Matija Dedić, izvorni proizvod famozne hrvatske tvrtke “Arsen i Gabi”, davno je odlučio stati na vlastite noge. Nakon početnog tremola i raznih iskušenja Matija se profesionalno, ali nikada emocionalno, odvojio od gnijezda “Arsen-i-Gabi” i ovladao jazz scenom. Danas je Matija Dedić ugledni jazz pijanist, najbolji po ocjeni kolega, dobitnik je 21 (!) glazbenog Porina, a dvaput je i službeno proglašen vrhunskim umjetnikom sviranja klavira. Ima suprugu pravnicu Marinu i s njom malu Lu koja ima 11 i pol godina. Lu se, naravno, bavi glazbom...
- Imam jedno neugodno iskustvo s Jutarnjim...
Da?
- Bilo je to 2009 godine. Vratio sam se iz Amerike i dočekao me, već na aerodromu, ‘žuti’ pompozni naslov: ‘Kucnuo je čas: Matija kreće u osvajanje Amerike’. Ja to nikada nisam izgovorio. Snimao sam u New Yorku, došao je novinar i napisao predivan članak o tome. Ali, naslov... zašto mi to rade? Ja nisam krenuo u osvajanje Amerike. Samo sam snimio dobru glazbu...
Tja, Matija, novinarstvo se mijenja... Važni su naslovi, oni privlače. Htjeli su vam, vjerujem, učiniti uslugu potencirajući vaše uspjehe.
- Možda, ali meni to smeta.
Samozatajni ste. Kada ste se počeli baviti glazbom?
- Počeo sam s pet godina, tako bilježi obiteljska kronika. Arsen i Gabi vele da sam sjeo za pianino koji je bio dva metra od mog krevetića. Slušao sam Arsena, Gabi, Gina Paolija, Sergia Endriga, Kemala Montena... i sjeo za klavir. Privukao me. Kuća je bila puna glazbe. Mama i tata su pjevali, Arsen je skladao. Ja sam udarao tipke...
Sami ste sjeli za klavir ili su vas tamo roditelji postavili?
- Nisu oni. Nikada me nisu nagovarali. Sve oko mene bila je - muzika. Svi žanrovi. Jazz, filmska glazba, Luigi Tenco, šansone, pop, jedino nije bilo puno rock’n’rolla... Onda mi je otac, u mojoj tinejdžerskoj dobi, poklonio ploču Keitha Jarreta. Mislim da je to presudilo: otišao sam studirati jazz u Graz. Na Akademiju jazza. Klasika i improvizacija. To je moja glazba. Zadovoljan sam. Zadnjih pet, šest godina, mislim, dostigao sam značajnu profesionalnu, privatnu i poslovnu kvalitetu. Sretan sam, iako su teška vremena. Uz to, kad se sada ‘muvam’ po bivšoj Jugi, vidim da su moji roditelji ostavili jake tragove, glazbene i moralne. Puno sam i ja od njih naslijedio...
A Lu od - vas?
- Svira, ali ne vježba dovoljno. Dobro, Lu svira i pjeva stalno. Kupila si je nekakve note s pjesmama Lady Gage... Mislim da je ušla u rani pubertet.
Biti muzičar je zanimanje ili umjetnost?
- To je zanimanje, profesija i osobna borba. Ja se, nažalost, ne znam opustiti. Konstantno vježbam. Čak i ljeti. Puno mi znače suradnje u svijetu koje sam ostvario zadnjih godina. Uskoro, u ožujku, izlazi mi i treći CD album za američko i svjetsko tržište. To još nisu grandiozni rezultati, ali sviram sa zaista velikim američkim umjetnicima. Također, znam da pripadam ovoj zemlji. Toga sam svjestan i to me raduje. Mnogi mi govore: Matija, trebao bi otići u New York, živjeti i svirati tamo. Ja ne mislim tako. Ne želim nikakvih mistifikacija o ‘svjetskoj karijeri’. Realan sam.
Marina, supruga, radi?
- Radila je, sad više ne radi. Marina drži obitelj i pomaže mi u svemu.
I vi njoj?
- Jasno. Moji roditelji su već u godinama, ali to je generacija ‘od kamenja’. Super su. Još nastupaju, pjevaju, sviraju... Mama, Gabi, puno je s nama, Sandra, tatina kći, možda se vraća u Ameriku, Marinini roditelji su u Splitu. Velika smo mi obitelj. Ne uzimamo tete ‘čuvalice’ za Lu, sve mi sami radimo. Za sada je tako. Kad dođu bolja vremena, možda će Marina opet raditi...
Što?
- Ja je nagovaram. Ima jedno zanimanje koje je deficitarno u Hrvatskoj: menadžer za klasične i jazz glazbenike u Hrvatskoj. Osim izvrsne Maje Žarković iz Splita, ne znam da netko drugi to radi. Želio bih da i Marina to radi, da napravi agenciju, bude promotor i organizator ozbiljnih glazbenih karijera, u zemlji i svijetu.
Imate apsolutni sluh?
- Nemam. Genijalno ga je imati, ali zna i smetati u svakodnevnom životu. Moj rođak Srđan Dedić, kompozitor, ima apsolutni sluh. Malo mu zavidim. To je fascinantan dar.
Kad ste prvi put javno nastupili?
- Godine 1993., kod Boška Petrovića.
Sada smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radite glazbu za Krešu Dolenčića?
