INTERVJU SA SILOBRČIĆEM

MARIJAN ČEKOLJ 'U Japanu haiku pjesnici imaju status božanstva. A mene ovdje za člana ne želi ni jedno društvo pisaca'

Goran Mehkek/EPH

‘Imao sam problema s Vladimirom Devideom koji je okolo širio neistine o meni kako sam ja jedan veliki nacionalist, čak ustaša. A istina je da je on bio veliki jugofil. Posvađali smo se.’ Svoju knjigu ‘Haiku sekvence’ Čekolj je, unatoč nesporazumima, posvetio učitelju Devideu

Oprostite, malo je nered...Kad čovjek živi na dvije adrese, onda mu se svašta može dogoditi... Sad sam rijetko u ovom stanu jer mi je praktičnije biti kod djevojke Renate u Samoboru... Tu nema ni interneta... Evo sjednite ovdje ili možda tu, pokraj ovog kamenja ima mjesta... Gdje god hoćete... Samo da sakrijemo ovo tamo gdje je dobro vidljivo.

- Da sakrijete tamo gdje je vidljivo? Nije vrag da tako i pišete svoj haiku?

- Da, baš tako, ali sasvim obratno. Kad pišem, ja se bavim otkrivanjem nečeg što je običnom oku skriveno i nevidljivo. To je haiku. Evo, od početka našeg susreta pa dosad već mi je jedan pao na pamet. Dok ste me fotografirali na mjestu na kojem obično pišem, ja sam ga i zapisao:

Sumorno mlaki dan,

vrana naganja svraku

preko parkirališta.

Hm, dan je doista od jutra sumoran, pa može se reći i mlak, bili smo na parkiralištu, ali da je vrana baš naganjala svraku, toliki ornitolozi nismo. No ako vam to kaže najbolji haiku pjesnik na svijetu kojem su to priznanje dodijelili u Japanu, drevnoj domovini ove najkraće pjesničke forme, onda više nije važna razlika između vrane i svrake.

Važno je, dakle, ako vam to kaže Marijan Čekolj, 51-godišnji predsjednik Hrvatskog haiku društva koji je lani u Japanu dobio dva najveća priznanja koja se dodjeljuju u haiku pjesništvu. Prvo je na ITOEN-u, najvećem svjetskom natjecanju u haiku pjesništvu, gdje je u konkurenciji 20.000 pjesama iz 63 zemlje svijeta osvojio prvu nagradu. A drugo je pozivno natjecanje 23 najbolja haiku pjesnika na Basho Haiku Festivalu.

Na vrhu plešivice

Ta oba priznanja pokazao nam je u svom skromnom socijalnom stanu od 38 kvadrata na vrhu Noršićke Plešivice u Noršič Selu smještenom na 721 metru visine i udaljenom dvadesetak kilometara od Samobora. U gotovo napuštenom selu, privlačnom za planinare i ljubitelje lijepog pogleda, Čekolju je 2007. godine dodijeljen socijalni stan u zgradi u kojoj su nekada živjeli nastavnici iz obližnje škole.

- Evo vidite ovaj pogled kroz kuhinjski prozor. Haiku kojim sam pobijedio na Basho Haiku Festivalu sam videl kroz taj prozor. Ide ovako.

Udaljeni vrh planine

u crvenom svanuću

izlazećeg sunca

Gledamo kroz prozor. Samoborske i zagrebačke gore svuda su oko nas, sunce je već davno otputovalo na zapad, s tornja crkve Sv. Duha otkucalo je podne. Uz ono malo dnevnog svjetla u kuhinji se vidi vlažni strop koji otpada kao i pločice u kupatilu.

