PIŠE MARTINA DALIĆ

MOJA DIJAGNOZA HRVATSKE DANAS I PRIJEDLOG TERAPIJE Tri ključna problema i na čemu možemo graditi oporavak

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 23.08.2015. u 11:42

Sandra Šimunović/CROPIX

Nakon iskustva rada u privatnom sektoru, državnoj upravi, politici, sudjelovanja u pregovorima za ulazak Hrvatske u EU, Martina Dalić, ekskluzivno za Magazin, piše kakva je dijagnoza Hrvatske 2015.

Prelijevanje gospodarskog rasta iz Europe na Hrvatsku zaustavilo je recesiju, ali samo to neće biti dovoljno ni za ostvarenje “boljeg života” niti za hvatanje ekonomskog priključka s drugim istočnoeuropskim državama kojima većinom, već dugo, gledamo u leđa. Isto tako neće biti dovoljna niti zavodljiva politička obećanja, koja će, u nadi osvajanja simpatija birača, sve intenzivnije puniti javni prostor. Uspjeh je moguć i ostvariv, ali umjesto prikupljanja simpatija zahtijeva suočavanje s problemima koji opterećuju stvarnost i teško ugrožavaju budućnost. Autorica ovoga teksta nema ni potrebu niti namjeru prikupljati simpatije pa može neopterećeno identificirati probleme i gradivne elemente potrebne za savladavanje tih problema. Naime, karakteristike problema koji nas muče određuju da ozbiljne i provedive vizije uspjeha, bez obzira na to u koliko različit celofan bile umotane, moraju sadržavati sve ili barem većinu ovdje naznačenih gradivnih elemenata uspjeha. Bez tih elemenata samo će se nastaviti tavorenje na začelju Europske unije.

Veliki problemi

Ako kao kriterij za utvrđivanje najvažnijih problema koji priječe ekonomski uspjeh uzmemo izazove i zahtjeve budućeg, a ne prošlog vremena, prioriteti se kristaliziraju vrlo brzo i pokazuju kao smanjivanje javnog duga, izgradnja konkurentne ekonomije i napuštanje socijalističkog mentaliteta. U svojoj suštini, ove tri skupine problema određuju stupanj slobode i ograničavaju raspoložive mogućnosti za upravljanje svim drugim, društvu objektivno važnim pitanjima.

Visina i rast javnog duga

Visina javnog duga i tendencije njegova daljnjeg rasta najveći su makroekonomski problem. Ignoriranje opasnosti koje donosi već dosegnuta razina duga, površno samozavaravanje da se ima vremena jer postoje države s većim javnim dugom i gubljenje vremena na jalova obrazloženja o hrvatskim specifičnostima mogu odvesti Hrvatsku u dužničku krizu sa svim razarajućim posljedicama za društvo i ekonomiju. A kako te razarajuće posljedice konkretno izgledaju pratimo već godinama na grčkom primjeru. Pri čemu, Hrvatska nije članica eurozone i u slučaju “crnog scenarija” druge države i međunarodne institucije neće se niti približno angažirati koliko su se angažirale u Grčkoj. A “crni scenarij” nije nemoguć. Međutim, i bez “crnog scenarija”, kretanje javnog duga i troškovi kamata već su sada pretežak uteg koji uvelike ograničava i poništava slobodu ekonomske i fiskalne politike. Zbog toga, svatko tko se iole ozbiljno namjerava uhvatiti u koštac sa zadatkom vladanja Hrvatskom mora biti svjestan svih scenarija i ograničenja koja proizlaze iz postojeće razine zaduženosti. I morao ih je biti svjestan ne danas nego jučer. Jer, kada posljedice (pre)zaduženosti, što je za većinu apstraktna i daleka slika, postanu svima jasno vidljive i konkretne, tada je prekasno, a recepti i rješenja postaju jako, jako teški.

Zbog toga se kao jedino konkretno i trajno rješenje koje će Hrvatsku osloboditi prezaduženosti je uravnoteženje proračuna.

Nedovoljno konkurentan privatni sektor

Niska konkurentnost privatnog sektora najveća je prepreka stabilnoj i održivoj putanji rasta, rastu zaposlenosti, plaća i općenito “boljem” životu. Hrvatska može imati veći, stabilniji i otporniji rast nego što ga je do sada imala (točnije imala u razdoblju koje je završilo prije šest-sedam godina) samo uz veći, konkurentniji i snažniji privatni sektor. Mnoštvo je dokaza koji potvrđuju da je dubina i duljina krize u Hrvatskoj direktna posljedica ekspanzije koju su predvodile i kojom su dominirale državne aktivnosti, dok je jačanje sposobnost privatnog sektora da se uspješno natječe na domaćem i stranim tržištima ostalo u drugom ili trećem planu. Stabilnost, trajnost i otpornost budućeg rasta zahtijeva ispravljanje anomalija prethodnog modela rasta. Nikako njihovo ponavljanje i širenje varljive nade da će se ekonomija preporoditi ovim ili onim projektima financiranim iz europskih fonodva. Projekti u mahom izgradnju društvene infrastrukture imaju jako mali ili čak nikakav utjecaj na konkurentnost, izvoz i sposobnost osvajnja tržišta.

Zbog toga oblikovati i provoditi tzv. politike rasta koje će donijeti veću zaposlenost, veće investicije, više plaće, više novca u državnu blagajnu znači uporno rješavati probleme koji ometaju sposobnost poduzeća da uspješno sudjeluju u tržišnom natjecanju, koji ometaju njihovu konkurentnost. Drugim riječima, znači provoditi reforme. Reforme koje se u velikoj mjeri tiču financijskih, administrativnih, zakonskih, vremenskih i drugih zahtjeva koje postavlja država, a čije uklanjanje prvorazredno poboljšava konkurentnost privatnog sektora. Zbog toga središnje mjesto reformskog okvira za jačanje konkurentnosti zauzimaju reforme koje se tiču upravljanja, tj. reforma državne uprave i pravosuđa, privatizacija i obrazovanje.

Zablude socijalističkog mentaliteta

Zablude socijalističkog mentaliteta uvelike sprečavaju hrvatsko društvo da se okrene djelotvornim rješenjima koja će hrvatsku ekonomiju postaviti na putanju stabilnog rasta. Te se zablude pokazuju u različitim oblicima, generiraju strah od promjena i nepovjerenje prema privatnom uspjehu kao temelju uspjeha društva kao cjeline.

Zabluda je socijalističkog mentaliteta da se snaga države ogleda u vlasništvu nad imovinom/poduzećima koje onda jamči ostvarivanje državnih interesa, zaposlenost, radna mjesta i sl. Zabluda je to jer da su državni birokrati imali poduzetničkog kapaciteta, ne bi odabrali karijere u sigurnosti državnog zaleđa. Stvarno je stanje upravo suprotno. Snaga suvremene države ogleda se u njezinoj sposobnosti da gradi kompetentne i učinkovite institucije koje će olakšati prilagodbe brzim promjenama koje se svakodnevno događaju oko nas, koje će pravovremeno reagirati, koje će vidjeti dalje u budućnost nego što to može vidjeti bilo koji pojedinac ili poduzeće. I ne treba se država brinuti da će smanjivanjem svoga vlasništva nad različitim oblicima imovine izgubiti utjecaj, važnost i sposobnost provođenja državnih interesa. Njezin je utjecaj na stanje gospodarstva i privatnog sektora kroz administrativne postupke i zakonodavna određenja puno veći od onoga kojeg ikada može imati vlasnik i poduzetnik.

Zabluda je socijalističkog mentaliteta da se društvena solidarnost mjeri opsegom i brojnošću prava koje pojedinac može ostvariti od države. Među ostalim i zato jer stvara plodno tlo za rentijersko ponašanje koje zanemaruje odgovornost pojedinca za vlastitu sudbinu. U Hrvatskoj ravnoteža između socijalne pravednosti i solidarnosti te odgovornosti pojedinca nikada nije na ispravan način izgrađena. Država je vrlo često slala signale da je uvijek spremna “uskočiti”, samo ako se generira dovoljno jak pritisak. I zbog toga su danas u Hrvatskoj društvena pravednost i društvena solidarnost u biti ugrožene. Unatoč visokim troškovima koje kao društvo izdvajamo za ove namjene, solidarnost i prava često izmiču upravo onima koji ne mogu raditi i ne mogu se brinuti o sebi.

