ŠEF OPORBE VS. USTAVNI SUD

Milanović piše za Jutarnji: Ustavni suci stavili su se iznad zakona i naroda

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 23.10.2010. u 18:03

Davor Pongračić/Cropix

Reakcije na odluku Ustavnog suda o referendumu burne su i ne stišavaju se. Sindikati, incijatori sakupljanja potpisa, iskazuju veliko nezadovoljstvo. Suci u tom nezadovoljstvu prepoznaju rušilački nagon i elemente kaznenog djela. Svojim komentarima i političkim ocjenama, neki od sudaca dodatno su rasplamsali nezadovoljstvo. Mislim da su se trebali suzdržati. Neću ovdje moralizirati i hiniti neku neutralnu poziciju. Smatram svojom dužnošću progovoriti o ovom važnom političkom pitanju. Ako ništa drugo, a ono kao osoba koja je najizravnije i najosobnije sudjelovala u zadnjem krugu pregovora o izmjenama Ustava, u proljeće ove godine. Temeljem te činjenice, najbolje sam upoznat s intencijama onoga što je usvojeno i pozadinom pregovaračkog procesa. To me legitimira da govorim i pišem, vodeći računa o dužnosti koju obnašam i društvenoj odgovornosti koja je sastavni dio te dužnosti. To me, jednako tako, delegitimira da ikada postanem ustavni sudac. Te dvije stvari ne bi trebale ići zajedno u demokratskoj državi. Jedna od odredbi na kojoj sam inzistirao i koja je usvojena, jest ta da se ubuduće ustavne suce bira dvotrećinskom većinom. I dalje ih se bira u Saboru i to je politički proces. Bio i ostat će. Razlika je u tome što će već sljedeći izbor ustavnog suca/sutkinje biti puno stroži, možda i teži i duži, ali će svakako izlučiti suca/sutkinju koji nije iz ničijeg političkog tabora. Ustavni suci također moraju prihvatiti činjenicu da se o njihovom radu raspravlja i da ga se kritizira. Političari, koji ih izabiru, s tim teretom žive svaki dan.

Prigodom objave Odluke, ustavni suci su dobrohotno pozvali građane da prije nego što nasjednu provokatorima i galamdžijama pročitaju tekst Odluke i njezino obrazloženje. Presudu treba pročitati. Naravno, kao na svakom putu spoznaje, moramo se osvrtati oko sebe, postavljati sebi i njima pitanja, rješavati pravne i moralne dileme - drugim riječima, slobodno misliti. Drago mi je što nas ustavni suci upravo na to pozivaju. To je suprotno apelima prvaka vladajuće stranke HDZ-a, koji nam poručuju da im ne pada na pamet da komentiraju odluke Ustavnog suda. Pa ih onda, slijedi, niti ne čitaju. Da ne bi došli u napast da slobodno misle.

Dobro je da Ustavni sud njeguje i potiče tu temeljnu ljudsku potrebu i slobodu, jer to je u srži naše civilizacije i kulture. Mi, naime, već najmanje dvije tisuće godina komentiramo najsvetije stvari na najrazličitje načine. Uzmimo samo Bibliju ili život i smrt najvećih proroka. Možemo onda, valjda, i presude jednog pravosudno-političkog tijela, kakav je Ustavni sud. Tim više jer protiv njih nema priziva. Konačne su i neopozive.

Ustavni sud je utvrdio da su prestale postojati pretpostavke za raspisivanje referenduma i da je Vlada, “povlačenjem Prijedloga izmjena Zakona o izmjenama Zakona o radu, postupila u duhu zahtjeva koje postavlja Ustav u odnosa na pravila političkog života u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava”. “Provedbi referenduma”, nastavlja Sud, “u takvoj pravnoj situaciji nedostaje svaki pravni smisao te objektivno i razumno opravdanje”. To je politička ocjena Suda, utemeljena na političkoj, ali i psihološkoj (razumno) procjeni očekivanja onih stotina tisuća građana koji referendum očekuju i traže. Sud je, dakle, politički odrezao.

