Priča o Mihailu Borisoviču Hodorkovskom, nekada mladom, poletnom i ambicioznom najbogatijem Rusu, a danas sibirskom uzniku koji uzaludno i pretenciozno pokušava postati ruskim Nelsonom Mandelom i “simbolom političkog otpora” moćnom Vladimiru Putinu, sve više se pretvara u neverending story. Hodorkovski je tu vječiti krivac i Pedro s čijim će (očitim) gospodarskim nepodopštinama režim stalno licitirati pred pukom. On bi trebao platiti za sve pogreške i muljaže u pretvorbi i privatizaciji, političkim obračunima i nadmudrivanjima suparničkih klanova i elita.
Hodorkovski je priča o postkomunističkoj Rusiji, paradigma hirovitog i strelovitog uspona, borbe za vlast, poziciju u nedodirljivim, dalekim i mističnim odajama višestoljetnog tajanstvenog Kremlja. Priča o nesretnom mladom bogatašu, koji je na vratima raja posrnuo, izaziva različite reakcije u ruskoj javnosti. Većina stanovnika te goleme zemlje, prema istraživanjima, ravnodušna je prema sudbini najpoznatijeg ruskog zatvorenika koja je daleka od realnog života, negdje tamo u nedokučivim i nedosanjanim visinama za običnog smrtnika.
U zatvorskom gradu
Novo suđenje Mihailu Hodorkovskom, nekadašnjem novoruskom velmoži i vlasniku najprosperitetnije privatne naftne tvrtke Yukos, ponovno je uzburkalo duhove, ne samo u Rusiji. Postavlja se pitanje - što to novo suđenje znači i koliko je ono, iako formalno za gospodarski kriminal, zapravo politički proces. Osiromašenom i prokazanom ruskom bogatašu ostaje uzaludna donkihotovska borba s kremaljskim vjetrenjačama bez puno suosjećanja. Naime, sada mu se na teret stavlja da je preko svoje nekadašnje tvrtke kćeri “Istočne naftne kompanije” ukrao 350 milijuna tona nafte.
- Koliko možda apsurdno zvučalo, bez obzira na to što mu prijete dodatne godina zatvorske izolacije, Hodorkovskog ovo suđenje održava na životu. Ne samo da obnavlja interes ruske i svjetske javnosti za njega, nego se dodatno koristi za kompromitaciju (dijela) režima i daje mu mogućnost da se profilira u ‘žrtvu političkog progona’, posebice u osobnu žrtvu svog arhineprijatelja Vladimira Putina, što je njegov cilj od dana kada je 2003. godine uhićen - kaže nam analitičar Vitalij Makarov.
Priča o Hodorkovskom je i priča o Vladimiru Putinu.
Hodorkovski već izdržava devetogodišnju zatvorsku kaznu zbog neplaćanja poreza i pranja novca u tugaljivoj južnosibirskoj nedođiji, gradiću Krasnokamenskom, sagrađenom u boljševičkoj epohi kao “zatvorski grad” pokraj rudnika urana. Nova optužnica izazvala je i političko nezadovoljstvo u visokim krugovima ruske države.
Bešćutni oligarsi
- Mnogi misle da još jedno suđenje, ma koliko možda i bilo ‘pravno utemeljeno’, nije dobro za imidž oporavljene i sve snažnije Rusije, zapravo politički progon stavlja u prvi plan, ako ne i osobnu osvetu Putina svom suparniku - nastavlja Makarov. Tako su i predstavnici Ruske udruge poslodavaca i biznismena ustali protiv novog suđenja, smatrajući da je optužnica na klimavim nogama. Prvo suđenje bilo je pravno dokazivo bez obzira na političku pozadinu. Hodorkovski je osuđen, što je većina građana podržala, nadajući se da je to početak obračuna s bešćutnim oligarsima koji su u uznemirujućim i mutnim političkim vremenima raspada sovjetskog carstva stekli (nezasluženo) enormno bogatstvo. No, ovo je suđenje mnoge iznenadilo, jer u njemu iščitavaju isključivo političku poruku.
Prema mišljenju nekih, Hodorkovski bi trebao postati žrtveno janje u sukobu kagebeovskih (Putinovih) i liberalnih (Medvedevljevih) struktura unutra Kremlja.
No, nedavno svjedočenje visokih državnih dužnosnika - ministra industrije Viktora Hristenka i bivšeg ministra gospodarskog razvitka Germana Grefa - podijelilo je javno mišljenje i unijelo nemir. Neki analitičari smatraju da je “naftni barun”, kako zovu Hodorkovskog, dobio neočekivanu podršku iz samih kremaljskih odaja. Naime, oba visoka dužnosnika odbacila su u svom svjedočenju optužbe o krađi nafte kao glupost. To svjedočenje je izazvalo euforiju u odvjetničkom timu optuženog oligarha, ali i u liberalnoj javnosti Rusije, koja u tome vidi da ni vlast ne može negirati apsurdnost optužbi i da je na djelu “politički montirani proces” iz kojeg se neki od njih žele izvući. Neki čak smatraju da se time urušava kremaljski pritisak na pravosuđe i da u tamošnjim odajama nisu svi jednoglasni oko novog suđenja. Analitičari se ne mogu složiti što to zapravo znači. S jedne strane to jest veliki obrat u suđenju i slučaju Hodorkovski, ali…
- S jedne strane to jest tako, dužnosnici su odbacili nespretne navode tužiteljstva jer i oni znaju da su to budalaštine, ali zašto su svi oni koji su sada euforični zanemarili da su oba svjedoka u nekim drugim izjavama teretila Hodorkovskog, poput onoga da je oštetio državni i lokalni proračun zbog malverzacija sa svojom tvrtkom kćeri te nelegalnim otkupom dionica Istočne naftne kompanije - kaže enfant terrible ruskog novinarstva, cijenjeni analitičar Sergej Dorenko, koji u tim iskazima zapravo vidi “mogućnost da tužiteljstvo podigne neke nove, teško oborive optužnice”. Dorenko smatra kako je svima u Rusiji, do pojavljivanja visokih rukovoditelja, bilo jasno da je novo suđenje farsa i pljuska zdravom razumu, ali svjedočenje “kremaljskih činovnika” i onima nezainteresiranima znak je da “tu možda ipak nečeg ima”.
Igranje demokracije
I lider liberalne oporbe Boris Nemcov skeptičan je prema iskazanoj euforiji jer kaže da su svojim pojavljivanjem Hristenko i Gref dali dojam da je “sudstvo slobodno” i da nisu pomogli Hodorkovskom već su mu odmogli “zakopavajući ga još više”. Za njega ovo suđenje nije bez političke pozadine.
Nemcov zna, kaže, da kremaljski birokrati znaju igrati demokraciju i da su pokazali da Hodorkovski na duši ima priličan broj muljaža koje se mogu ispostaviti kad god bude trebalo.
Prokremaljski politolog Sergej Markov pak smatra da obrana ionako želi politički proces i “misle iskompromitirati vlast uvlačenjem što većeg broja dužnosnika u njega”. Po njegovu mišljenju “Hodorkovski nije talac Putina i Medvedeva, već svog odvjetničkog tima koji želi propagandni proces te Nevzlina i Dubova (dvojice bivših suradnika u Yukosu koji su na vrijeme shvatili što im se sprema te su pronašli utočište u Izraelu, odnosno Britaniji) kojima odgovara da se Hodorkovskog što više optereti”.
Vladimir Perekrest, autor knjige o bogatašu u nemilosti, kaže da su sve optužbe protiv Hodorkovskog dokazive i da je ono za što je osuđen i za što mu sude tek mali dio malverzacija koje je počinio.
Kriv za smrti
Perekrest navodi kako su gospodarske malverzacije ništa prema sumnji da je Hodorkovski krivac za smrt petero ljudi, zbog čega u zatvoru na doživotnoj robiji trune njegov nekadašnji šef osiguranja Aleksej Pičugin.
