SRETNA OBITELJ KARDUM

Maslinari koji pjevaju, vole i mole

    AUTOR:
    • Branimir Pofuk

  • OBJAVLJENO:
  • 03.04.2010. u 15:06

Andrija Lučić/Cropix

Drago Kardum rođen je u selu Vukšić u Ravnim kotarima. Njegova žena Sanja rođena je Zagrepčanka. Ovo je njihova divna priča o sljubljivanju sjevera i juga, sela i grada, vjere i ateizma, predrasuda i istine

Ono što se prošle subote dogodilo na Noćnjaku, natjecanju proizvođača maslinova ulja, što ga svake godine organizira Zadružni savez Dalmacije, kolega Miljenko Jergović u svom je jučerašnjem tekstu nazvao neobičnom i lijepom stvari. Odnosilo se to na trenutak proglašenja pobjednika, apsolutno najboljeg ulja iznad svih kategorija, na temelju kemijske analize, te po ocjeni uglednog međunarodnog žirija.

U konkurenciji su bili uzorci 270 ulja, ne samo iz Hrvatske nego i iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i još nekih od nas udaljenijih mediteranskih zemalja. U kuverti s imenom proizvođača ulja čiji je uzorak bio proglašen najboljim pisalo je “Sretna obitelj Kardum”.

Kolega Jergović ovako je opisao pobjednike: “Na pozornicu su izašli njih šestero: otac, majka i četvero djece. Mama Kardum se sve vrijeme smijala dok su ih fotografi slikali, tako da čovjek nije u nju mogao pogledati a da se i sam ne krene barem smiješiti, tata Kardum je djelovao umjereno ponosno, dok su djeca Kardumi pozirali kao da je sve normalno i u najboljem redu, i kao da se svakoga dana u nečemu pobjeđuje.”

Čudesna djeca

Bio je to razlog da prije dva dana odemo u dom te obitelji koja je samu sebe nazvala sretnom. Ispred zgrade u jednoj od novogradnji na samom rubu Zadra dočekao me je Drago Kardum, otac sretne obitelji. Kad smo ušli u lijep, topao i ni po čemu razmetljiv stan na četvrtom, najvišem katu zgrade, ogrijao nas je širok osmijeh majke Sanje. Njihova djeca, pak, doista su nešto čudesno i u današnjem nervoznom i otuđenom svijetu rijetko. Nije mala stvar već i to što ih ima četvero. Baš onako kako se kaže, jedno drugom do uha nanizali su se, s razmakom od dvije godine između svakog, najstarija Marta, kojoj je sada 12 godina, pa Lovre, Ana i najmlađi, šestogodišnji Petar, koji će najesen u školu.

Ako tatino čvrsto lice, potamnjelo od sunca i pomalo grubo od bure, ulijeva sigurnost, a mamin osmijeh srdačno dočekuje i pun povjerenja grije gosta, ta četiri para dječjih očiju i prelijepih bistrih lica blistaju poput sunca. Svatko od njih, sa znatiželjom koja viri iz očiju, pristojno se rukovao i važno, pun samopouzdanja predstavio svojim imenom i dobi. A kolega Jergović vrlo je točno, kako se to od velikih pisaca i očekuje, zapazio kako nagrade i trofeji, u ovom slučaju veliki zlatni pehar, diploma i pobjednički vijenac od grančica maslina, toj djeci doista nisu ništa novo. Na drvenoj gredi iznad vrata kuhinje ponosno je izloženo nekoliko takvih, samo manjih sjajnih pehara. Ispod svakog od njih visi i pregršt medalja. Svako od četvero djece ima već pozamašan grozd takvih priznanja koja su osvojili, da čovjek pomisli da sanja - igrajući šah! U toj su plemenitoj i pametnoj igri već odavno nadmašili tatu čiji je prvi suparnik, već s pet godina, bio Lovre.

- Želio sam u njemu poticati upornost i nisam mu nikada popuštao. Rekao sam mu da ću ga odvesti u šahovski klub tek kad mene pobijedi. I doista je bilo silno uporan - priča tata Drago.