Na kratkom i odlučnom putu do takve odluke, Sud je zatražio intelektualnu pomoć od dvaju eksternih faktora - Venecijanske komisije za demokraciju putem prava (Commission for Democracy Through Law - Venice Commission) i od znanstvenih suradnika Ustavnog suda. Štoviše, Kodeks dobre prakse o referendumima Venecijanske komisije i “pojedina stajališta” iz “stručnog mišljenja” jednog jedinog znanstvenog savjetnika čine pravnu, političku i logičku okosnicu prve točke Odluke kojom se referendum odbija. Mišljenja druge dvojice savjetnika su prešućena. Time je Sud, na neki način, u neugodnu poziciju doveo i tog preostalog savjetnika, izlažući ga preko svake mjere i pretvarajući ga u mentora Suda. Tko ne vjeruje, neka pročita točku 23. Obrazloženja, u kojoj se odvija konačni i dramatični obračun s pobornicima izravnog odlučivanja građana. U njoj se, među ostalim, podsjeća da “Ustav zabranjuje ostvarenje političkih ciljeva po cijenu nereda”, kao i kobna slutnja da bi se “izjašnjavanje birača o referendumskom pitanju - koje je prethodno već ionako riješeno u skladu s voljom birača (zato što je Vlada, nakon pritiska građana, stjerana u kut, povukla Zakon iz Sabora; op. a.) - lako pretvorilo u izjašnjavanje birača o drugim pitanjima koja nisu ni u kakvoj vezi sa samim sadržajem referendumskog pitanja”. “Takva je mogućnost”, nastavlja mentor Ustavnog suda, “apsolutno protivna temeljima demokratskog ustavnog poretka (čl. 3. Ustava) i temeljima koncepta ustavne vladavine prema kojem su svi nositelji vlasti, ukljućujući i samog suverena (politički narod i njegovo predstavništvo) ograničeni odredbama Ustava”. Dakle, još jednom naglašavam, ovdje se radi o citatima koji predstavljaju, kako to Sud najavljuje u točki 13. Obrazloženja, “pojedina stajališta” iz mišljenja, razvidno je u točki 23., jednog jedinog znanstvenog savjetnika. Bez tih stajališta ne bi bilo silovitog zaključka o neustavnosti referenduma i nestajanju pretpostavki za njegovo održavanje. U stvari, citirana stajališta, koja je “Sud prihvatio” (t.13.), manje se osvrću na postojanje pretpostavki iz čl. 87. Ustava RH. Autor ide puno dalje, a Sud to “prihvaća” - održavanje referenduma bilo bi tako, citiram, “apsolutno protivno temeljima demokratskog ustavnog poretka”. Pored toga, nagađa se i o nekakvim “neredima” koji, navodno, prijete. Podsjećam da je Odluka napisana prije bilo kakvih reakcija, bilo sindikata, bilo političke javnosti. Sud takvu argumentaciju pobožno prihvaća i odbija referendum. Svojih stajališta nema.



Sud dakle “prihvaća” da bi održavanje referenduma bilo “apsolutno protivno temeljima demokratskog ustavnog poretka”. Dramatično upozorenje. Bez obzira na to što je fraza “apsolutno protivno temeljima demokratskog ustavnog poretka” apsolutno protivna temeljima pravopisa. Uz apstraktnu tvorbu “demokratski ustavni poredak” ne može ići imenica “temelji”, već apstraktna imenica “vrednote”, kako to piše u Ustavu. Ali, Ustav se, očito, nije previše pitalo.

Ali se zato pitalo Venecijansku komisiju, parasavjetodavno tijelo Vijeća Europe, s čijim sam djelovanjem dobro upoznat još od početka devedesetih (osnovana je 1990. u cilju pripreme postkomunističkih država za ulazak u Vijeće Europe i EU), kada sam kao mladi diplomat i međunarodni pravnik pratio njezin rad i sudjelovao na nekim njezinim sastancima i seminarima. Mišljenja i preporuke Venecijanske komisije nisu ama baš nikakav izvor prava u Republici Hrvatskoj. Riječ je o mišljenjima i preporukama, kodeksima dobre prakse i sličnim aktima koji služe za usmjeravanje prakse i ponašanja prvenstaveno onih država koje nemaju svoj stav i identitet i čiji sudovi ne znaju ili ne žele znati prema kojim izvorima prava trebaju rješavati. Preporuke Venecijanske komisije lijepo su štivo, ali ni po čemu u rangu npr. presude Europskog suda za ljudska prava, i ni na koji način ne obvezuju. One su objekt stručno-intelektualne razbibrige, ali i politički zaklon za one koji ne razumiju da su jedini izvori prava za hrvatski Ustavni sud hrvatski Ustav, hrvatski zakoni i oni međunarodni ugovori koji Hrvatsku pravno obvezuju. Konačno, preporuke Venecijanske komisije, onako kako su u Obrazloženju citirane, za razliku od “prihvaćenih stajališta znanstvenog savjetnika”, logički ne podupiru odluku Suda o neodržavanju referenduma. To je, naravno, onaj beskrajno sitan tekst koji potrošači u pravilu ne čitaju. Kad uđemo u EU, nad nas će se dodatno nadviti i jedan novi pravni univerzum. Za to će nam trebati neki novi astronauti. To bi trebalo biti jasno svakome tko otvori hrvatski Ustav, Ustavni zakon o Ustavnom sudu i, na kraju, Poslovnik Ustavnog suda.

