ŽIVOTNA ISPOVIJEST

NAJMOĆNIJA BRODOVLASNICA NA JADRANU ‘Pobjegla sam iz Afrike i u Opatiji stvorila flotu od 45 brodova’

Tea Cimaš/CROPIX

Katica Hauptfeld, jedna od najboljih hrvatskih turističkih djelatnica, vlasnica agencije Katarina line, nakon 15 godina provedenih u Zambiji, vratila se u Hrvatsku i u Opatiji stvorila flotu od 45 turističkih brodova i jedrenjaka, koju opslužuje 30 njezinih zaposlenika

Kad je Katica Hauptfeld, vlasnica opatijske agencije Katarina line, sina slala na školovanje u SAD, na razgovoru u veleposlanstvu Danijela su propitivali - planiraš li ostati u Americi. ‘Nema šanse’, odgovarao im je tada 17-godišnjak, ‘vidite li vi moju adresu, živim na najljepšem mjestu na svijetu’.

Nije to bio tek trik za dobivanje vize. Danijel je s obitelji već obišao pola zemaljske kugle, voljeli su putovati, brojni članovi obitelji žive im na raznim stranama svijeta, ali oni su se uvijek vraćali doma. Na toj je filozofiji Katica Hauptfeld izgradila svoje turističko carstvo i obiteljski biznis. Danijel je nakon Amerike studirao u Heidelbergu. Onako kako je i obećao američkim službenicima - vratio se, danas radi s majkom i sestrom Ana Marijom. Njihova agencija, koju je prije 21 godinu osnovala Katica, danas je zaštitni znak za krstarenja Jadranom starim drvenjacima - počeli su skromno, isprva orijentirani na grupe mladih, a sada je flota popunjena i luksuznim brodovima. Pod zastavom Katarine line danas plovi 45 brodova, imaju 30 zaposlenih, više od 300 poslovnih partnera, mogu se pohvaliti kako niti jednu godinu, bez obzira na krizu i siromašenje diljem svijeta, nisu završili s minusom.

Brojne nagrade

Novih devetsto kvadrata vrhunski uređenog prostora u centru Opatije, u kojemu i bojom i oblikom dominiraju valovi, kupljeno je i uređeno bez kune kredita. Tik uz recepcijski pult nalazi se kuhinja - zaposlenici tu kuhaju kavu, a moguće je i spraviti kakvu mediteransku marendu za poslovne partnere. Cijela je zgrada podijeljena u tri zone - jednu su iznajmili, a ako bi baš zagustilo, mogli bi još jednu, tumači Katica, objašnjavajući kako je u poslu naučila biti oprezna. Od proljeća još nisu stigli napraviti tulum za useljenje. Njezini konkurentni opisali su je kao ženu nezaustavljive energije: ‘Sva je žustra i u pokretu, pozitivna, ništa joj nije teško, navikla je tražiti rješenja i kad je panika. Ona je jedan od onih turističkih kadrova staroga kova’. I uživo doista ostavlja takav dojam - vedra i komunikativna, oči joj se smiju…

Katalog Katarine line osmišljen za strance zorno ilustrira zašto je Katica Hauptfeld posljednjih desetak godina dobivala priznanja; od godišnje nagrade Hrvatske turističke zajednice za agencijskog djelatnika, Grada Opatije za gospodarstvo, Croma ju je proglasila menadžericom godine, HTZ joj je dodijelio i godišnju nagradu ‘Anton Štifanić’…

Njihova je ponuda raznovrsna i specijalizirana lepeza za turiste raznih fela, uzrasta, financija, afiniteta; četiri vrste brodova za krstarenje za sve generacije i kućne budžete, klasični hotelski smještaj, kombinacija hotela i broda, sjevera i juga, biciklističke ture po Kvarneru, južnoj Dalmaciji, od Zagreba preko Plitvica, Splita, Korčule, Hvara, Dubrovnika… Osmišljene su razne varijante, gotovo za sve ljude; za mlade, s tankim budžetom, za dobro situirane, za gay turiste, naturiste, planinare, bicikliste, pješake…

‘Sad su mi u Londonu, na Svjetskom sajmu turizma, rekli da je to hrabro. Prije tri godine imali smo samo jednu grupu gay turista, a svake godine se grupe povećavaju. Doduše, nemamo još domaćih, ali… Ne vidim zašto bismo ih isključili. Samo je jedan član posade rekao da on ne bi radio s tom grupom…’.