I nisu ovo jedini primjeri zabluda socijalističkog mentaliteta. Ima ih još mnogo i pratit će nas još dugo. Međutim, u savladavanju blokada koje proizlaze iz socijalističkog mentaliteta nema drugog puta do onoga koji uporno objašnjava, promovira i usađuje rezultate rada, uspješnost i spremnost na promjene kao temeljne društvene vrijednosti. Ovo je u prvom redu posao političke elite, koja se za sada u njegovu obavljanju baš nije istaknula. Međutim, upravo zbog toga na ovakvim pitanjima treba inzistirati, uključujući i zahtjeve da puno detaljnije i preciznije objasne svoje namjere i planove nego što je to do sada bio slučaj.

Kako, ipak, uspjeti

Ako smatrate da je identificiranje gorućih problema koje je potrebno riješiti radi ostvarivanja stabilnog rasta i prosperiteta hrvatskog društva promašeno, onda nema potrebe za daljnje čitanje. Ako pak mislite da iznesene ocjene imaju smisla, tada se isplati informirati i o gradivnim elementima. Mnogi od tih gradivnih elemenata već su često raspravljani i spominjani. Međutim, prikazani zajedno jasno pokazuju način na koji čine jedinstvenu i povezanu cjelinu bez čijeg se ostvarenja uspjeh ne može postići. A upravo ta cjelina i međusobna povezanost često izmiču pri pojedinačnom iznošenju rješenja i ideja za brži rast.

Kriteriji

Kriteriji znače polaznu pretpostavku od koje se polazi u odlučivanju i oblikovanju konkrentnih rješenja. Nije moguće unaprijed sve propisati, predvidjeti i narediti. Isto tako nije ni moguće niti poželjno sve odluke koncentrirati u rukama malog broja ljudi. Ali je nužno da djelotvorna i vjerodostojna politika, politika koja je u svim svojim odlukama fokusirana na rješavanje prioritetnih problema, ima jasnu poveznicu između svih svojih odluka i svih razina odlučivanja. Upravo ono što u nas tako često nedostaje. Zbog toga djelotvornost u rješavanju prethodno identificiranih problema nameće dva glavna kriterija: “Kompetencije i rezultati ispred političke podobnosti” i “Konkurencija ispred birokratske pasivnosti, državne dominacije ili državnog monopola”. Jasnoća namjera i kriterija je bitan instrument za razbijanje socijalističkog mentaliteta. Posebno u našem političkom okruženju gdje se razdjelnice između političkih skupina najmanje vide i najslabije su definirane upravo u odnosu prema ekonomskim pitanjima.

A djelotvornu primjenu tih u mnogim područjima podupire i olakšava informatička tehnologija. Bez primjene informatičke tehnologije i njezinih mogućnosti odluke i reforme donesene i na temelju ovih kriterija neće biti dovoljno uspješne. Tehnologija stoga donosi sasvim nove prilike i nove mogućnosti za uspješno odlučivanje i upravljanje koje treba iskoristiti.

Organizacija

Organizacijska struktura buduće Vlade i njezinih institucija mora poduprijeti sposobnost savladavanja prioritetnih problema, a političko-koalicijski dogovori, trgovine, osobne simpatije morali bi prijeći u drugi ili treći plan.

To znači manju Vladu s ne više od 15 članova, ali, što je još i važnije, s jasnim koordinacijskim i rukovodnim ovlastima potpredsjednika. To bi umanjilo već dugo prisutan problem silosa, tj. izoliranog djelovanja ministarstava bez koordinacije s drugim ministarstvima. Nužno potrebna usmjerenost Vlade na reforme zahtijeva ministra financija na mjestu prvog potpredsjednika Vlade s ovlastima i autoritetom koordinacije resora radi pokretanja i provođenja reformi. Ministar financija ima jak interes za reforme jer je to jedini način da ostvari svoj temeljni zadatak, stabilne javne financije.

Uravnoteženje proračuna i snižavanje duga na 60%

Snižavanje deficita na razinu nešto ispod 3% BDP-a (čime bi se udovoljilo sadašnjim zahtjevima procedure prekomjernog deficita) nije dovoljno za snižavanje udjela duga u BDP-u i trajno oslobađanje Hrvatske od rizika prezaduženosti. To može biti eventualno dovoljno za zaustavljanje rasta duga, i to negdje na razini od oko 100 posto BDP-a, što sve rizike (pre)zaduženosti i dalje ostavlja na vrlo visokim razinama.