Vratimo se još na trenutak na institut “znanstvenog savjetnika”, iza kojega se Ustavni sud zaklonio i čiju je argumentaciju ugradio u temelje obrazloženja. Taj “prijatelj i učitelj” Suda ne spominje se u Ustavu. Nema o njemu riječi niti u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, za koji zakon Sud drži da je, zbog načina donošenja, po pravnoj snazi istovjetan Ustavu. Nema ga niti u Poslovniku Suda. Što je to, onda, uopće? Neformalni CSI? Ustavni forenzičar? Koji su izvori prava hravatskog Ustavnog suda i koja je dokazna snaga “stručnih mišljenja”? Vidjet ćemo kasnije, u drugom dijelu Obrazloženja (točka 25.1.), da Ustavni sud zdvaja nad “nedostatno razvijenim i nesavršenim pravnim okvirom” i da u okviru svoje nepostojeće “ustavne zadaće uravnoteživanja vrijednosno-normativnog i pozitivno-pravnog okvira države” poseže za nekim, opet nenormiranim, “posebnim insitucionalnim ovlastima da kompenzira slabosti nedostatno razvijene demokratske države (sic!)”. Pitanje je tko bi tu koga kompenzirao i što trebao kompenzirati. Tko bi prvi trebao urediti pravila prema kojima (ne)djeluje?

Drugi dio Odluke, odnosno druga točka izreke, poručuje da se u roku od godinu dana ne smije u zakonodavni postupak uputiti prijedlog zakona koji bi sadržavao odgovor suprotan odgovoru “DA” na referendumsko pitanje. Odakle sad ovo, pitate se? Pa zar referendum nije odbačen zato što je “Vlada postupila u duhu zahtjeva koje postavlja Ustav u odnosu na pravila političkog života u demokratskom društvu utemeljnom na vladavini prava” (točka 23. st. 6.)? Zato što je Vlada poslušala građane i time referendum lišila temeljnih pretpostavki, pače referendum učinila “protivnim temeljnim načelima etc.”?

Pogledajmo na čemu Sud temelji ovaj koncilijantni, neočekivani manevar. Sljedeća dionica analize je Zakon o referendumu. Taj je zakon već doživio nekoliko korekcija i dvije intervencije Ustavnog suda, ali u bitnim odredbama (čl.8.) u pogledu posljedica referenduma i rokova još daje relativno jasne odgovore.

Članak 8. ZoRefa afirmira ustavnu odredbu o obvezatnosti odluke donesene na referendumu (st.1.). Stavak drugi navodi uvjete pod kojima prestaje obvezatnost referendumske odluke. U njemu stoji da prije proteka roka od godine dana od dana održavanja referenduma nadležno tijelo državne vlasti (itd.) nema pravo donijeti pravni akt ili odluku koja je sadržajno suprotna odluci donesenoj na referendumu. Dakle, nakon proteka godine dana - odluka prestaje biti obvezatna. Obvezatnost odluke temeljno je načelo, a njezin ograničen rok trajanja demokratski osigurač i jamstvo da će nakon njegova proteka predstavničko tijelo, odnosno drugo nadležno tijelo, nastaviti djelovati bez ove vrste ograničenja. Stavak 4., ključan za našu priču, baca jače svjetlo na intenciju zakonodavca, ali i ustavotvorca. Taj stavak izrijekom navodi da se odredba st. 2. ne odnosi na slučaj obveznog raspisivanja referenduma iz. čl. 3, st. 4. i 5. Zakona. Članak 3. st. 4. opisuje upravo slučaj našeg nesuđenog referenduma - onog čije raspisivanje zatraži najmanje 10% birača. Dakle, to je posebna, kvalificirana vrsta referenduma, i na odluku donesenu na takvom referendumu ne primjenjuje se odredba čl. 8. st. 2. o ograničenom roku obvezatnosti od godinu dana. Odluka donesena na takvom referendumu trajno je obvezujuća, do održavanja novog referenduma o istom pitanju. Rok od godinu dana obvezatnosti referendumske odluke odnosi se, dakle, isključivo i samo na referendum koji raspiše Sabor (čl. 87. st. 1. Ustava) ili predsjednik Republike (čl. 87. st. 2. Ustava).



