Pisac Milan Mirić prvenstveno je esejist, pripovjedač, neizvođeni kazališni, a gledani TV dramski autor, feljtonist i karijerni urednik (časopis Razlog 1961. -68., istoimena biblioteka, Sveučilišna naklada Liber, Nakladno poduzeće Naprijed, danas časopis Republika). Rođen je 1931. u Gornjim Dubravama pokraj Ogulina. - To je nekada bila općina, sada je zapravo ispražnjen prostor, ljudi gotovo više i nema - kaže Mirić. Odrastao je u Varaždinu, Kraljevu - kamo je njegova obitelj protjerana iz NDH - i Karlovcu, gdje je maturirao.
Ali, Mirić je i vrstan prevodilac, čiji je prijevod Pasternakova “Doktora Živaga” 2006. donio to djelo u hrvatski jezik. Njegove “Eseje” žiri Jutarnjeg za publicistiku odabrao je među 12 najboljih prošlogodišnjih knjiga, a nedavno je u Gliptoteci predstavio i novu knjigu s tri eseja o slikaru Josipu Vaništi.
Zidić i Zuppa
Dio ste najdugovječnijeg uredničkog para u našoj književnosti, zajedno s Antom Stamaćem. Počeli ste 1963. sa Zidićevim “Esejima”, a ovih dana objavili novi, 3. broj Republike?
- Zidićeve ‘Eseje’ uredio sam s Vjeranom Zuppom, ali gotovo 50 godina, uz nešto prekida, proživjeli smo Ante Stamać i ja urednički a da se nismo posvadili, ni onda kad smo mislili suprotno. Nekako smo se lijepo nalazili, prijateljski. Stamaća sam upoznao kad mi ga je dovela zajednička poznanica i zaposlio ga kao lektora i korektora u Razlogu.
Bio je još jazz-muzičar?
- Ne, bio je u opernom orkestru, druga violina. Onda mi je ta znanica rekla iza njegovih leđa: ‘Nećeš valjda zaposliti onog ustašu Stamaća. Pa on je bio na Golom otoku’. Odgovorio sam joj da je nakon toga što je rekla Stamać siguran za posao u Razlogu. Taj mi je ‘ustaša’ ‘90. ili ‘91. u jednom trenutku rekao: ‘Mićo, sprema se svašta. Ako u ijednom trenutku osjetiš da si u bilo kakvoj opasnosti, dođi k meni’, stanovali smo ulica do ulice, ‘dođi k meni, sakrit ću te koliko bude trebalo’. Slušajte, da bi se došlo do toga, treba proći vremena, zajedničkoga, ali svakakva, pa i političkog vremena, i u tom vremenu ostati čovjek da bi se reklo ovo. To se ne zaboravlja.
Kako ste proživjeli ratne devedesete, napade na partizane, “komunjare”, Srbe i “loše” Hrvate?
- Što omogućuje, što rađa zlo? Tu teško da ima dvojbe. Zlo rađa zlo. Različite ideologije, različito poimanje slobode, različito gledanje na teritorijalna prava, sve to ide u drugi plan kad dođe do rata. Sam po sebi rat je zlo koje nikojim razlogom ne postaje dobro. Na drugoj se strani ne događa ništa različito od onoga što se događa ovdje. Rat u čovjeku stvara osjećaj bezizlazja. Pojedincu zapravo izlaza nema i na neki paradoksalan način jedini mu je izlaz tupog pomirenja, voljnog ili prisilnog pomirenja sa zlom. Ono što mi se dogodilo ni izdaleka nije ono što mi se još može dogoditi. Jadna utjeha.