On je veliki politički kalkulant, ali zar to nisu i drugi hrvatski političari? Samo što se on, tijekom svih ovih godina zapleo u toliko raznih kombinacija da je posve nepredvidljivo kako će sve to završiti - u neformalnom razgovoru ovih dana komentirao je političku karijeru Milorada Pupovca jedan od njegovih suradnika.
Djelovao je poluzabrinuto: s jedne strane kao netko kome se ne sviđa najnoviji Pupovčev konflikt s predsjednikom Ivom Josipovićem, a s druge, ipak prilično uvjeren da se neće dogoditi ništa sudbonosno. Ionako su idući izbori tek za tri godine, a do tada - uvjeren je sugovornik - Pupovac će, kao u brojnim situacijma, pronaći način kako da politički preživi.
Za sve koji ga podržavaju jedno je neosporno: Milorad Pupovac je najsposobniji srpski političar u Hrvatskoj od 1990. pa do danas.
Već 1989. angažirao se u Udruženju za jugoslavensku demokratsku incijativu (UJDI), koja je okupljala lijevo orijentirane intelektualce poput Branka Horvata, Puhovskog, Kangrge, Vesne Pešić i Mihajla Popova iz Srbije ili Shkelzena Maliqija s Kosova. Ubrzo je postalo očito kako ova ekipa nema šanse i prije potpune propasti UJDI-ja na izborima u svibnju 1991. osnovao je Ligu socijaldemokrata. Kada je početkom 1991. Milan Babić raspisao referendum za nezavisnost tzv. Krajine, Milorad Pupovac prvi je put nastupio s jakom političkom porukom i u Slobodnoj Dalmaciji izjavio kako je referendum za srpski narod u Hrvatskoj opasan i posve neprihvatljiv čin suicidalnog samoodržavlja. Bio je to hrabar javni nastup 36-godišnjaka iz Krajine, koji je nastupio u ime tzv. urbanih Srba, nesklonih HDZ-ovim radikalima, a još više Miloševićevim sljedbenicima spremnim oružjem izboriti Veliku Srbiju.
Početak karijere
U to vrijeme Pupovčeva politička karijera bila je tek u počecima. U srpsko-hrvatskoj polarizaciji stranke koje su predlagale jugoslavenstvo u bilo kakvoj formi naprosto su zbrisane.
Milorad Pupovac očito je dobro procijenio kakvi su politički trendovi i odlučio se na iskorak koji ga već dulje od dva desetljeća definira kao srpskog političara. Korijene njegove metamorfoze treba tražiti u srpnju 1991., kada je u Lipiku okupio četrdeset srpskih intelektualaca i osnovao Srpski demokratski forum (SDF). Od tog trenutka Milorad Pupovac se definira prvenstveno kao politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, a sve drugo, počevši od socijaldemokratskih uvjerenja, pada debelo u drugi plan.
Ali u tom vremenu počinju i njegove političke kalkulacije, i spremnost na suradnju sa svima; od Tuđmana do Mesića, od Sanadera do Vesne Pusić, HDZ-a i desnice do socijaldemokrata i liberala. Ako postoji ovdašnji političar koji je u svakom trenutku mogao surađivati s gotovo svakim, onda je to Milorad Pupovac.
Izdajnik u Krajini
Sve to nikako ne umanjuje podatak da je u najkritičnijim danima 1991. upravo Pupovac javno zatražio međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Pupovac je u jesen 1991. na Konferenciji u Haagu podržao nezavisnost Hrvatske i na određeni način postao predstavnik srpskih građana koji su se suprotstavili velikosrpskoj ideologiji. Posljedice nisu bile ugodne, u Krajini je proglašen izdajnikom.
Ali uskoro je stigao Pupovčev napad na tadašnji HDZ-ov režim, kada je u veljači 1992. na konferenciji za novinare optužio Katoličku crkvu da je u Hrvatskoj pokrstila 11.000 srpske djece. Pritom nije ponudio dokaze. Uslijedili su žestoki napadi. Kardinal Franjo Kuharić tražio je da se informacija provjeri, a najpoznatiji katolički publicist Živko Kustić kategorički je ustvrdio da nije zabilježen nijedan takav slučaj. Nakon svega Pupovac je javno reterirao: “Pomalo sam zatečen da je od svega rečenog u žiži interesa samo izjava o pokrštavanju. A spomenuli smo i likvidaciju 400 nevinih civila, razorenih 3000 objekata, 200.000 protjeranih.”
Onda se uključio i HDZ, i zagrebački okružni tužitelj je početkom svibnja 1992. podigao optužicu protiv Pupovca zbog iznošenja lažnih vijesti ili tvrdnji, za što se predviđala kazna do pet godina zatvora. No do procesa nikada nije došlo. Prema riječima člana tadašnje vlade, Pupovca je spasio Franjo Tuđman koji je procijenio kako bi proces bio politički kontraproduktivan.
Sve do sredine devedesetih Milorad Pupovac nalazio se na marginama političkog života u Hrvatskoj. Tuđmanov režim opredijelio se za Milana Đukića i Veselina Pejnovića, kao srpske političke predstavnike. Ali već tada se moglo vidjeti da Đukićevi provincijalni ispadi nemaju izgleda u sukobu s Pupovčevim profesorskim odmjerenim nastupima. Bilo je samo pitanje vremena kada će Srbi u Hrvatskoj dobiti novog lidera.
Sve je postalo jasno kada je Pupovac, nakon tri i pol godine vođenja SDF-a, početkom 1995. sudjelovao u osnivanju Samostalne demokratske srpske stranke, a iste je godine na listi Akcije socijaldemokrata Hrvatske ušao u Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske.