Kao dječak, odrastajući u Hrvatskoj, Marin Soljačić želio je biti izumitelj. Ali nije ga zanimao samo dizajn novih proizvoda; želio je otkrivati fizikalne fenomene koji bi omogućili posve nove tehnologije... Tako MIT News, glasilo prestižnog Massachusetts Institute of Technology, opisuje svoga profesora Marina Soljačića. Rođen u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, Marin Soljačić (39) diplomirao je 1996. godine fiziku i elektrotehniku na MIT-u u Bostonu. Doktorirao je 2000. godine na Princetonu, a zatim se vratio na MIT, gdje je utemeljio svoj laboratorij. Njegov je uspon bio izvanredan pa je tako 2011. godine postao jedan od najmlađih profesora na MIT-u, jednom od najboljih svjetskih sveučilišta u prirodnim i tehničkim znanostima koje je dalo više od 60 nobelovaca. Soljačićev talent i inovativnost, koji se ogleda u njegova 142 znanstvena rada i šezdesetak patenata, u SAD-u je već nagrađen priznanjima poput “Adolph Lomb Medal”, američke udruge za optiku, TR35, koji časopis Technology Review dodjeljuje najboljim mladim inovatorima na svijetu, i “stipendije za genije” američke zaklade MacArthur.
Dječački snovi
Marin Soljačić, kojega su mediji nazvali “novim Teslom”, sada ostvaruje svoje dječačke snove: nepunih sedam godina nakon što je uspješno demonstrirao WiTricity, koncept bežičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti, ta tehnologija izlazi na tržište. Na nedavnom CES-u u Las Vegasu, najvećem sajmu potrošačke elektronike u svijetu, predstavljen je prvi bežični punjač za iPhone 5 koji će se prodavati po cijeni od 99 dolara. Taj je punjač tek prvi korak u komercijalnoj primjeni Soljačićeva izuma WiTricity koji su New York Times, Scientific American i Technology Review okarakterizirali kao jednu od tehnologija koja će najviše utjecati na našu svakodnevicu.
Prije nepunih sedam godina došli ste do otkrića, a sada se na osnovi toga na tržištu nudi proizvod. Čini se da je to bilo jako brzo.
- Obično nove tehnologije imaju razdoblje od 10 do 15 godina od otkrića do široke komercijalne primjene. Rekao bih da razvoj naše tehnologije ide kako treba, zadovoljan sam time.
Do ideje za WiTricity došli ste zahvaljujući svome mobitelu jer vas je noću često budio signalom koji je upozoravao da je prazan. Koliko su za vas važni takvi eureka momenti?
- Zvuk pražnjenja moga mobitela me jako motivirao da se bavim WiTricityjem. Eureka momenti su jako važni u našem istraživanju jer imam dojam da se ponekad na nekim projektima dva ili tri mjeseca ništa ne događa ili da čak nazadujemo. No onda se nešto dogodi u pet minuta ili sat vremena i imaš dojam da si napravio više nego u zadnjih šest mjeseci. A ustvari su ta dva ili tri zadnja mjeseca bila nužna da ideja kulminira i sazrije u tebi.
Kad ste prvi put predstavili WiTricity?
- Bilo je to u jesen 2005. na simpoziju u povodu 90. rođendana nobelovca Charlesa Townesa, jednog od izumitelja lasera, na kojemu je bilo 20-ak nobelovaca. Tom prigodom dodjeljivale su se i nagrade, a u povjerenstvu je bio i nobelovac Steven Chu, poslije Obamin ministar energetike. Iako je WiTricity u to doba bio samo koncept, dodijelili su mi jednu od nagrada. Tada sam tek postao docent na MIT-u i to me jako ohrabrilo da nastavim istraživanja na bežičnom prijenosu energije iako je to tada djelovalo jako bizarno.
Kako se dalje razvijala ideja?
- U jesen 2006. godine WiTricity sam predstavio na konferenciji Američkog instituta za fiziku, i to je jako odjeknulo u medijima. Koliko se sjećam, 300 medija iz cijelog svijeta, uključujući i one u Hrvatskoj, izvijestilo je o tome. Onda smo uspješno napravili eksperiment i u jesen 2007. osnovali smo kompaniju WiTricity koja se bavi komercijalizacijom otkrića.