Lego kocke još uvijek žive

Lovro je, da bi imao s kim trenirati, naučio igrati šah najprije Martu, a Ana je naučila sama, gledajući njih dvoje. Uskoro im se, valjda malo nakon što je naučio govoriti, pridružio i Petar, a izbora onda nije imala ni mama.

Jedna od tajni sretne obitelji sasvim je sigurno upravo u tom zajedništvu u svemu. Marta svira violončelo, Lovre violinu, Ana se tek priprema za prvi razred klavira koji već vježba, a svoje je glazbalo već odabrao i za prošli Božić dobio i Petar: gitaru. Marta i Ana, uz to, idu i u baletnu školu.

Televizor imaju, ali on nije u središtu njihova prostora, a kamoli života. Čitavo poslijepodne ta se naprava nije oglasila. Svako malo bi poneko dijete dolazilo do stola za kojim sam sjedio i razgovarao s njihovim roditeljima. Malo bi slušali, tu i tamo nešto ljupko šapnuli mami na uho, a glasno govorili samo kada ih se pita. Ipak, nema tu ni traga strogosti ili bilo kakvoj krutosti. A nema ni vriske ni galame. Samo neko fino žvrgoljenje.

Najljepše je bilo slušati Petrovo pjevušenje iz potkrovlja, koje je jedan velik prostor u kojem je svako od djece sebi našlo svoj kutak. Nema dječjih soba s natpisima “Zabranjen ulaz” na vratima. Sve je otvoreno i nekako baš zajedničko, u punoj jednakosti i međusobnom poštovanju. Doista nisam znao da još ima djece koja se, poput malog Petra, satima znaju sama zabavljati i razvijati kreativnost i maštu slažući lego kocke.

Tata Drago rodio se u Ravnim kotarima, u selu Vukšić, na pola puta između Benkovca i Skradina, kao sedmo od devetero djece. Majka nije morala ići rađati u bolnicu u nekom od obližnjih gradova, jer svu su djecu na ovom svijetu dočekivale ruke njihove babe Ike. Nije se ona nikada školovala za posao primalje nego je to bila samo jedna od važnih funkcija koje je preuzela na sebe kao najmudrija žena u selu. Tako, barem, o njoj priča unuk Drago.



Nezaboravna baba Ika

Samo je zaista dobra i posebna žena mogla postati takav mitski lik u pričama svog mezimca, koji je stalno spominje, napominjući odmah na početku kako mu ona, zapravo, nije uopće bila krvni rod. Dragin je otac, naime, već kao devetogodišnje dijete ostao bez majke, a Ika mu je bila maćeha. E, pa kad maćeha postane takva majka i baka, oko koje se i pastorčad i unučad skuplja poput mačića, kako to nježno priča Drago, onda mora da je sjajna žena i velik čovjek. Dragu je naučila voljeti sve ljude, a jedan od njezinih načina bio je i taj, priča Drago, da ih je i iscjeljivala - molitvom. Umrla je, zapravo usnula, dvije godine prije ovog posljednjeg rata. Mirno i zasluženo. Imala je 97 godina.

Njen najdraži unuk - a u tome Dragi Kardumu treba vjerovati, jer samo mezimci mogu i znaju učiniti da se i čovjek koji o njoj prvi put sluša smjesta oduševi likom i djelom babe Ike - dakle taj njezin unuk i čini se u mnogočemu učenik odabrao je zanimanje fizioterapeuta. Želio je služiti ljudima, a nije baš želio biti medicinski brat, pa se odlučio za to tada još novo zanimanje koje je ipak zvučalo baš onako čvrsto, muško. Ali, nakon završene srednje škole trebalo je naći posao, a u struci ga nije bilo, pa se silom prilika prekvalificirao i postao baš ono što nije želio: medicinski brat. I to u psihijatrijskoj ustanovi na otoku Ugljanu. Bilo je to dragocjeno iskustvo.