Poznati ruski politolog Dmitrij Oreškin smatra da je novo suđenje iskaz nervoze, pa i trvenja unutar kremaljskih grupacija - “silovika”, kako se u žargonu nazivaju “kagebeovske” političke strukture kojima je lider Putin, te liberala unutar Kremlja koje predvodi Medvedev. Naime, prema urbanoj kremaljskoj legendi, uhićenju Hodorkovskog tada se protivio sadašnji predsjednik Dmitrij Medvedev.
Hodorkovski za Putina ne predstavlja apsolutno nikakvu političku opasnost jer nema snagu niti je uspio sebe promovirati u žrtvu režima s kojom će netko suosjećati i koja bi bila simbolom traženja promjena. Oreškin smatra da je suđenje i “pokazno” te “silovici” žele pokazati svoju snagu u trenucima kada mediji stalno spekuliraju o trzavicama između Putina i Medvedeva.
Prema Oreškinu, novo suđenje Hodorkovskom pokazat će snagu interesnih skupina unutar kremaljskih zidina. Ako proces protiv Hodorkovskog bude brzo okončan, pogotovo s novom količinom godina na njegovu robijaškom kontu, značit će da “silovici” kontroliraju situaciju, no ako se proces razvuče, te pogotovo ako bude oslobođen (a nakon Hristenkova svjedočenja neki neovisni listovi to već tvrde) ili osuđen na malu kaznu, liberali će pokazati da su u najmanju ruku ravnopravni “čekistima”. Naime, ako sve ne bude išlo brzo, kaže Oreškin, propagandni efekt će se izgubiti. Zato i on misli da je svjedočenje Hristenka u korist Hodorkovskog pozitivan pomak koji će pokazati da je tužiteljstvo na brzinu sklepalo novu optužnicu bez puno argumenata i da politika u aferi Hodorkovski ipak preteže.
Priča o 48-godišnjem Mihailu Hodorkovskom jedna je od pravih epskih priča nove, postsovjetske Rusije, koju bi Hollywood već odavno ekranizirao i ovjenčao mnoštvom zlatnih kipića Američke filmske akademije.
Dani slave
Prije nekoliko godina stvari su bile posve drugačije. Hodorkovski je bio među onim kremaljskim “demokratskim prvoborcima” koji su onemogućili komunistički puč i svojim sredstvima pomogli opstanak na vlasti tada krhkog Jeljcina koji im se stostruko odužio. Naime, demokratski vladari Kremlja nisu imali novca i prvi ruski bogataši su uskočili, ali ne samo iz domoljubnih osjećaja nego prvenstveno klijentelističkih. Svoje pozajmice od nekoliko milijuna dolara naplatili su u dionicama poduzeća vrijednih i po nekoliko milijardi dolara. Preko noći su postajali vlasnicima najprofitabilnijih poduzeća i nepreglednih naftnih polja.
Razbaškarili su se po kremaljskim kabinetima i uzeli ekonomsku moć u svoje ruke, a onda su zaželjeli krojiti i političku volju onemoćalog i bolesnog predsjednika. Među zbunjenom političkom elitom tražili su lutku na koncu, a oni bi iz kabineta svojih profitabilnih poduzeća vodili državu. Znali su da ne mogu biti u glavnim ulogama jer je nezadovoljstvo naroda prema pljačkaškoj privatizaciji bilo ogromno, a bili su (i ostali) najnepopularnija grupacija u državi, slična mafijašima, tek nešto iznad pedofila!
Nekoliko ambicioznih oligarha - Boris Berezovski, Mihail Fridman, Vladimir Gusinski uz pomoć mlađe Jeljcinove kćeri Tatjane Djačenko i njezina supruga Viktora Junašova te šefa Jeljcinova kabineta Aleksandra Vološina i na kraju Mihaila Hodorkovskog, dalo se na posao traženja Jeljcinova “beživotnog” nasljednika. Odabrali su Vladimira Putina. I sto puta zažalili.