- Obnovio bih ja to, ali od svojih 1100 kuna invalidske mirovine uz kredit koji otplaćujem nemam dovoljno ni za režije. Samo autobus u jednom smjeru za tih dvadesetak kilometara od mog sela do Samobora naplaćuju 28 kuna, pa vi živite na brdu. Kako živim? Teško, ovo su nemogući uvjeti, pomalo se snalazim s prijevodima i drugim intelektualnim uslugama. Zašto sam u invalidskoj? Ja sam grafički dizajner i radio sam godinama kao dizajner odjeće u konfekcijskoj firmi Nova Moda iz Stenjevca. Jedne zime pao sam s krova čisteći snijeg i teško ozlijedio kralježnicu, a firma je propala nakon neprijateljskog preuzimanja jednog tajkuna u dobro poznatoj privatizaciji na hrvatski način - priča nam dok u kreativnom neredu traži diplome, stare fotografije i uspomene.

Veliko otkriće

U haiku se, kaže, zaljubio još 1975. godine kad je skupini samoborskih pjesnika okupljenih u književnoj grupi Katarza prve informacije o japanskoj kulturi donio Drago Plečko. Poznati alternativac i istraživač rubnih područja znanosti samoborskim je pjesnicima nadahnuto govorio o drevnoj japanskoj tradiciji u kojoj haiku majstori zaslužuju posebno poštovanje zbog izuzetnog umijeća bilježenja interakcije čovjeka i prirode. Plečko ih je upoznao i s Vladimirom Devideom, utemeljiteljem i promicateljem haikua u Hrvatskoj.

- Bilo je to za nas veliko i dragocjeno otkriće potpuno nepoznate kulture, a kako smo svi bili pjesnici, vrlo brzo smo se okušali u toj formi. Ubrzo smo, 1978. godine, održali prvi haiku recital književne grupe Cantili u staroj knjižnici na katu sadašnje kinodvorane. Tu smo bili Marinko Španović, Jadranka Brnčić, Darko Plažanin, Milan Žegarac, Marija Polanović i ja, a poslije je dio te priče bio i Nediljko Boban. Prva tri desetljeća stvaralaštva opisao sam u Antologiji samoborskog haiku pjesništva, a osnovali smo i Hrvatsko haiku društvo, pokazuje nam Čekolj fotografije s pjesnicima razbarušenih frizura, debelih zulufa koje dodiruju visoke kragne. Važno poziraju u kariranim sakoima, šarenim dolčevitama i trapez hlačama nategnutim u preponama.

U ono doba u cijeloj Jugoslaviji iznenada je postao poznat samoborski fenomen tamo nekih čudnih pjesnika koji pišu kratke pjesme bez naslova. Pjesnike su pohodili brojni radoznali i osebujni tipovi i djevojke u potrazi za nečim novim i egzotičnim. A oni su vrijedno pisali i tiskali knjige, prevodili japanske klasike i osvajali nagrade na svjetskim natjecanjima. Tako im je 1992. godine palo na pamet i napraviti prvi svjetski časopis haiku poezije i nazvati ga po skromnoj ptici Vrabac/ Sparrow.

- Nitko u svijetu tada nije radio međunarodni časopis za haiku poeziju, i to dvojezično izdanje, nitko nije imao međunarodni časopis, svi su radili samo za svoje područje. A mi smo s Vrapcem predstavili čitav niz novina, osim dvojezičnosti. Tu su bili likovni haiku, fotografije članova i haiku susreta, naslovnice knjiga, to sam sve ja uveo kao novine u haiku časopis, da bi poslije to gotovo svi preuzeli kao novi standard. To je bio ogroman pomak. Mi smo jedini u svijetu tada imali haiku biblioteku u kojoj su bili isključivo domaći autori, i to u prijevodu na strani jezik kako bi se to čitalo diljem svijeta. Mnogi su probali pa se nisu maknuli dalje od izdavanja prve ili druge knjige - rekao je Čekolj u jednom od svojih rijetkih intervjua. Pokazujemo mu gdje je to objavljeno, a on odmah nastavlja uz svoju često ponavljanu poštapalicu - Ooo, da!

Maske su pale

- Ooo, da! Lako mi je tada bilo pričati o izdavanju Vrapca kada sam tada dobivao barem dovoljno novca za tiskanje od Grada i Županije po 10.000 kuna godišnje. Sada mi je grad smanjio na 4000 kuna, a županija na 2000 bez ikakvog obrazloženja. A za tiskanje mi treba barem 14.000 kuna. A gdje mi je još 21.000 kuna koja mi treba za tiskanje pjesničke mape monografija Samoborskog gorja. Pa ne radim ja to zbog sebe nego je sve to i promocija grada Samobora.