Politike za uravnoteženje proračuna su, u prvom redu, reforme za snižavanje rashoda zato jer jeftinije, brže i kvalitetnije državne usluge i državni poslovi donose istovremeno niže proračunske troškove, ali i veću konkuretnost. Cijena odgađanja reformi su dublji rezovi, a kandidati za rezove su svi proračunski troškovi osim radničkih mirovina.

Dodatno, i ne manje važno, uravnoteženjem proračuna i nestankom države kao najvećeg i najmanje rizičnog tražitelja novih kredita smanjit će se kamatne stope, a banke i druge financijske institucije staviti u poziciju da zaradu, htjele nehtjele, moraju tražiti u kreditiranju i ulaganju u poduzetničke projekte. Ovo je puno djelotvorniji način da se oživi kreditna aktivnost od bilo kakve regulacije i zakonske prisile. Odlučnim provođenjem reformi proračun je moguće uravnotežiti u roku od tri godine, a održavanjem takve politike smanjiti dug na 60% u roku od 10 godina.

Usklađivanje državnih prihoda s rashodima je prvorazredan instrument za razbijanje socijalističkog mentaliteta zato jer stvara okruženje i uvjete za prihvaćanje uravnoteženosti potrošnje i financijskih mogućnosti kao trajne društvene vrijednosti.

Reforme

Tri su područja državnih poslova u koje Hrvatska ulaže relativno puno više financijskih sredstava ili ljudskih resursa, a ostvaruje puno lošije rezultate za svoje građane i ekonomiju nego druge slične zemlje. To su državna i javna uprava, pravosuđe i zdravstvo. Bez provođenja promjena u ovim područjima stabilan i trajan rast neće biti moguć jer će uteg kojim javna uprava i pravosuđe pritišću konkurentnost ostati pretežak, a zajedno sa zdravstvom financijski teret prevelik za izvlačenje iz zamke prezaduženosti.

Iako se radi o vrlo različitim područjima državnih aktivnosti i vlasti, i ne tako detaljna analiza pokazuje da je zajedničko ishodište njihova nezadovoljavajućeg funkcioniranja nepostojanje djelotvornog upravljanja i koordinacije praćeno neprimjerenim vrednovanjem kompetencija. Putokaz za oblikovanje reformskih rješenja daju nam prethodno usvojeni kriteriji. Naime, ako kao kriterije odaberemo kompetencije umjesto političke podobnosti i natjecanje umjesto birokratske pasivnosti, onda se jasno pokazuju konture potrebnih rješenja u svakom od ovih reformskih područja.

Ta rješenja onda uključuju depolitizaciju i odustajanje od političke podobnosti kao dominantnog, bilo eksplicitnog, bilo implicitnog kriterija, izbora rukovodećih kadrova svih razina. Bez depolitizacije nije moguće stvoriti rukovodeći kadar u državnoj službi koji bi organizirao, usmjeravao i koordinirao poslove. Isto tako nije moguće ni ubrzati procese odlučivanja jer se državna i javna uprava izložena dominaciji politike umjesto dominaciji zakona i ne osjeća pozvanom donositi odluke.

Rješenja onda uključuju napredovanje, izbore u zvanja, imenovanja na temelju mjerljivih rezultata rada. Birokracija neće raditi brže niti će biti zainteresirana za pronalaženje načina da se potrebe građana i poduzetnika riješe brže i kvalitetnije ako takav napor ostaje neprepoznat u plaći. A izostanak rezultata će onda vrlo brzo i objektivno identificirati one koji su prekobrojni višak. Suci neće suditi brže i kvalitetnije ako o broju donesenih i pravomoćno potvrđenih presuda ne ovisi njihova plaća. Kvaliteta i brzina suđenja neće se poboljšati sve dok upravo to ne postane jedini kriterij njihova napredovanja.

Primjena usvojenih kriterija onda ukazuje da je put prema jeftinijoj i kvalitetnijoj zdravstvenoj zaštiti otvaranje tog sektora konkurenciji koja će osigurati da mi građani, uplatitelji doprinosa, imamo pravo, preko zdravstvenih osiguravajućih društava, birati dobavljača zdravstvene usluge. Naravno, uz jasna pravila o dostupnosti zdravstvenih usluga za osjetljive skupine kao što su djeca. Dopuštanje da se i državne i privatne bolnice i ustanove pod jednakim uvjetima natječu za pacijente (i njihove doprinose), koje zastupaju zdravstvena osiguravajuća društva, donijelo bi dramatične pomake u motivima i naporima različitih zdravstvenih ustanova da unapređuju način svoga rada. Za što im treba omogućiti i upravljačku samostalnost. Pa ako su državne ustanove u tom natjecanju najuspješnije, tim bolje. Uspješna reforma zdravstva koja bi omogućila snižavanje doprinosa za zdravstvo stvorila bi priliku za istodobno povećanje izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja bez povećanja troška rada.