Velika greška
Putin se, naime, vrlo brzo snašao u novoj ulozi i polako, uz pomoć svojih sudrugova i prijatelja iz Službe, počeo preuzimati konce Kremlja u svoje ruke. Oni koju su se iluzorno nadali da će Putin biti tek njihova marioneta, padali su jedan za drugim. No, nije ni Putin vesla sisao, prošao je i on dobre škole. Prvo Gusinski ide na inkanat. Bježi u Izrael. Nakon toga pada Berezovski koji iz sigurnosti Londona pokušava nekakvim političkim akcijama, bez većeg odjeka u Rusiji, diskreditirati Putina. Danas kažu da oni, nakon tuširanja, a prije spavanja, obredno lupaju glavom u zid proklinjući vlastitu oholost.
Hodorkovski, odlučan čovjek blagog pogleda, početkom 21. stoljeća postaje najbogatijim Rusom i ima velike planove sa svojim Yukosom, jednom od najjačih svjetskih naftnih tvrtki. Opijen uspjehom, Hodorkovski radi veliku grešku koja će mu se poslije obiti o glavu. Ušao je u borbu s tada nadirućim Putinom za kontrolu nad sredstvima za proizvodnju i političku vlast. Oholo se nudi Putinu za premijera, pa mu čak, navodno, nudi i novac da mu prepusti vlast.
Ambiciozni skorojević
Bivši predsjednik Središnje banke, Greaščenko, prepričava kako je Hodorkovski bahato tražio od Putina da mu dozvoli gradnju naftovoda prema Kini, što je ovaj odbio znajući da bi time Hodorkovski postao nezadrživ. No, tu neuki Miša ne staje, otvoreno pred svima napada Putina riječima: “Mislio sam da ništa ne razumijete o gospodarstvu, a sada vidim da nemate pojma kako voditi politiku prema jednoj takvoj državi kao što je Kina!”
Tim je riječima sebe izbacio iz poslovno-političkog sedla. Politika je trebala pokazati da je jača od ambicioznih skorojevića.
Nakon što ga Putin odbija, Hodorkovski pokušava ovladati Dumom tako da kupuje i postavlja na liste svih stranaka svoje ljude. Ističe svoju kandidaturu za predsjednika na izborima 2003. No, u ljeto te godine, kada je već najbogatiji Rus, počinje otvorena haranga. Cijeli sukob, koji nosi veliki politički naboj, predstavlja se u medijima kao borba novog i poletnog predsjednika protiv bezosjećajnih milijardera i pljačke u privatizaciji. Građani pozdravljaju akciju.
Nitko ga nije žalio
Sukob titana završio je kobno za mladog oligarha. I onda 27. listopada 2003. (mjesec i pol prije predsjedničkih izbora, što nije nevažno u cijeloj priči) na aerodromu u Novosibirsku policija presreće privatni avion naftnog magnata i odvodi ga u mjesni pritvor. Počinje afera Hodorkovski koja još traje.
Hodorkovski u tom trenutku na svom kontu ima oko 30 milijardi US dolara (priskrbljenih u manje od 10 godina), a u džepu predugovore s Exxon Mobilom i Chevron Texacom o strateškom partnerstvu i plan o gradnji svojih naftovoda prema Europi i Kini kojima bi tekla samo njegova, Yukosov nafta. Uskoro počinje rusko suđenje stoljeća. Obrana cijelo vrijeme nastoji prikazati suđenje kao politički proces, iako su optužbe o utaji poreza od 1,5 milijardi dolara i pranju novca teško oborive.
Neki oporbeni političari pokušavaju objasniti pozadinu sukoba, ali teška sudbina razmaženog oligarha s mnoštvom privatnih zrakoplova, vila po Azurnoj obali i sličnim luksuzom ne može dirnuti i rastužiti većinu ruskog stanovništva, pa čak ni one koji znaju ili pretpostavljaju pozadinu. Nakon dugotrajnog suđenja presuda - 9 godina zatvora.
Malo tko ga je žalio, iako je on htio postati simbolom borbe protiv Putinove moći.