- I što ćete sad?

- Ne, nemam stvarno pojma što da radim. Ništa mi ne pada napamet, osim da to nazovem sramotom. Nema se novca za kulturu, a rasipa se kojekakvim udrugama koje su bliske s vlasti u gradu. Znam neka folklorna društva koja dobivaju po 60.000 kuna, a ne rade ništa. Ima se novca za Salamijade, za Fašnik se ni ne zna koliko novca kome odlazi. Samo da je jest i pit, eto. to vam je slika i prilika Samobora.

- Pa ako kod vas tako dobro prolazi - u se, na se i poda se - bilo bi vam najbolje da ste se i vi pojavili na fašniku. Da se ne prerušavate u nikoga, nego samo da prošetate ovakvi kakvi jeste i nosite natpis - Ja sam najbolji svjetski haiku pjesnik! Što kažete na to?

- Ooo, da, to bi bilo zanimljivo... Ali ipak ne! Nikako. Haiku je upravo suprotan tom hedonizmu koji propagira fašnik. Haiku promovira asketizam.

- Ali i on otkriva neke maske. Možda bi pod tom vašom krinkom pale maske nekih ljudi koji vas ne podržavaju?

- Eh, kad bi pale maske, onda bi neki svirali klavir u Remetincu. Tamo obično završe lopovi koji nemaju lovu do neba i dobru žnjoru da se spase zatvora. Pa zar vi možete vjerovati da mene spomenuti gradonačelnik nije želio ni primiti u svom uredu ni kada sam osvojio najveću svjetsku nagradu. Svatko bi to učinio jer ja sam pronio ime našeg grada u svijetu.

- Čini mi se da vam jedino preostaje tražiti pomoć od novog ministra kulture Zlatana Hasanbegovića, koji je rekao da će uzeti nekoć podobnima, a dati novo zaslužnima?

- Ooo da, to vam nije loša ideja. Možda bi mi on mogao pomoći. Sigurno ću mu napisati pismo i iznijeti svoj problem.

- Eto kad ne da gradonačelnik iz HSS-a, možda pomogne čovjek iz HDZ-a. Vi ste ionako član te stranke?

Sastanak pomirenja

- Da, od osnutka. Godine 1991. osnovao sam ogranak u svom Smerovišću. Pa, pričao sam vam da sam imao problema s Vladimirom Devideom koji je okolo širio neistine o meni kako sam ja jedan veliki nacionalist, čak ustaša. A istina je da je on bio veliki jugofil. Posvađali smo se oko naziva zbirke Haiku iz rata. On je htio da se zove Antiratni haiku, a to nikako nije odgovaralo istini ni autorima pjesama. Poput ove: U krater bombe/polako pada/uveli cvijet. Ali sam Devidea uvijek cijenio jer sam od njega puno naučio. Nakon te svađe nisam htio ni doći na sastanak pomirenja koji je on predlagao. Nije mi se svidjelo što me shvaćao kao konkurenciju, a ne kao potencijalnog nasljednika u promicanju haikua.

Riječ po riječ doznajemo kako je samoborsko haiku društvo u biblioteci Hrvatski haiku pjesnici do sada tiskalo 36 knjiga, a haiku se piše od Osijeka do Dubrovnika, Splita, Varaždina, Karlovca... Čekolj je prije nekoliko godina napisao i prvu svjetsku knjigu teorije o haikuu, pa se pitamo kako da to nitko nije napisao u Japanu.

- I meni je to bilo čudno, ali za svojih posjeta Japanu shvatio sam da se nitko nije odvažio napisati takvu knjigu iz strahopoštovanja prema značaju same teme. Neki njihovi važni autori povjerili su mi se kako je njima zapravo nezamislivo da je to napravio netko izvan Japana. Pomalo to doživljavaju kao uvredu, ali samo u tom smislu da nitko to od njih nije napravio - prisjeća se Čekolj svojih posjeta Japanu. Kaže kako je doživio nekoliko kulturoloških šokova nakon susreta s bogatom poviješću, modernom arhitekturom, srdačnim, gostoljubivim i punim poštovanja pjesnicima koji su mu govorili o važnosti zen vrtova, budizma, kaligrafije, ikebane, bonsaija...

