenom, Igor Srdelić. Ipak je lijek koji koristim, ulje kanabisa, zakonski zabranjeno, a ja ne želim probleme s policijom i pravosuđem.

Igor je uzdahnuo. Ima 55 godina. Prije tri i pol godine dijagnosticiran mu je rak pluća.

“Krenuo sam s konvencionalnim liječenjem, primio sam sve propisane kemoterapije, dva ciklusa, a potom zračenje. Liječnik mi je otvoreno rekao da imam još šest mjeseci života. Bilo je zahvaćeno jedno plućno krilo, pojavile su se metastaze na bronhijima, a ni jetra nije bila baš u najboljem stanju. Ako je tako, promislio sam, zašto ne bih probao i alternativne metode”, kaže Igor.

Kemoterapiju je, kaže, jako teško podnosio, pratili su je bolovi i povraćanje.

“Što da vam kažem?! Kad ti netko kaže da imaš manje od pola godine života, nađeš se ispred zida. Odlučio sam ne oklijevati i pokušati i druge pristupe. Što imam izgubiti, smrt me očito neće mimoići”, nasmijao se s blagom ironijom. “Čuo sam za gospodina Ricka Simpsona i ulje kanabisa koje je navodno mnogima pomoglo u procesu ozdravljenja. Raspitao sam se, informirao i odlučio probati. Istovremeno sam koristio i terapiju sodom bikarbonom i jeo koštice od marelice”, kaže Igor, opisujući proces: ulje kanabisa zapravo izgleda kao zlatnožuta smola. Prvo treba proći proces prilagodbe od pola miligrama dnevno, pa sve do jednog grama na dan. Moram priznati da mi je kanabis zatomio one grozne nuspojave kemoterapije i to me je razveselilo, dodao je.

“U prvom mjesecu dozu dižeš do pola miligrama na dan, to je kao pola zrna riže. U drugom mjesecu korištenja ideš do miligrama dnevno, to je veličina zrne riže, a onda nastavljaš do grama, to je veličina malog graha ili fažola. Tko nije navikao - a ja svakako nisam bio navikao, jer nikad dotad u svom životu nisam popušio nijedan džoint - taj bude malo u banani. Malo ti se vrti, malo udari u noge, ali nekako funkcioniraš. Nije mi bilo jednostavno podnositi jedan gram dnevno. - opisuje.

Uzimao je, kaže, samo navečer i to tako da si namaže desni, jer to ulje - smola izgleda kao mast, i onda svojstva pređu u krvotok. Neki ljudi, dodaje, kupe prazne kapsule, naspu sadržaj smolastog ulja kanabisa i popiju kapsulu. Terapiju je provodio sredinom 2012.godine, tada je pošiljke morao nabavljati u Sloveniji i Belgiji, danas se, kaže, već može nabaviti i u Hrvatskoj.

“Je li skupo? Skupo je ko sam vrag. Usto ima i dosta prevara. Gram ulja kanabisa dosiže cijenu i do 500 kuna. Glavna terapija traje tri mjeseca. Od toga, mjesec i pol dana uzima se gram dnevno, ostalo vrijeme malo manja količina, a to je već 25 tisuća kuna.”

Nevjerojatno mu je, kaže, da država sa svim svojim ministarstvima, od zdravstvenog do policijskog resora, zatvara oči pred činjenicom da nekoliko tisuća pacijenata dugoročno uzima ulje kanabisa, taj kontroverzni, ilegalni pripravak koji se dobiva kuhanjem sušenih cvjetova kanabisa, pa svi ignoriraju važnost teme. Ljudi u nevolji ulje nabavljaju na crnom tržištu, pri čemu riskiraju zakonski i zdravstveno jer ne znaju što kupuju.

“Stručnjaci bi trebali otvorenije govoriti o stvarnim učincima ulja kod teških bolesti, te rasprave ne bi smjele biti stigmatizirane. Liječnici tvrde da nije dokazana veza između uzimanja ulja i izlječenja, međutim, ima onih koji to kažu jer moraju. Naravno da neće svi ozdraviti, ali i mi koji smo zasad preživjeli valjda spadamo u neke dokaze - kaže nam Igor.

Malo ga je, kaže, bilo strah da ga ne uhvate. Pravosudni sustav naime još uvijek ne radi razliku između onih koji na crnom tržištu prodaju ulje kanabisa za zdravlje i “običnih dilera” koji prodaju marihuanu za rekreativnu upotrebu, kao što ne pravi razliku između oboljelih od teških bolesti koji sami uzgajaju nekoliko stabljika kanabisa isključivo za vlastiti lijek i onih koji time zarađuju. U Hrvatskoj je posjedovanje malih količina droge prekršajno djelo, ali uzgoj samo jedne stabljike spada u kaznena djela.

