Gotovo da nema napisa o Picassu, osobito napisa u novinama, elektronskim medijima i internetskim portalima, a da se ne istakne kako je riječ o najvećem umjetniku 20. stoljeća. Takvo pozicioniranje ovog nedvojbeno iznimnog umjetnika obično završava na pukoj konstataciji koju neki skeptičniji duh može dovesti u pitanje. To, pak, nipošto ne znači da će u nekoj imaginarnoj raspravi takav skeptik biti u pravu.
Kada je riječ o ovom umjetniku, jedva da se mogu izbjeći superlativi, najčešće pretjerivanja koja malo govore o srži stvari, o umjetniku Pablu Picassu i njegovoj umjetnosti. Jedan od velikih suvremenih povjesničara umjetnosti Hans Belting više je puta pisao vrlo pronicljivo o Picassu, o različitim aspektima njegove umjetnosti, pa i njegove veličine. Govoreći upravo o tome, Belting kaže kako je umjesnije govoriti o Picassu kao o apsolutnom umjetniku, pa jedan od svojih tekstova posvećenih Picassovoj umjetnosti i naslovljava “Apsolutni umjetnik”.
Dječački radovi
Gledajući na slikarove početke, nije teško uočiti kako je već s nenavršenih 14 godina slikao načinom u kojemu se prepoznaje dar. Dvije od tih ranih slika prikazane su i na ovoj izložbi, a to su “Bosonoga djevojka” (1895.) i “Muškarac s kačketom” (1895.). Pa ipak, slikarski talent jednog dječaka ne mora značiti i veličinu budućega umjetnika. Često od ranoga talenta ostaje malo, a i ono što se u formativnim godinama nastavlja najčešće se u kasnijima gubi.
Picasso je umro u kasnoj životnoj dobi. U 92. godini, 8. travnja 1973. Slikao je još godinu prije, a neke od kasnih njegovih slika izložene u Galeriji Klovićevi dvori nastale su 1970. i 1971. Ono što prvo upada u oči kada se susretnemo s njima jest eruptivna energija kojom je stari umjetnik oblikovao prizore intimnih sadržaja (“Zagrljaj”, 1970., “Obitelj”, 1970.”, “Majčinstvo”, 1971.), a osobito lakoća kojima je svladavao velike formate.
Od najranijih do posljednjih Picassovih djela s izložbe u Zagrebu vremenski je raspon od punih tričetvrt stoljeća, od 1895. do 1971. U tom su se rasponu dogodile najradikalnije promjene u cjelokupnoj povijesti umjetnosti, a baš je Pablo Picasso bio jedan od velikih inovatora koji su mijenjali kurs. Gledajući ga samo s inovatorskog aspekta, treba priznati da je mnoge novine prihvaćao od svojih prijatelja ( Matisse i Braque) koji su prije njega uočili neke osobine koje će ubrzo postati međašima.
Naravno, bez Picassovih razrada i dopuna veliki inovatori i veliki slikari Matisse i Braque ne bi možda uspjeli vlastitu invenciju postaviti na nivo apsolutnih prekretnica. To je mogao isključivo Picasso. S druge strane - a već spominjani Hans Belting ističe baš tu Picassovu osobinu - on je kao nitko drugi shvaćao da u umjetnosti ne vrijede Darwinova načela.
Govorio je kako je stara grčka umjetnost danas aktualna podjednako kao i ona koja sada nastaje. To svoje vjerovanje je i prakticirao tijekom čitavog, nevjerojatno bogatog i raznolikog stvaralaštva. Kada su ga kubistički dogmatici slavili kao svojeg rodonačelnika i prototipa avangardnog umjetnika, on će (1923.) reći da “kubizam nije različit od bilo koje druge slikarske škole”.