O svrsishodnosti ovako krute odredbe moglo bi se raspravljati, ali ona jamačno postoji, nije protuustavna i zacijelo je motivirana time da se posebno osnaži volja suverena (narod, prema čl. 1. st. 2. Ustava RH) izražena neposredno, na inicijativu naroda, naspram volje suverena (opet - narod), izražene izravno, ali ne na inicijativu naroda, nego na poticaj narodnih predstavnika, preko kojih narod ostvaruje vlast. Hijerarhija je više nego jasna.

Ustavni sud se, međutim, upušta u arbitriranje i izmišljanje posve nova pravila, na što nema pravo i za čim, čak kada bi Sud i imao to pravo, ne bi bilo baš nikakve potrebe jer pravni okvir i sadržaj postoje, ali se nekome, očito, ne sviđaju. To je, također, nužna posljedica nedopuštenog, ultra vires arbitriranja u pogledu prve točke odluke glede postojanja uvjeta za referendum. Jedna greška uzrokuje drugu. Tako to biva kad se ne poštiva jasno izražena volja suverena. Po prvi puta izražena na ovakav način (narodna inicijativa) u hrvatskoj povijesti.

Kako se rađao ovaj jedinstveni logičko-pravno-dnevnopolitički klon non sequitura, error fundamentalis i petitio principii? Sud je, nakon odluke o ubijanju referenduma, odlučio pružiti neku vrstu utjehe građanima. Jedini je problem bio u tome što za tu vrstu darivanja nije postojala i ne postoji zakonska osnova. Trebalo ju je izmisliti i staviti se iznad zakona i društva u kojem Sud djeluje i koje ga je izabralo. Odlomci koji slijede nezabilježen su oblik patroniziranja zajednice koju Sud zastupa i poslovodstva bez naloga.

Gradeći svoj case, Sud u Poglavlju V. Pravni učinci povlačenja prijedloga izmjena ZOR-a analizira navode iz podnesaka Organizacijskog odbora. Sud smatra da je dužan odgovoriti na sljedeće pitanje: koje su pravne posljedice povlačenja Prijedloga izmjena ZOR-a zbog kojeg su birači prikupili dostatan broj potpisa za raspisivanje referenduma? Sud, međutim, uopće ne razmatra pravne, nego političke posljedice povlačenja izmjena ZOR-a i svjesno upada u logičku pogrešku irelevantnosti, otklanjajući se od dokazivanja sporne teze i dokazujući tezu koja je sasvim druge vrste i pripada u drugo područje. Ovo se popularno naziva zamjena teze, a u logici prijelaz u drugi rod (metabazis eis allo genos). S druge strane, razmjeri otklona od sporne teze toliki su (Sud najavljujući “pravne” razloge i posljedice, analizira isključivo političke posljedice i argumente) da se isto tako može govoriti i o krivom naslovu (falsa nominatio). Zanemarimo dakle pokušaj Suda da pod firmom navodnih pravnih posljedica razglaba o klasičnim političkim posljedicama i usredotočimo se na bitno.

Ustavni sud u točki 25. st. 4. “utvrđuje da provedba konkretnog referenduma nije i ne smije postati sama sebi svrhom, a ne smije postati ni instrument za ostvarenje jamstva o kojem govori Organizacijski odbor u svom očitovanju”. Jamstvo o kojem, pak, Odbor u svom očitovanju govori tiče se osiguranja da “Vlada ili neki drugi ovlašteni organ neće nakon proteka neprimjereno ili nerazumno kratkog vremena ponovno predložiti iste izmjene ZOR-a”. Kao prvo, Ustavni sud ništa ne “utvrđuje”, nego samo, ničim potkrijepljeno, iznosi svoj stav. Politički stav. Uskače u zaključak već u prvoj narednoj rečenici i bez ikakvog logičkog slijeda donosi diktum. Tako je jer mi tako kažemo. Kao drugo, Ustavni sud provodi nenaručenu psihoanalizu suverena, to jest naroda, ponirući (plitko) u motive i genezu narodne volje, kao i u recenziju svrhovitosti (čitaj - političke utilitarnosti). Podsjećam još jednom, Ustav u čl. 87. stavak 3. izričito propisuje da će “o pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača”. To je kogentna norma. Ozbiljna propozicija koja, iznimno, predviđa izravno odlučivanje na inicijativu naroda samog. S tim se nije za igrati. Sud jer, kao što smo vidjeli, odlučio suprotno, upustivši se u psihoanalizu i političku analizu narodne volje, da bi, na temelju tuđeg stručnog mišljenja i konfuznog, neobvezujućeg Kodeksa jednog međunarodnog think-tanka (tako je, naime, Venecijanska komisija opisana na vlastitoj internetskoj stranici) presudio da su razlozi za održavanje referenduma prestali postojati.