- Sve mi je to bilo novo. Imao sam 52 godine i do tada u životu nisam konzumirao nikakve droge niti sam vidio kako izgleda džoint. Star sam ja za takve ekshibicije. Međutim, kad je u pitanje došao život, nabavio sam i ja svog ‘dilera’ - nasmijao se.

Otkako je završila glavna terapija a nalazi se poboljšali, nije prestao s uljem kanabisa. Koristi ga i dalje preventivno, samo što mu sad doza za 500 eura, oko četiri tisuće kuna, traje tri mjeseca. A prije je jedva pokrivala deset dana. Danas na ulje kanabisa potroši oko 15, 16 tisuća kuna godišnje; novac je to koji ostavi na crnom tržištu

- Navodno će se konoplja za medicinske svrhe legalizirati te će se moći kupovati u ljekarni, uz predočenje liječničkog recepta. Međutim, bojimo se da će to biti sintetičko ulje, nekakva kemija koju će smućkati farmaceutska industrija, a ne prirodni sastojci cvijeta kanabisa. Meni je ulje kanabisa puno pomoglo i kod spavanja. Spavam mirno cijelu noć i tijelo se može odmoriti - kaže Igor Srdelić kojemu su zadnji nalazi bili potpuno uredni.

Huanito Luksetić (37)

dijagnoza: multipla skleroza

‘Da nije konoplje, vidio bih dvostruko, bio teško pokretan i impotentan’

Konac je turističke sezone i red za check-in na zagrebačkom aerodromu Pleso nije bio velik. Čim se čekiram, sjedamo na kavu, ali nemamo puno vremena, dobacio je Huanito Luksetić koji je u srijedu navečer letio za Skoplje na konferenciju o upotrebi kanabisa u medicinske svrhe.

Tridesetsedmogodišnjeg Huanita iz Rijeke javnost je upoznala kada je koncem prošle godine završio u pritvoru s prilično teškim kvalifikacijama – 22 kilograma zaplijenjene marihuane, neovlaštena proizvodnja i promet drogama. Huanito, koji se godinama bori s multiplom sklerozom, branio se da mu kanabis treba za proizvodnju ulja, neophodnog za zdravlje. Ulje je proizvodio isključivo za svoje potrebe, nikako za prodaju, i to nakon što je bolest toliko uznapredovala da nije mogao gledati, hodati ni govoriti.

“Počelo je u rujnu 1994. godine. Iskrcavao sam nekakve torbe iz automobila i osjetio da mi je stopalo utrnulo. Nije htjelo popustiti. Bilo je to u Kaliforniji, ondje sam bio kao ‘exchange student’ na dvije godine. Inače, u Rijeci sam išao u pomorsku školu. Spomenuti osjećaj grča nikad ranije nisam doživio i bio sam zbunjen. Utrnulost je trajala dvadesetak dana”, priča nam Huanito. Od tog trenutka, spazam se vraćao svakih pola godine. Iz Amerike se vratio 2000. godine. Nakon određenog vremena primijetio je da se utrnulost popela i prema lumbalnoj kralježnici.

“Nisam osjećao malu i veliku nuždu, počeli su problemi s prostatom i potencijom. Počelo je bježati desno oko, nisam mogao fiksirati sliku. Te 2008. godine radio sam u resortu u Novom Vinodolskom, na recepciji sam pokrivao noćne smjene. Najednom sam vidio dvoslike. Gledam ljude uduplo. Mislio sam da je od umora.” Ubrzo su mu u riječkoj bolnici dijagnosticirali multiplu sklerozu.

“U bolnici sam dobio injekcije Solu-medrola i tablete Medrol da ih nastavim koristiti doma. Ništa nije pomoglo! Motorika je sve više slabjela. Moji su me odveli na pregled na zagrebačko Rebro. Liječnica nije skrivala da nemam šanse. Borit ću se, sve ću napraviti, rekao sam. Ponudila mi je pokusni lijek Campath koji tada nije bio ispitivan niti na miševima. Ja sam bio više nepokretan nego pokretan, vidio sam sve uduplo. Probat ću, odgovorio sam u stanju polušoka. Rekla mi je da će mi testirati krv i mokraću i dala hrpu papira da pročitam. Lijek se daje intravenozno, dobiješ ga i ideš doma, pa kako ti bude. Ne ostaješ pod liječničkim nadzorom u bolnici. To me prepalo”, priča nam Huanito. Odustao je i otac ga je odveo alternativcu Dragi Plečku.

