Prije samo nekoliko mjeseci Martina Dalić šokirala je HDZ objavom izlaska iz stranke. Udarac je bio bolan; vrlo ugledna makroekonomistica, bivša ministrica financija i gorljiva hadezeovka poručila je da njena dotadašnja stranka nema volje za prave reforme. S obzirom na to da je gospođa Dalić poznata kao osoba britka jezika i vrlo jasno profiliranih ekonomskih stavova, zanimalo nas je što misli o panici dužnika prouzročenoj rastom vrijednosti švicarskog franka, a još više o ponuđenim rješenjima. Slagali se ili ne slagali s Martinom Dalić, mora joj se priznati da se u političkom životu nije proslavila skupljanjem jeftinih poena pa bi se moglo reći da je dovoljno nepristrani sudac u razbuktaloj raspravi.
Kako procjenjujete premijerovu poruku da dužnici u francima ne trebaju brinuti jer će zamrznuti tečaj ili naći drugo rješenje koje će im jamčiti zadržavanje istih rata?
- Tečaj kune prema švicarskom franku ne može se zamrznuti jer taj tečaj HNB samo preuzima kao rezultat zbivanja na međunarodnom tržištu. Za razliku od tečaja kune prema euru, HNB njime ne može niti pokušati upravljati. Dakle, Reuters odnosno tržište se ne može zaustaviti. Da ne govorim da utvrđivanje tečaja nije posao ni Vlade niti Sabora. Situacija je danas takva da je zakonom uveden obračunski tečaj za rate, ali se naravno preostali iznos duga odnosno glavnica i dalje vrednuje prema tržišnom tečaju. Nadam se da su toga svi svjesni. To znači da problem tek treba riješiti. Zakonodavno uređenje obračunskog tečaja šalje mnoge loše signale i može stvoriti brojne probleme. Šteta je ako su se sve te opasnosti mogle izbjeći kroz dogovor s bankama koji bi imao iste efekte za građane. A po informacijama koje smo primili na Odboru za financije i proračun, takav je dogovor postignut u Ministarstvu financija neposredno prije premijerove presice. U slučaju da se to riješilo dogovorom, građani bi dobili privremenu zaštitu od hirovitosti tečaja franka, a država se ne bi izložila presedanima, mogućim tužbama i troškovima za porezne obveznike, niti bi stvorila dojam da je u brizi za građane zaboravila na one koji imaju kredite u eurima.
Čini li se i vama da je Milanoviću, socijaldemokratu, sve više uzor mađarski premijer Orban koji ne pripada tom dijelu političkog spektra?
- Ne znam tko su njegovi politički uzori, ali mislim da politički populizam ne poznaje razdjelnice između lijevih i desnih. Politike navodno nema bez populizma jer je u politici važna percepcija, a ne supstanca. Tako tvrde politički veterani. Problem nastaje kada populistička rješenja kreiraju ekonomska očekivanja koja ili objektivno nije moguće ispuniti ili se s vremenom pokaže da su stvarni rezultati puno drugačiji od obećanog. Tako nastaju nečinjenje, izbjegavanje donošenja odluka i općenito velika razočaranja u politiku kojima već dugo svjedočimo u našoj zemlji.
HNB je izišao s nekoliko mogućih scenarija. Slažete li se s njihovim pesimističnim procjenama, primjerice, s dramatičnim smanjenjem deviznih rezervi?
- Nema tu nikakve greške. Kalkulacije HNB-a su u tom pogledu nesporno točne. Ti izračuni samo potvrđuju da ozbiljne i kompleksne financijske probleme ne treba lomiti preko koljena. Vrlo često političari ne vide da zauzimanje naizgled logičnih i rezolutnih stavova pod obrazloženjem brige za građane tim istim građanima bi jako štetilo kada bi se takvi stavovi u stvarnosti proveli u djelo. Na primjer, ovih se dana mogu čuti velike kritike i prozivanja upravo HNB-a jer navodno HNB ne vodi dobro monetarnu politiku, ne brine se o gospodarstvu, ne bori se dovoljno protiv krize mjerama monetarne politike. Građanima se pri tome ne govori da bi značajno drugačija politika HNB-a imala i značajno drugačije učinke na tečaj. Pa zar sadašnja situacija sa švicarskim frankom ne govori dovoljno u kakvim bi se problemima našli i građani i gospodarstvo da kuna oslabi prema euru za recimo 15 ili 20%? Portfelj ukupnih kredita vezanih za euro šest je puta veći od onoga vezanog za franak.
Nije li HNB trebao zabraniti valutnu klauzulu u francima?