Sljedeći korak je da Sud uzima pravdu u svoje ruke, kroji naširoko i preobražava se u zakonodavnog nadripisara. Očajava nad sudbinom loših zakona (Zakon o referendumu) i, u maniri prosvijećenog vladara, “čuvara Ustava” (op. a. plagijat termina Guardian of the Treaties, ’Čuvar Ugovora’, titule koji je davnih godina zaslužila Europska komisija, a ne Europski sud pravde; usporedba s Europskom komisijom je pretenciozna i promašena, zbog potpuno drukčije prirode europskog pravnog poretka; još je gore ako se, pak, povodilo za Vrhovnim sudom SAD-a /Guardian of the Constitution/; preporučam klasičnu zbirku eseja “Is the Supreme Court Guardian of the Constitution”, Robert Licht) izvodi pravi mali kvantni skok u jurisdikciji. Točka 25.1. Obrazloženja ima elemente epifanije. Sudu se ukazao Svevišnji. Mislili smo da su zadaće Suda jasno pobrojane u čl. 129., 130., 131. Ustava RH, ali čitajući nadahnute odlomke Obrazloženja, zaključujem da postoji neka nepoznata edicija Ustava, neki ljubomorno čuvani director’s cut.

Ovu antologijsku dionicu citaram u bitnom: “Ustavni sud dužan je brinuti se za ostvarenje najviših vrednota ustavnog poretka RH na način da posredstvom svojih posebnih institucionalnih ovlasti kompenzira slabosti nedostatno razvijene demokratske države utemeljene na proklamiranoj vladavini prava, što uključuje i njezin nedostatno razvijen i nesavršen pravni okvir. Rješavanjem složenih konflikata koji se javljaju u društvenom životu zajednice unutar nedostatno razvijenog i nesavršenog pravnog poretka, Ustavni sud ispunjava svoju ustavnu zadaću (sic!) uravnoteživanja vrijednosno-normativnog i pozitivno-pravnog okvira države”. Ovdje ću za trenutak zastati i raspisati nagradu sretnom nalazniku koji igdje u ustavno-pravnom opusu/korpusu RH pronađe ovu dosad nepoznatu zadaću, makar u forenzičkim tragovima. Zanimljivo, Sud se ipak nije, fabulirajući ovu svoju božansku zadaću, sjetio/usudio citirati pravni temelj. Jest, međutim, citirao pravni temelj svojih stvarnih dužnosti u neposredno sljedećoj rečenici, koja glasi: “U tom se svjetlu mora tumačiti ovlast Ustavnog suda da ‘prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor’, ali i sagledavati ovlast Ustavnog suda propisanu člankom 31. stavkom 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH koja glasi:

(...)

(5) Ustavni sud može odrediti način provedbe svoje odluke, odnosno rješenja.”

Hrvatska je, tepaju nam, pravno, politički i na svaki drugi način slabo uređena zemlja, sretna da ima Ustavni sud koji će, prema potrebi, ispuniti pravne praznine tamo gdje zakona nema, a tamo gdje ih ima, kao u ovom slučaju, i gdje su dozlaboga jasni i određeni, Sud će ocijeniti smiju li se i kada primjenjivati. Sud, nadalje namjerno brka zadaće s ovlastima. Ovlasti, kao termin zaostao iz feudalnog prava, naš Ustav, koliko god Hrvatska, prema Sudu, bila zaostala, izbjegava. Ustav poznaje zadaće i dužnosti Ustavnog suda (čl. 132. Ustava RH). Sud licitira potpuno nepoznatim ustavnim zadaćama svojim, a postojeće, stvarne zadaće (task), poput citirane, krivo naziva ovlastima (authority). Zadaće i dužnosti se odlikuju time što obvezuju, što nisu diskrecijske naravi, Sud ih je dužan provoditi i ekskluzivne su i nekonkurirajuće - jedino je Ustavni sud nadležan za njihovu provedbu.