Mogućih rješenja koja proizlaze iz čvrsto usvojenih kriterija da kompetencije i konkurencija prevladavaju nad političkom podobnošću i državnim monopolima ima još mnogo. Uključujući i ona koja se odnose na jačanje konkurencije u sektoru visokog školstva i otvaranje mogućnosti da se privatne i javne visokoškolske ustanove pod istim uvjetima natječu za studente. Ali takve su ideje za sada kod nas uvelike tabu tema. Unatoč činjenici da su to načela i principi koje uspješniji od nas primjenjuju već dugi niz godina. Štoviše, sadašnji saziv Sabora odbio je i konkretne zakonske prijedloge za reformu državne i javne uprave temeljene na ovim kriterijima. Međutim, to ne umanjuje važnost i neminovnost ovakvih promjena ako se Hrvatska želi osloboditi čeličnog zagrljaja duga i trajnog ekonomskog zaostajanja.

Porezni sustav

Niži porezi su trajna želja svakog poreznog obveznika. Zato je prva obaveza države osigurati svakom poreznom obvezniku što je moguće kvalitetniju i bržu uslugu za njegov novac koji bespogovorno mora platiti državi. Jednostavna istina iz koje proizlazi argument za izgradnju široke društvene potpore za reforme, a koju naši političari kao da ne vide.

U sadašnjoj situaciji porezne stope mogu se smanjiti samo nakon što se trajno smanje troškovi. To znači da u kratkom roku značajnije snižavanje poreznih stopa nije realno zato jer porezne dobitke od ubrzavanja rasta treba prvo iskoristiti za snižavanje deficita i uravnoteženje proračuna. Međutim, moguće su i poželjne određene korekcije u strukturi poreznih stopa i strukturi poreza kao što su ukidanje porezne stope od 40%, sažimanje dviju sniženih stopa PDV-a u jednu (od recimo 8 posto) i promjena načina obračuna poreznih olakšica za djecu koja bi povećala pravednost poreza na dohodak.

Zakoni i konkurentnost

U Hrvatskoj vlada normativni i zakonodavni optimizam uz istovremeno brojne pritužbe na kvalitetu tih rješenja. S druge strane, koliko su zakonodavne prepreke važna sastavnica konkurentnosti pokazuje i činjenica da mnoge države permanentno provode procese identificiranja zakonskih prepreka konkurentnosti i pojednostavljivanja zakonodavstva. Ovakav je proces nužan i u Hrvatskoj. S obzirom na slabosti državne administracije, koja je ovakve odredbe i predlagala, nije realno očekivati da se odlučan iskorak u ovom pravcu može brzo napraviti vlastitim snagama. Moguća alternativa je angažirati, na primjer, OECD, koji ima veliko iskustvo s ovakvim projektima, sa zadatkom da identificira zakonodavne prepreke konkurentnosti u nekoliko ključnih industrija. Dosljednom provedbom rezultata ovakve analize vrlo bi se brzo mogao dramatično nabolje promijeniti i pojednostaviti zakonski okvir, ukloniti prepreke konkurentnosti koje je takav okvir stvorio, a moguće i olakšati posao sudovima.

Na domaćem planu potrebno je dati prvorazrednu političku podršku procesu ocjene utjecaja novih zakona na troškove poslovanja. Tako da administracija nauči kako se za svaku zakonsku odredbu koju namjerava predložiti prvo mora upitati o posljedicama koje će to imati na troškove privatnog sektora. To zahtijeva smještanje ovih poslova u ekonomske, a ne pravne segmente Vlade, uključujući transformiranje postojećeg saborskog odbora za gospodarstvo u odbor za ocjenu utjecaja propisa na troškove poslovanja i konkurentnost.