Avangardne stvari
Pokazuje li vaš primjer da svaki znanstvenik i izumitelj treba ići za svojim interesom, ma kako on bio bizaran i udaljen od znanstvenog mainstreama?
- Da, slažem se. Einstein je jednom rekao: ‘Kad bismo mi znali šta radimo, to se ne bi zvalo istraživanje, zar ne?’ Jedna od poanti akademske znanosti jest da istražujemo avangardne stvari. Od tih 100 stvari koje istražujemo, od 99 neće biti ništa, ali od jedne će možda biti nešto.
No mnogi se mladi znanstvenici žale da su razočarani jer ne mogu istraživati ono što žele, nego su pod stalnim pritiskom objavljivanja radova i rezultata koji će donijeti neku korist. Nobelovac Peter Higgs nedavno je rekako da u današnjoj znanosti ne bi bio dovoljno produktivan.
- Peter Higgs ima 85 godina i meni je jako teško komentirati kako je u znanosti bilo ranije. Postoje sigurno pritisci koje navodite jer novac dolazi iz proračuna i industrije. Država uzima porez od građana, a porez se troši na određena istraživanja. Onda je normalno da ljudi žele znati kako je taj novac uložen. Sve jači i jači je pritisak na vas da obrazložite u što ste uložili novac. Ljudima je riskantnije ulagati u ono za što nemaju pojma kako će se razvijati nego u istraživanje koje se može opravdati da će nečim rezultirati. To ne znači da ljudi ne investiraju u rizična istraživanja, ali teško je nekome dati novac i reći: ‘Hajde se ti sad igraj pa ćemo vidjeti što će biti’. Sigurno postoje takvi pritisci, ali možda smo mi na MIT-u privilegirani pa smo zaštićeniji. Naime, mnogi vjeruju da će naša istraživanja uroditi plodom i imati primjenu čak iako to danas ne vide.
Vi ste redovni profesor na MIT-u, ali i jedan od osnovača kompanije WiTricity, koja se bavi komercijalizacijom proizvoda. Kako je to na MIT-u regulirano?
- Da, ja sam jedan od osnivača kompanije i jedan od članova njezine uprave. Bitno je da ne bude sukoba interesa između onoga što ja radim na MIT-u i onoga što radi WiTricity. U tom smislu mora biti jasna razdioba. Tako ne mogu biti CEO kompanije niti imati vodeću menadžersku poziciju u njoj. U pravilu, profesori na MIT-u nemaju vodeće menadžerske pozicije u kompanijama jer bi moglo doći do sukoba interesa. Također, sva istraživanja bežičnog prijenosa energije trenutno se rade u kompaniji, a ne na MIT-u. Postoje stroga pravila da se izbjegne taj sukob interesa.
Tko je želio uložiti
Čini se da nije bilo problema s ulaganjem u kompaniju WiTricity, u koju je od 2007. godine dosad uloženo 45 milijuna dolara. Tko su bili najvažniji investitori u WiTricity?
- Naš prvi investitor je bio Ray Stata, jedan od najbogatijih ljudi u Massachusettsu i prijatelj naše grupe. Zatim, tu je bio i George Kaiser, jedan od 20 najbogatijih ljudi u Americi. Većina kasnijih investitora bila je vezana uz stratešku prirodu: dakle, neke velike kompanije kojima nije primarni interes da zarade novac od investicije, nego da sklope strateško partnerstvo s mladom kompanijom da bi imale brži doticaj s tehnologijom WiTricity. Onda su tu investirali Toyota, Intel, Foxconn itd.
Koliko ljudi zapošljava WiTricity?
- Malo više od 50, a na početku smo bili mi osnivači i četiri-pet zaposlenika.
Prva primjena WiTricityja je punjač za iPhone 5. Što slijedi?
- To je samo prvi korak koji služi kao demonstracija mogućnosti naše tehnologije. Poanta je da ćemo drugim kompanijama ponuditi tzv. Reference Design, odnosno objasnit ćemo kako smo to napravili i dati im nacrte kako bi to inkorporirali u svoje mobitele. Jedan segment je ta osobna elektronika, drugi segment je punjenje automobila, što među ostalim zanima Toyotu. Treći segment je medicinski, za razne medicinske uređaje koji se ugrađuju u tijelo, poput pumpe za srce itd. Postoji i segment koji radimo za vladu, odnosno vojsku.
(...)