Ipak, mogućnost da Sud odredi način provedbe svoje odluke, tehnička norma iz čl. 31. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, koju Sud (otkrit će se iz kojih motiva) veselo navodi, jest ovlast. Sud može, ali i ne mora. Njegova procjena. Ova fakultativnost, sljubljena s ostalim, prethodećim odredbama članka 31. Ustavnog zakona, koje uređuju obvezatnost poštivanja i provođenja odluka Ustavnog suda, ne sluti na ništa ozbiljno. Djeluje - i stvarno i kontekstualno-tehnički. Provedbeno. Tako ne misli Ustavni sud. U kombinaciji s apokrifnom zadaćom Suda da “uravnotežuje vrijednosno-normativni i pozitivno-pravni okvir države unutar nedostatno razvijenog i nesavršenog pravnog poretka”, uz imperativ da se “u svjetlu te (izmišljene, op. a.) zadaće mora tumačiti” stvarna ovlast (u stvari - zadaća, op. a.) Suda iz čl. 129. alineja 5. Ustava RH, dolazimo do nuklearne opcije - Sud piše potpuno nova pravila. Određuje u točki 2. izreke Odluke da se punih godinu dana od dana objave u Narodnim novinama ne smije u zakonodavni postupak uputiti prijedlog zakona koji bi sadržavao odgovor suprotan odgovoru “DA” na referendumsko pitanje.

Problem je u tome što Sud uopće nije odredio način provedbe svoje odluke, sukladno članku 31. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Sud je učinio nešto drugo. Sud je nakon što je, protuustavno, zabranio referendum, donio još jednu, posebnu odluku, protivnu Zakonu o referendumu, koji zakon jasno i precizno određuje kriterije i rokove za pojedine vrste referenduma. Odluka Suda iz točke 1. izreke govori da su “prestale postojati pretpostavke za raspisivanje referenduma”. Tu odluku ne treba provoditi. Ona je deklarativne prirode. Odluka iz točke 2. nije nikakva provedbena procedura, nego posve odvojen meritum, protivan Zakonu o referendumu koji je Ustavni sud, svjestan svoje povijesne uloge, odlučio prekršiti.

Sud u samom finišu ponizno podastire još nekoliko hektara sitno tiskanih preporuka iz Kodeksa famozne Venecijanske komisije, pravno-obvezujuću narav kojih smo opisali supra, zaklinje joj se na vjernost i poziva Sabor da Zakon o referendumu “što hitnije uskladi s njezinim pravnim standardima” te potom nepovezano (non sequitur), bez jasnog uporišta čak i u Kodeksu Venecijanske komisije, konstatira “manjkavost (sic!) zakonskog rješenja” (točka 25.3.). Dakle, pravno nesavršena Hrvatska ima zakonsko rješenje, donio ga je Sabor, a ne Venecijanska komisija, ali je “manjkavo” i treba odrediti “posebno pravilo”. Navedeno pravilo, kaže Sud, temelji se na “odgovarajućoj primjeni članka 8. st. 2. ZoRefa, koji je Ustavni sud prilagodio općem značenju i pravnoj naravi instituta državnog referenduma, ali i osobitim okolnostima konkretnog slučaja koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka”.

Zaključno, svaki ustavni sud traži svoje mjesto u društvu i poziciju unutar sustava vlasti. Svaki ustavni sud teži širenju svojih ovlasti. Vrhovni sud SAD-a, kao ustavni sud sui generis, predstavljao je u trenutku svojeg nastajanja potpun otklon od tradicionalnog anglosaksonskog modela u kojemu su suci bili puki eksponenti krune. U osobitim okolnostima američkog Ustava, Sud je tijekom desetljeća osvajao nova područja i nametnuo se kao neovisna grana vlasti, ovlaštena provoditi judicial review nad najširim spektrom državnih tijela. Europski sud pravde nikada nije docirao i očajavao nad nesavršenošću europskih ugovora, nego ih je, niti pola desetljeća nakon njihova usvajanja, definirao (van Gend en Loos) kao poseban pravni poredak koji rađa izravna prava za građane. Nije se impostirao iznad Ugovora. Nije se kitio titulom “čuvara europskih ugovora”. Sve su to pravne i političke okolnosti bitno drukčije od hrvatskih. Imamo jasan Ustav i korektne zakone. Treba ih provoditi.

Izdvajamo