Granice između zemalja postoje zato da bi se kontroliralo tko ulazi i tko izlazi. Dogodi li se da velik broj ljudi odjednom pokušava ući u neku zemlju izvan propisanih graničnih prijelaza, izgleda očigledno da su tada potrebne pojačane mjere kontrole. No neki su užasnuti samom pomisli da bi se na granici podizali zidovi, visoke ograde, ili bodljikava žica. Ali što je alternativa? Ukidanje granica, možda?
Ima naravno ljudi koji podržavaju uvođenje više-manje slobodnog prijelaza iz zemlje u zemlju, ali to je još uvijek radikalan prijedlog koji sigurno nema neku veću podršku. Prema tome, oni koji su protiv dodatnog osiguranja granice u opisanoj situaciji, a ujedno su i protiv ukidanja granica, dužni su nam objasniti za kakav se točno aranžman zalažu. Ako oni predlažu da se granice suspendiraju samo u izvanrednim situacijama, to znači prizivati nevolju jer bi obznanjivanje takve politike lako moglo dovesti do toga da “izvanredne situacije” ubrzo postanu normalna pojava.
Također, gajenje humanitarnih osjećaja u vezi s patnjama migranata je dakako pohvalno, ali za racionalno promišljanje čitavog tog problema potrebno je uzeti u obzir i druge stvari. Prije svega, koliko je među njima izbjeglica, a koliko ekonomskih migranata? Ta su dva slučaja vrlo različita i zaslužuju odvojenu diskusiju.
Bijeg od smrti ili od siromaštva?
U stvari, život niti jednog migranta s Bliskog istoka više nije bio ugrožen čim je kročio na tlo Turske. Stoga je posve netočna tvrdnja da su oni koji su se pojavili na hrvatskoj granici samo pokušavali spasiti goli život.
A jesu li izbjeglice iz Sirije imali pravo podnijeti molbu za azil u nekoj europskoj zemlji? Pravo na molbu, da, ali automatsko pravo na sam azil, ne. Jer mnogi od tih ljudi čak nisu imali ni osobne isprave, a neki su pak imali lažne sirijske putovnice. Budući da se Sirija nalazi u potpunom kaosu, bilo je gotovo nemoguće verificirati što je od njihovih izjava bilo istina a što nije. Oprez je dakle bio sasvim opravdan.
Što se tiče ekonomskih migranata, imaju li zemlje pravo odlučiti koje će ljude primiti, u kojem broju i odakle? Čekajte, reći ćete, zašto je važno odakle migranti dolaze? Ne vodi li to u diskriminaciju, tj. drukčije tretiranje ljudi, ovisno o tome iz kojih dijelova svijeta dolaze? Zapravo da, ali nemojmo prebrzo osuditi takvo ponašanje.
Pogledajmo sljedeću razliku. S jedne strane, Zapadna Njemačka je prije pada Berlinskog zida bez veće zabrinutosti bila spremna primiti stotine tisuća izbjeglica iz DDR-a. S druge strane, mnogi se ljudi u današnjoj Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama snažno protive dolasku stotina tisuća migranata iz Sirije, Afganistana, Iraka, Pakistana, itd. Je li taj njihov različit stav u tim dvjema situacijama nekonzistentan? Je li on iracionalan i nemoralan?
Prije afirmativnog odgovora trebali bismo vidjeti zašto su brojni Europljani posebno neskloni primiti veliki broj migranata upravo iz spomenutih država. Naravno, jasno je da je tu riječ o islamu. Poznata je činjenica da značajni postotak stanovništva tih zemalja podržava uvođenje šerijatskog prava, podjarmljivanje žena, smrtnu kaznu za one koji napuste Islam, sudske osude onih koji uvrijede proroka Muhameda, ubojstva vlastite djece zbog povrede “obiteljske časti”, akcije bombaša samoubojica, kažnjavanje homoseksualnosti, mržnju prema Židovima, fatvu protiv Salmana Rushdieja, itd. Sve to, zajedno sa strahom od terorizma i povećanog kriminaliteta koji je u vezi s muslimanskim useljenicima već empirijski dokumentiran u mnogim dijelovima Europe, navodi se kao opravdanje za oprez i zabrinutost.
‘Rasizam’ kao polemička toljaga
Ali, već čujem kako neki prosvjeduju: to su sve ljudi koji bježe od rata, koji samo žele bolji život i koji se ni u čemu bitnome ne razlikuju od Europljana! Da, nije nemoguće da oni u ovogodišnjem migrantskom valu u ogromnoj većini potpuno podržavaju parlamentarnu demokraciju, ljudska prava, slobodu govora, spolnu ravnopravnost, odvajanje religije od države, vjersku toleranciju. Doista, to nije nemoguće i bilo bi stvarno lijepo da je tako, ali koliko je to vjerojatno? Također, bi li razuman čovjek trebao prihvatiti tu pretpostavku samo tako, zdravo za gotovo, i očekivati da se svi ostali s njim slože? A pogotovo, treba li odmah lijepiti etikete “fašist”, “ksenofob”, “islamofob” i “rasist” svakome onome tko se ne da tako lako uvjeriti i tko nastavi govoriti o velikim opasnostima koje on vidi u prihvaćanju masovnog useljavanja?
Kada je gost u jednoj od najgledanijih političkih emisija Hrvatske televizije nedavno ukazao na moguće teškoće u asimilaciji velikog broja migranata, voditelj je tu njegovu izjavu okarakterizirao kao “rasističku”. Takva je kvalifikacija naravno besmislena jer ovdje nije uopće riječ o različitim rasama. Ali valjda je riječ “rasizam” izabrana jer ima jači efekt nego “islamofobija”. Bilo kako bilo, takvim se etiketama svaka diskusija automatski prekida.