- Da, trebao je. Ali nije je zabranila niti jedna druga centralna banka uključujući i mađarsku, ali i onu austrijsku gdje je taj bankarski proizvod i stvoren. Ali, upravo zato se ne smije olako licitirati mjerama i idejama koje bi mogle ugroziti tečaj kune prema euru. Ako je dosad možda nekome bilo nejasno koja je vrijednost stabilnosti tečaja prema euru, tada situacija sa švicarskim frankom jasno pokazuje o čemu se radi. I zato oni koji preporučuju nekakve monetarne reforme kao lijek za gospodarski oporavak samo populistički zavaravaju narod ne govoreći mu ili ne znajući niti sami kakve bi konačne posljedice toga bile. Već samo govore u nadi da će stvoriti percepciju, a stvarna dobrobit građana i stvarni život ih baš puno ne brine. Nakon sedam godine krize, stabilan tečaj nije trivijalan rezultat koji je nastao sam po sebi.
Što kažete na teze o zabrani valutne klauzule ili zabrani stambenih kredita koji nisu u kunama?
- Valutna klauzula na euro u Hrvatskoj je posljedica i rezultat činjenice da Hrvati dominantno štede u euru. Po tome se Hrvatska razlikuje od Mađarske ili Poljske gdje valutna klauzula nema opravdanje u strukturi štednje. Valutna klauzula stoga služi ne za zaštitu banaka i bankara već za osiguranje sposobnosti banaka da očuvaju stvarnu vrijednost tih depozita i isplate ih kada to štediša zatraži. A to svi očekujemo. Zabraniti stambene kredite koji nisu u kunama znači da onda stambenih kredita neće biti ili će ih biti jako malo. Zato što se krediti moraju iz nečega dati, a znamo da su depoziti većinom u euru pa su izvori za njihovo odobravanje dakle maleni. I dodatno, stambeni krediti su krediti na dugačak rok pa izvori za davanje tih kredita moraju biti na dugačak rok. Takvih izvora u kunama opet ima jako malo. Dakle, to nije dobra ideja. Čini se da je ipak u toj ideji došlo do korekcije i da se zabrana priprema samo za valutne klauzule na tzv. egzotične valute, što je u redu.
Kad biste vi odlučili zaštititi dužnike u francima, koje bi bilo najmanje rizično rješenje?
- Mislim da treba oblikovati lepezu mogućnosti i da u formiranju te lepeze najveći doprinos moraju dati bankari. Ta lepeza mogućnosti mora voditi ka konačnim rješenjima, a da bi se to moglo, smatram da polazišna točka mora biti socioekonomski status građana. Vidim najmanje tri sastavnice te lepeze jer smatram da problem nije moguće rješavati generalno, na isti način za sve. Najvažnija je skupina ljudi koji u biti nisu kreditno sposobni niti uz tečaj 6,39 niti uz neki drugi tečaj. Za njih treba definirati mogućnost prebijanja kredita s nekretninom i omogućiti im da u toj nekretnini dalje žive uz plaćanje najma s eventualnom mogućnošću da u nekom budućem trenutku steknu vlasništvo. Za takve slučajeve banke bi trebale prihvatiti kreditni rizik i taj trošak bi banke morale uzeti na sebe. I taj bi pristup trebao biti horizontalan, tj. uz jasne kriterije vrijediti kao mogućnost i za eurske i kunske dužnike. Za ostale treba otvoriti mogućnost konverzije u euro ili kunu. Kako, na koji način, kojom dinamikom, to treba analizirati. Ali i poljska ideja o konverziji po početnom tečaju uz obvezu plaćanja razlike u kamatama čini mi se vrijedna analize. Treća skupina su oni koji odaberu ostati u franku, uz razumijevanje da neke buduće žalbe zbog tečaja nisu moguće. Vjerojatno ima i takvih i zato nisam za obveznu konverziju.
Ugledni makroekonomski analitičar Velimir Šonje upozorio je, usred ovih pomalo zbrkanih rasprava što treba učiniti s dužnicima u francima, da je zapravo ključni problem u tome što Hrvatska sjedi na tempiranoj bombi fiskalnih problema. Slažete li se?
- Naravno. Između ostalog, nagla aprecijacija švicarskog franka jasan je primjer kako nastaje ekonomski šok. Takva situacija, iz razloga koje u ovom trenutku ne možemo ni predvidjeti niti sagledati, može se dogoditi i s efektom na fiskus. Iznenada, bez nekog posebnog utjecaja hrvatskih vlasti mogu u inozemstvu nastati problemi koji će onemogućiti zaduženje potrebno za financiranje deficita i refinanciranje dugova koji svake godine dospijevaju. Zato nema druge nego ekonomsku politiku usmjeriti u pravcu reformi koje će poticati rast i dalje smanjivati deficit. Kvantitativno popuštanje koje provodi ECB zasad će vjerojatno pojeftiniti zaduživanje, ali to treba shvatiti kao priliku koja nudi vrijeme za ubrzavanje reformi i poticanje oporavka, a ne kao izliku za predizborno nečinjenje. Dodatno, baš zbog fiskalne situacije Vlada ne bi smjela povlačiti poteze koji bi mogli izazvati nove obveze za proračun, kao što je učinila donošenjem zakona kojim se fiksira tečaj franka.
(...)