- Njihov glavni pjesnik Toshio Kimura ima status božanstva, ima sve što mu treba u životu, a zanimljivo je da često ljetuje u Dubrovniku. Susreo sam se i s legendama Atoruom Kiuchijem, Akitom Arimom i Koko Kato, jedinom živućom pjesnikinjom koja je ušla u antologiju 16 besmrtnih pjesnika svih vremena. Ne mogu reći da sam se osjećao kao zvijezda, ali da su me obasipali pažnjom i poštovanjem, to svakako - kaže nam pokazujući fotografije koje je objavio u Vrapcu.

Predajući na sveučilištima u Tokiju, Nagoji i Osaki hrvatski je pjesnik u društvu s veleposlanikom dr. Dragom Štambukom bio zasut pitanjima o tumačenjima haikua kao globalnog pjesničkog fenomena koji se piše i proučava u Americi, Engleskoj, Njemačkoj...

Poetska vrijednost i ljepota haikua više nije zarobljena u trostihu 5,7 i 5 slogova, pa se tako u svojoj dvojezičnoj “antiteoriji” nazvanoj “Haiku sekvence” Čekolj raspisao o simbolici, lucidnosti, nježnosti, paradoksu, fantaziji, etičnosti, poniznosti, smislu besmisla haikua. Knjigu je, unatoč nesporazumima, posvetio učitelju Vladimiru Devideu. Puno je tu mudrih i značajnih promišljanja koja su oduševila studente, pjesnike i čitatelje haikua po cijelom svijetu.

No ni sva priznanja i objavljene knjige nisu dovoljne Čekolju da postane član barem jednog od dva hrvatska društva koja okupljaju književnike i pisce.

‘Zajebano zatucani’

- Dojadilo mi je pričati o tome koliko se kod nas omalovažava haiku pjesništvo. Ponekad se pitam jesmo li mi doista toliko zajebano zatucani narod koji ne razumije haiku ili bi moje članstvo u tim društvima umanjilo značaj i veličinu ostalih članova. Dobro vi kažete, da sam osvojio ovakva priznanja i nagrade na nekim balkanskim natjecanjima, sigurno bi se za mene otimali iz oba društva. Ooo, da, bila bi to prava pomama za Čekoljem, smije se i recitira nam još jedan pobjednički haiku koji je i objavljen na etiketama Coca Cole u Japanu:

svitanje u bijelom

prvi mraz iskri

kroz maglu

I taj je napisao na vrhu svog sela gdje su sobi punog kamenja “non-stop piše i tako razvlašćuje vlastito djelo”. Kamenje koje skuplja po samoborskom gorju za njega predstavlja materiju punu energije jer “kamen je oblik čekanja sve dok ga ne uzmeš”. I iako su mnogi skloni s omalovažavanjem bacati se kamenjem na njegov umjetnički poriv, ipak se nešto kreće. Kako doznajemo iz dobro obaviještenih političkih krugova, grad će mu ipak pomoći oko tiskanja časopisa i knjiga uz napomenu gradonačelnika Kreše Beljaka da bi trebao biti pedantniji u praćenju rokova natječaja za dodjelu gradskih sredstava.

Nije Čekolj jedini koji se zanese pa ga ponese i odnese, ali ipak je i službeno najbolji na svijetu, na ponos svog Samobora. Iz kojeg odlazimo razmišljajući o zapisu engleskog pjesnika Wystan Hugh Audena: “Neke su knjige nezasluženo zaboravljene; nijedna nije nezasluženo zapamćena”.

Ooo da, neki su autori nezasluženo zaboravljeni, a nijedan nije nezasluženo zapamćen, pa neće ni Čekolj. Ostati nezapamćen, ili obratno.

Izdvajamo