Privatizacija

Ovih dana pratimo proces pretvaranja Imunološkog zavoda, tj. državne tvrtke koja nije uspjela u tržišnom natjecanju u proračunskog korisnika. S obrazloženjem strateških državnih interesa. Ostaje nejasno kako se onda taj strateški državni interes nije pokazao u uspješnom tržišnom poslovanju te bivše državne tvrtke. Privatizacija je u nas jedna od najkontroverznijih i politički najtežih tema. Međutim, ako želimo ekonomiju koja je stabilnija i otpornija na šokove, onda procesi podržavljenja nisu pravi put. Privatizacija je prvorazredan instrument povećanja efikasnosti ekonomije i razaranja socijalističkog mentaliteta. Vjerojatno je baš zbog toga i tako teška tema. Unatoč činjenici da je proces privatizacije omogućio nastajanje i nekih od danas najuspješnijih kompanija koje rade i zapošljavaju u Hrvatskoj, uključujući i stabilan bankarski sustav koji država nije morala spašavati tijekom krize (čime se ne mogu pohvaliti baš sve države).

U Hrvatskoj i dalje postoji ogroman prostor za razvoj, snižavanje cijena i troškova kroz privatizaciju i razne oblike partnerstava s privatnim sektorom - na državnoj, a posebno na lokalnoj razini. I to je razvojna šansa koju treba prepoznati i iskoristiti radi bržeg rasta i povećanja radnih mjesta. Mogu se još godinama voditi rasprave o tromosti i ekscesima javnih poduzeća, pripremati i provoditi kojekakva restrukturiranja, stanje će biti sve lošije. Zbog toga je razumno zadržati u državnom vlasništvu one segmente javnih poduzeća koji predstavljaju infrastrukturu, a sve ostalo raznim metodama privatizacije prepustiti privatnom sektoru. Pa će se na primjer, ako postoji potražnja i poslovno opravdana kalkulacija, vrlo brzo izgraditi hidroelektrane na Savi, i to bez ikakvih rizika i troškova za porezne obveznike. Dakle, investicije.

Uz prvorazredan utjecaj na učinkovitost, financijski efekti privatizacije mogu ubrzati i snižavanje javnog duga. Privatizacija je stoga također primjer gradivnog elementa budućeg uspjeha koji može snažno pridonijeti rješavanju svakog od najvećih problema koji taj uspjeh sprečavaju.

Monetarna politika

Hrvatska je članica Europskog sustava središnjih banaka i visoko eurizirana zemlja. Upravo visoka eurizacija koja se, unatoč stabilnosti kune, održava već desetljećima znači da je uvođenje eura logičan sljedeći korak. Osim toga, i korak na koji smo se obvezali stupanjem u članstvo EU. Svaka druga uvjeravanja i eventualna traženja originalnih monetarnih rješenja samo su skretanje pozornosti s teških zadataka koji se moraju obaviti. Uvođenje eura značilo bi daljnje snižavanje troškova poslovanja, a otvorilo bi Hrvatskoj i pristup različitim mehanizmima financijske stabilnosti. Iako je Hrvatska danas daleko od mogućnosti uvođenja eura, opisani gradivni elementi potrebni za ostvarivanje stabilnog i trajnog rasta ujedno su i koraci koji Hrvatsku približavaju vratima eurozone. Uz uravnoteženje proračuna i provođenje reformi, moguće je članstvo u eurozoni za deset godina.

Mnogih uobičajenih elemenata političkog govora u ovim gradivnim elementima nema. Nema mirovinske reforme jer reforma je već dugo tu. Treba ustrajati na njezinoj provedbi, popraviti ono što je tijekom godina pokvareno i generirati uštede za povećanje doprinosa u drugi stup. Nema fondova EU.

Ne zato što to ne bi bilo važno nego zato što nema uspješnog povlačenja fondova bez djelotovorne administracije koja koordinira pripremu projekata te nadzire i usmjerava njihovu provedbu. Ima još mnoštvo ovakvih primjera onoga što je izostavljeno. A izostavljeno je upravo zato jer uspješne reforme daju instrument za upravljanje procesima i rješavanje problema u različitim segmentima djelovanja države, bez potrebe da se zasebno tumače neka njihova specifična rješenja. Zato jer ih nema, sadržana su u reformama i izvode se iz njihove provedbe. Za one koji i dalje sumnjaju i ne vjeruju ponovo je instruktivan primjer Grčke. Grčki je premijer na vlastitom primjeru naučio da velike i zavodljive riječi nemaju nikakvu moć u rješavanju stvarnih problema. Jako skupo školovanje uz rad, čiju bi cijenu Hrvatska mogla i trebala izbjeći.

Izdvajamo