Ranjen u ratu

Zarađujući na Ugljanu za samački, podstanarski život u Zadru, Drago se ipak i dalje školovao u Zagrebu. Nakon što je završio višu fizioterapeutsku školu, a potom stažirao u Biogradu, stekao je uvjete za polaganje stručnog ispita te napokon zapošljavanja u struci kojoj se veselio. Ali, to će opet još neko vrijeme morati čekati, jer bila je 1991. Drago je kao dragovoljac otišao u rat, što znači da nije morao ići daleko iz Zadra koji je bio na prvoj liniji bojišta, a iza koje se njegov rodni Vukšić, do temelja spaljen, duge četiri godine činio neizmjerno daleko. Vrlo brzo je ranjen, što je, nakon oporavka, bilo dodatno iskustvo koje ga je kvalificiralo za zvanje kojim se napokon i profesionalno počeo baviti.

Praprapradjed Lisinski

Za to je vrijeme Sanja Gabrić u Zagrebu marljivo studirala medicinu i tražila samu sebe, onoliko koliko taj studij onima koji ga ozbiljno shvate uopće ostavi vremena za bilo što drugo. Kao i njezina sestra, danas arhitektica, Sanja je rođena u Zagrebu u koji je otac došao iz Karlovca, a mama iz Zagorja, u istu školu i kasnije na isti posao kemijskih tehničara u Plivi.

Inače, njezina je majka rođena i provela dobar dio djetinjstva u dvorcu Miljana, u dijelu koji je njezinoj obitelji i drugim nasljednicima ostavila nacionalizacija, a koji su kasnije prodali dr. Franji Kajfežu.

A nakon podsjećanja šapatom male Ane, Sanja nam je rekla i još jedan nevjerojatan podatak: njezin praprapradjed po majčinoj strani je, ni više ni manje, nego Vatroslav Lisinski! No, to je već priča za sebe, ispričana i u najnovijoj knjizi Stanka Rozgaja o autoru prve hrvatske opere.

Uglavnom, Sanja je postala fizijatrica, što ju je, tada još kao specijalizanticu, 1996. dovelo na kongres fizijatara u Zadar. A tamo ju je, zadužen za organizaciju, dočekao viši fizioterapeut zadarske bolnice Drago. Sljubljivanje sjevera i juga išlo je brzo. Jednog ranog jutra, godinu dana kasnije, oni su zasadili jasen na zadarskoj rivi (naravno, u dogovoru s poduzećem koje se brine o gradskim nasadima), a od tamo s malim društvom otišli u svoju vjenčanu dvoranu - na Skradinski buk, jedan od najljepših slapova na rijeci Krki. Cjelodnevna svečanost završila je u crkvi u Skradinu.

Za razliku od Drage, koji je od babe Ike baštinio i vjeru, Sanja je iz ateističke obitelji. Međutim, u Dragi je, kaže, prepoznala većinu onoga što je tražila i odgovor na štošta čime je u svom životu bila nezadovoljna. I zato su naročito o vjeri i sličnim važnim i bitnim pitanjima vodili duge razgovore koje je ona obogaćivala svojim upitnicima pod svime što je za Dragu oduvijek bilo razumljivo samo po sebi.

Škola domoljublja

Ali, najvažnije je imati cilj, slažu se oboje. A jedan od najvažnijih njima su bila djeca koju će odgajati u ljubavi, kao slobodne ljude u skladu i miru s vlastitom savješću. Njihovo se poimanje slobode kosi s onom slobodom koju nazivaju liberalnom i koja ne želi čvrste i jake ljude, nego mekušce koji su najbolji potrošači.

Njihova djeca ne trče iz škole kući da bi gledala glupave serije, nego da bi jedni uz druge rasli u ljudskosti i znanju. A kod Kardumovih to zaista nisu floskule.

Sanja se, kaže, u Zadru odmah sjajno osjećala. Predrasudama o tom kraju kao ksenofobnom i ultradesničarskom nije se trebao usprotiviti Drago, jer je to smjesta učinila Sanja.