“Plečko je rekao da poznaje liječnike u svijetu, i alternativce i ove iz konvencionalne medicine, koji imaju nekakve rezultate. Dao mi je kontakte: američkog liječnika koji tretmane radi na bazi prehrane, indijskog koji radi na bazi ayurvede i danskog liječnika koji zagovara tretmane pčelinjim otrovom. Kontaktirao sam svu trojicu, naručio materijale, iako mi je teško bilo čitati sa samo jednim okom (drugo sam morao zatvoriti da umanjim dvoslike). Odlučio sam se za apitoksinoterapiju, pčelinji otrov”, kaže Huanito. Obratio se Branku Končaru, pčelaru iz Prijedora. U njegovoj kući dobio je probno dva uboda, jedan u ruku, drugi u sljepoočnicu. Potom je preko pčelara u Gorskom kotaru dobavio košnicu s pčelama i postavio je u sobu.

“Tijekom 2008. i 2009. godine imao sam više od pet tisuća uboda pčela. Mama mi je pomagala. Kako sam se osjećao? Ludilo. Ujutro se probudiš, vidiš dvoslike, ne možeš čitati, ne možeš gledati televiziju, daješ naredbe tijelu, ono ne sluša. Stanje je variralo, čak se pomoću pčelinjeg otrova dvoslika malo stabilizirala. Međutim, tijekom 2010. godine nisam mogao ustati iz kreveta. Gledam kroz prozor poznatu uzbrdicu kraj kuće, nema šanse da je pređem... Postao sam lud od tih pčela. Ubadam se, a nije mi bolje. Dvoslika se povlačila, ali noga je postajala sve teža. Istovremeno sam pio puno čajeva, otišao na proširivanje vena u Srbiju, puno novca potrošio...”, iznosi Huanito. Iscrpljen od svega, 2011. godine preko Društva multiple skleroze u Rijeci čuo je da će stanoviti gospodin Rick Simpson u jednom od opatijskih hotela održati predavanje o medicinskoj upotrebi kanabisa.

“Nikad prije za njega nisam čuo, niti sam ikada pušio marihuanu u rekreativne svrhe. Odlučio sam otići, što imam izgubiti?! Hotelska sala bila je krcata ljudima. Sa zanimanjem su pratili predavanje čovjeka koji je tumačio kako je sebi izliječio rak kože, artritis i šum u uhu. Nisam bio siguran što misliti o svemu.”

Ulje od kanabisa moglo se nabaviti na crnom tržištu u Sloveniji ili Češkoj. Dosta je koštalo. Zato je, kaže, odlučio sam uzgojiti biljku. Od nekog tipa u Sloveniji kupio je kvalitetno sjeme, “sto posto indijka”, uzgojio biljku i od cvjetova napravio ekstrakt koji zovu ulje kanabisa.

“Zapravo je više smola, boje meda. Napravio sam 20 grama. Slijedio sam upute prema kojima se od pola miligrama treba doći do grama dnevno. Svaki organizam različito diže toleranciju. Preporučljivo je da čovjek to konzumira u mirnom okruženju. Prvo me je smirilo, jer sam prije toga znao imati grozne nesanice. Potom je krenula detoksikacija tijekom koje mi se činilo da se stanje pogoršava.

U panici sam nazvao frenda koji me utješio da je to trenutna faza. Tako je i bilo, ubrzo sam osjetio poboljšanje s mokrenjem i potencijom. Nisam mogao vjerovati! Nastavio sam koristiti preporučenu terapiju, zamislite, ja koji do tada nisam zapalio joint!”, iznosi Huanito koji danas djeluje i kroz udrugu Konoplja pomaže.com. Danas se, kaže, na crnom tržištu pojavljuju neprovjerena ulja i to po visokim cijenama, tako da je najbolji način uzgajati biljke i proizvoditi vlastito ulje. Regulacija tržišta svima bi bila od koristi, naglašava.

“Od studenoga 2012. do veljače 2013. godine konzumirao sam više od 100 grama ekstrakta kanabisa te sam se fizički i psihički dobro osjećao. Težina u nogama i gornjem dijelu tijela se povukla, a prije se satima ne bih mogao dignuti iz kreveta. Šepanje se povuklo, ponovno sam mogao dignuti teške predmete. Poboljšala se cirkulacija, refleksi u prstima i šakama. Povratila mi se potencija i osjet na penisu, kao i normalno obavljanje velike nužde. Govor mi se poboljšao, prije sam se zbog čudne utrnulosti u licu teško izražavao. Vratio se fini osjet po glavi, licu i tijelu, osim na unutarnjem dijelu dlana i stopalima. Nestale su dvoslike, otežano gutanje i elektricitet kroz kralježnicu. Svi ljudi oko mene su svjedoci. Majka koja me u mladosti molila da pazim da ne posegnem za kakvim drogama, sretna je koliko mi je marihuana pomogla. Pokretan sam, čitam, radim u vrtu, evo, putujem, nosim teški laptop. Znanstvenici imaju što reći na temu konoplje u zdravstvu, u ime svih oboljelih, molim zakonodavca da ih posluša”, poručuje Huanito kojem pravna borba tek predstoji.

Izdvajamo