- Da, za komad ‘Luđakinja iz Chaillota’ Jeana Giraudouxa. Premijera je krajem mjeseca. Volim Dolenčića, izvrstan je. Prošlog ljeta u Dubrovniku sam, na njegov poziv, proslavio 20 godina rada koncertom s gostima iz Amerike. Bio je to sjajan, moj prvi nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama. Na Revelinu. Nisam radio za kazalište već trinaest godina. Vraćam se i u taj fantastičan medij.
Miješaju li se tata i mama u vaš profesionalni rad? Savjetuju li vas?
- Ja sam jedinac. Arsen zna biti ‘sladak’ u tome, čak je i došao na jedan moj naporan koncert u Lisinskom. Tada mi je rekao: ‘Čuj, super sviraš, sve je to izvrsno, ali mi je žao što se svojom glazbom malo više ne približuješ - ljudima. Ne čujem melodiju...’ Razumijem ga, jer on je napravio fantastičan opus, hitove, šansone. Dao je pečat našem glazbenom životu. Mama mi ‘drži leđa’. Ocu se, naime, nije baš sviđalo kad sam otišao studirati jazz u Graz. Ona me podržala, jer ipak ima dio karijere i u jazzu. To valjda znate, Gabi je nastupala i s Louisom Armstrongom 1958., pa Burtonom, Lewisom, Turnerom, Woodsom... Radila je dosta i s Boškom Petrovićem. Usput, jedino što mi mama voli reći je: ‘Mogao si se baš ljepše obući za nastup’.
Boško Petrović vam fali?
- Nakon Boška je nastala praznina. Umrla je jazz scena. Kokanović, Šaban i Hrvoj pokušavaju osvježiti naš jazz u sjajnom VIP klubu na Jelačić placu. Gradski ured za kulturu Zagreba, Ljuština, Lovrić, Lušetić... jedino oni me uvijek podržavaju, posebno u mojim nastupima u inozemstvu. Na njih mogu računati. No, Boško je bio insajder, one je ‘faca’. Pravi jazzer. Koliko god da smo se puta, puno puta posvađali - zbog bitnih i nebitnih stvari - Boško je velik glazbenik, on je ‘voodoo’. Svi mi muzičari s Boškom smo se i volili i svađali. Da li opet otvoriti BP klub u Teslinoj ulici, ali bez Boška? Svi smo, mi mlađi jazzeri, baš tamo započeli karijeru. Imali smo sreću.
To ‘prazno mjesto’ koje je nastalo možda čeka upravo - vas? Vi imate ime.
- Imamo još osoba koje su velika imena našeg jazza: Tamara Obrovac i Elvis Stanić. Fidri, Glojnarić, Križić, Nestorović, Levačić, Tocilj... U medijima sam ja eksponiran i zbog svog prezimena. Dobro, rekli su mi da imam neku pokretačku snagu i da bih možda mogao započeti nešto poput Boška. No, Boškov CV-i je - nenadmašan. Mogao bih pokušati...
Morate.
- OK... moram.
Jazz nije jedina glazba koju skladate i svirate...
- Jazz je moja najveća ljubav, ali nije jedina. Veseli me raditi i sa Zoranom Predinom, s Gibonnijem, Arsenom, s Gabi, Lidijom Bajuk, Massimom... No, jazz je - svetinja. I klasika, također. Ja nisam samo jazz pijanist. No, neki ljudi znaju reći: ‘Joj, nemojmo angažirati Matiju, on bu ‘ono svoje’ sviral... Postoji ljubav između mene i klasične glazbe, na kojoj sam, zapravo, školovan. Jazz i klasika su - jedno tijelo. Nadam se da će se otvorenjem ove divne nove zgrade Muzičke akademije, preko puta HNK, konačno uvesti i jazz odjel, odnosno studij jazza u Hrvatskoj.
Bilo bi to izvrsno, je li realna takva mogućnost?
- Mogla bi postati. Treba love, naravno, kako bi se organizirao novi studij.
Jeste li ikada u životu zapjevali, javno?
- Nisam. Pjevao sam samo u školskom zboru. Ne pjevam i ne pišem pjesme. Niti hoću pjevati, niti znam pisati tekstove pjesama. Otišao sam u žanr koji je dosta daleko od onoga mojih slavnih roditelja. Moji roditelji su - glasovi. To mi je drago. Izbjegao sam natjecanje s njima, jer su oboje izvrsni. Pisati pjesme pored Arsena bilo bi - osuda na neuspjeh. Pa on je nedavno opet dobio Kiklopa, treći put. Ima nagradu Tenco, nagradu Brel...
Nastupate s tatom i mamom?
- Da, naravno. Imali smo Arsen i ja nedavno dva zajednička nastupa, u Beogradu i u Zadru. S mamom u Beču. Jako sam ponosan na te naše zajedničke uspjehe.
Matija, vi ste Zagrepčanin? Ili ste Dalmatinac?
- Zagrepčanin, potpuno. Povezuju me s Arsenovim Šibenikom, zaboravljaju na mamin Hvar. Ja sam - Zagreb, ja sam - Haulikova. Gabi i Arsen su i danas u Haulikovoj ulici. Zagreb je moj, ali ne pojavljujem se na špici. Šećem onim istim ulicama kojima sam šetao od svoje pete godine. Zagreb je moj, Cibona je moja. Živim na Trešnjevci već dvanaest godina. Selili smo se Marina, Lu i ja prije tri godine, ali opet smo se odlučili za isti kvart. Trešnjevka. Zagrepčanin sam. Zagreb je težak grad, Zagreb je skup grad, u grad je došlo mnogo novih stanovnika. Grad se mijenja.
(...)