- Mi smo se 1996. u Zagrebu još dvoumili hoćemo li kongres održati u Zadru, jer rat je tek bio završio i tamo još nije bilo sigurno. Rane su bile svježe i osjećale su se na svakom koraku. Ipak, ja sam se govora mržnje daleko više naslušala u Zagrebu gdje su ljudi, u sigurnosti svog stana i svog posla govorili kako bi rado išli i svašta radili onima koji su nas napali, iako se njima uglavnom nije dogodila baš ništa loše. A u Zadru sam slušala o onome o čemu se u Zagrebu nije govorilo: o tome kako se brani i kako se voli svoje.

Kako je radio djed

U Zagrebu sam se naslušala o ljubavi prema svima od velikih pacifista koji bi onda sasuli najstrašnije psovke na nekoga tko ih je pretekao na cesti, ili protiv Hercegovca što je dobio posao...

Ipak, Sanji se nikako nije išlo na selo i nikako nije mogla shvatiti što to Drago priča kad o kamenu, koji je predlagao za gradnju njihove buduće kuće, govori kao o nečemu toplom. Pet godina kasnije ona je bila ta koja ga je nagovarala da smjesta presele u Vukšić koji se tek počinjao obnavljati. On je bio realniji, zbog djece i blizine škole.

Ali, u Vukšiću je ono zbog čega smo i došli i otkrili sretnu obitelj Kardum - stari djedov maslinik uz koji su oni prije pet godina iskrčili i zasadili i novi. Tamo su sazrele masline oko kojih njih šestero radi i brine se. Nagradu nisu očekivali jer se, kažu, ne drže trenutačne mode u maslinarstvu da se plodovi beru što ranije, dok su još zeleni.

- Mi se držimo onoga što me je naučio moj djed. Beremo kad je trećina ploda zrela, trećina poluzrela, a trećina zelena. Puno ovisi i o tome kakva je bila godina, ali još je važnije ovo: mi svoje masline volimo, mi ih ljubima, mi im pivamo, mi za njih molimo - zaključuje Drago.

Nije to slučaj, ta ljubav samo raste, jer prije dvije godine na Noćnjaku su dobili srebro. Možda je ove godine doista prevagnulo to što je s ubranim plodom u uljaru u Skradin s tatom prvi put išao Petar, koji je svojom pjesmom zabavljao i ostale maslinare dok su dugo u noć čekali svoj red. Jer, ako netko još ne zna, oznaka “extra vergine” na boci ulja znači upravo to - da su plodovi pretvoreni u ulje prve noći, odnosno smjesta nakon berbe.

O puno stvari može se učiti od sretne obitelji Kardum, koja je svoju dobrotu, mir i odlučnu blagost pretočila u ulje doista anđeoskog okusa.

Ne mogu svi biti sol zemlje

Kardumovi su aktivni i u školi i u župi, ali su i članovi pokreta fokolara kojem pečat daju društveno angažirani vjernici, otvoreni za rad na zajedničkom dobru sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na naciju i vjeru.

Pritom vam oni apsolutno ništa ne žele i ne pokušavaju naturiti. A kada ih već pitate, kao što sam ih ja nekoliko sati o svemu i svačemu ispitivao, reći će vam da nikome ne smije biti važno, a kamoli izgovor, što i kako rade drugi. A ne može baš ni svatko biti sol zemlje, jer to bi bilo nepodnošljivo. U njima nema ni oholosti, što ponekad ide uz pretjerane vrline. Oni se samo drže svoje njive i paze kakve plodove daju. Okupljeni u čvrstom zajedništvu oko masline koja je, kaže Drago, kao majka. Koliko god da je zapustiš, uvijek će te dočekati raširenih grana.

Drago je lani, nakon 13 godina, ostavio unosan posao u osiguravajućoj tvrtki. Kaže da to što je prodavao ljudima, a osobito uvjerenje da je sve u novcu, više nije bilo u skladu s njegovom savjesti. Ubuduće će se baviti hagioterapijom - liječenjem molitvom. Nikada prije za to nisam čuo. Ali, mogu vam posvjedočiti: molitvu nisam ni čuo, ali svetost sam osjetio, kao mogućnost dostupnu ama baš svima.

Izdvajamo