Ukoliko oni koji zastupaju jednu stranu u raspravi moraju strijepiti od neopravdane ali vrlo neugodne javne optužbe za rasizam, to ih stavlja u nemoguću situaciju. Radi ilustracije, ako se od nekog Nijemca zahtijeva da objasni zašto bi ga puno više zabrinulo useljavanje u Njemačku velikog broja ljudi iz Afganistana nego iz Hrvatske, on očito mora ukazati na nešto po čemu se ljudi iz tih dviju zemalja razlikuju (statistički gledano). Uspije li on nešto takvo navesti, bit će proglašen rasistom. A ako ništa takvo ne nađe, samim time je priznao poraz. Kako god se okrene, šah-mat! Rezultat je, naravno, da će mnogi s takvim “nepoćudnim” mišljenjem zaključiti da je u danoj situaciji najpametnije šutjeti.
Kult multikulturalizma
I upravo smo takvo stanje imali dugo vremena. Razgovor o mogućim socijalno značajnim razlikama između etničkih grupa nije bio dopuštena tema u pristojnom društvu. Razlike u odijevanju, glazbi, hrani - to je sve bilo u redu, kao nešto što nas je obogaćivalo i zbog čega je etničku raznolikost trebalo slaviti. Ali ideja da bi između grupa eventualno postojale razlike u ponašanju, običajima i etici koje bi stvarale teškoće za suživot i koje bi možda bile razlog za protivljenje masovnom useljavanju ljudi s bazično drukčijim nazorima o važnim pitanjima - ta je ideja bila potpuni tabu.
Čak su i najjače desne političke stranke zaobilazile tu temu u velikom luku i pridružile se slavljenju raznolikosti kao čiste blagodati. Jedino su se rubne stranke na desnici usuđivale potezati pitanja o tamnim stranama multikulturalizma i istog su časa bile za to žigosane kao obnoviteljice nacizma i rasizma.
Sada je pak to dugogodišnje guranje problema pod tepih konačno došlo na naplatu. Posljednjih godina, a posebno nakon migrantskog vala koji još uvijek traje, sve više Europljana izražava zabrinutost u vezi s muslimanskom imigracijom u njihove zemlje, a to je dovelo do rasta popularnosti onih stranaka koje su to pitanje već od ranije pokretale (poput Nacionalne fronte u Francuskoj, UKIP-a u Velikoj Britaniji, itd.). Tako su te stranke od minornih i rubnih političkih organizacija postale glavni igrači na izborima i gotovo su neprimjetno ušle u politički mainstream.
Malo više principijelnosti, drugovi!
Ali optužbe za njihove grijehe iz prošlosti ne prestaju. Tome se naravno nema što prigovoriti, ali ipak treba ukazati na nedostatak konzistentnosti u tom povijesnom zlopamćenju. Na primjer, zašto Nacionalna fronta koju je reformirala i danas vodi Marine Le Pen još uvijek mora nositi teret kompromitirajućih izjava njezinog oca (i bivšeg šefa stranke) od prije 30 godina, dok s druge strane malo tko u Hrvatskoj osuđuje današnji SDP Zorana Milanovića zbog toga što je ta stranka, također prije 30 godina, organizirala ubojstva svojih političkih neistomišljenika u Njemačkoj? Malo više principijelnosti, drugovi!
Na kraju, kad se raspravlja o useljenicima i etničkoj raznolikosti, treba upozoriti da je jedna od glavnih teškoća u tome što multikulturalistička ideologija često ne dopušta čak niti istinito izvještavanje o činjenicama. Odličan primjer je Robert Putnam, vrlo poznati politolog s Harvarda, koji je u istraživanju iz 2001. godine na svoje veliko iznenađenje ustanovio da etnička raznolikost zapravo smanjuje socijalnu koheziju, solidarnost, altruizam te povjerenje koje ljudi imaju jedni prema drugima, i to ne samo između pripadnika različitih grupa nego čak i između ljudi unutar svake grupe. Drukčije rečeno, ako živite u etnički raznolikoj sredini, to će vas učiniti nepovjerljivijim prema svakome, uključujući i pripadnike vaše vlastite etničke grupe.
Draga mi je istina, ali mi je draža politika
Doista vrlo zanimljivo otkriće. No budući da je Putnam ljevičar, on se jako zabrinuo da bi obznanjivanje takvog rezultata moglo imati loše posljedice pa je objasnio novinaru Financial Timesa da je “odgodio objavljivanje svog istraživanja dok ne bude mogao iznijeti prijedlog kako da se kompenziraju negativni efekti raznolikosti”, smatrajući “da bi bilo neodgovorno objavljivati bez toga”.
Logika profesora Putnama je jasna. On želi reći: empirijski rezultat koji sam dobio mi je ideološki neprihvatljiv pa ću pričekati s objavljivanjem dok ne pronađem način kako da neutraliziram njegovu neželjenu ideološku implikaciju. U prijevodu: draga mi je istina, ali mi je draža politika.
Ako na ovaj način rezoniraju harvardski profesori, lako je onda zamisliti što tek treba očekivati od političara, novinara i predstavnika nevladinih organizacija koji svi u pravilu šire evanđelje multikulturalizma. Stoga je radi potpunije informiranosti o ovim temama itekako preporučljivo potruditi se pronaći te konzultirati i izvore koji nude drukčiju perspektivu od one koju nam masovni mediji svakodnevno nameću.