Katica Hauptfeld dobro zna što je zov daljine. Putovanja su joj genetski zapisana. Ona, sama, četvrta je generacija u obitelji koja je odrasla raštrkana po svijetu, ali, kao i većina njezinih članova, vratila se kući. Njezin je otac, za razliku od svoga brata i sestre, rođenih u Americi i Južnoj Africi, rođen u Bribiru. Katica je kao šestogodišnja djevojčica bribirsku adresu zamijenila južnoafričkom, i nije ju mijenjala punih 15 godina:

Velika depresija

‘Moj pradjed jedan je od onih koji je iz Bribira, bez znanja jezika i ikakvih poznanstva, otišao u New York trbuhom za kruhom, kratko se zadržao, a onda se odselio u Montanu jer je tamo bilo posla. Mnogo godina kasnije otišla sam vidjeti gdje su moji živjeli i doživjela sam šok; daleko je to od onoga kako ljudi zamišljaju američki san. Moji su svi navikli naporno raditi, a u tom duhu, rad i samo rad, odgojili su i mene. Kad je Amerikom zavladala velika depresija, moj djed preselio se u Južnu Afriku, u sjevernu Rodeziju, englesku koloniju. Svi, mi, njegovi unuci, dobili smo zlatnik, kakav je on dobivao kao nadnicu. Moji tata i mama došli su 1959. na prostor današnje Zambije i Zimbabvea; tata je bio kovač i zaposlio se na željeznici, ali je honorarno radio kao veterinarski pomoćnik, potkivao je konje, jako je volio konje, a Englezi su oduvijek bili ludi za konjskim utrkama… Majka nije znala jezik, isprva je čuvala djecu, tek poslije se ohrabrila i zaposlila u robnoj kući. Otac nikad nije htio englesko državljanstvo, iako je imao pravo na njega, nikad nije zaboravio svoje podrijetlo. Mene je formirala Afrika. Tamo sam odrasla i školovala se, imali smo izvrsne uvjete života; oni koji su željeli raditi, imali su vrlo dobar i kvalitetan život. Obrazovanje je bilo temeljeno na engleskom sustavu. A najljepše od svega bilo je vrijeme - nikad nismo nosili kapute. Mojeg oca je mučila nostalgija pa se naposljetku vratio, zaradili su toliko da su mogli u Opatiji kupiti kuću u cashu i još im je ostalo… A mi, djeca, već odrasla, ostali smo u Africi. Brat i sestra su se vjenčali, ja sam još bila slobodna i uživala sam…’, priča Katica Hauptfeld i prisjeća se što joj je ipak bio okidač da se i ona vrati kući.

‘Zambija je dobila nezavisnost i počeli su veliki neredi, crnci su postali brutalni prema bijelcima, zaredali su stalni napadi… Pripremala sam se za studij u Osaki, ali otac je odlučio da ne idem, iako sam bila odlična učenica, dvaput sam preskakala razred, jednom u osnovnoj, jednom u srednjoj školi… No, pokazalo se da je dobro odlučio… Zaposlila sam se kao pripravnica u američkoj Bank international; kad vas oni uzmu pod svoje to je bolje od studija, otvorena su vam vrata cijeloga svijeta. No, neredi se nisu smirivali, atmosfera je postala iznimno napeta između crnaca i bijelaca, i jedne večeri u kojoj sam skoro nastradala, donijela sam odluku o povratku… Vratila sam se u Hrvatsku s tom ludo velikom američkom plaćom. Ne sjećam se više iznosa, samo znam da tog ljeta 1971., u tri mjeseca nisam mogla potrošiti plaću; kupovala sam, putovala, otišla u London i obišla cijelu Europu, trošila i trošila, i još mi je ostalo…’

Prvotnu odluku da će nakon povratka kući malo uživati i ništa ne raditi, brzo je opozvala i zaposlila se u hotelu Varaždin u Selcu. Nitko od kandidata nije znao engleski, a ona je znala i dobila posao. Taj prvi posao kumovao je i vezi sa suprugom Miljenkom koji je radio u susjednom hotelu… Ubrzo su se zajedno preselili u Opatiju i našli nove poslove; ona u Kvarner Expressu, suprug u Podravci. Kvarner Express s više od tisuću zaposlenih bio je najmoćnija turistička agencija bivše Jugoslavije. Tamo je Katica brzo došla na dobar glas, rekli su nam njezini partneri, jer se počela baviti tržištem Skandinavije, kojemu se dotad nitko nije sustavno posvetio, a bila je okretna i komunikativna, nije brojala radne i neradne dane…

Topli Skandinavci

Ona sama te svoje početke ovako pamti: ‘Ekipa je bila izvrsna, mnogo sam naučila o turizmu. Uspjela sam Skandinavcima otkriti Hrvatsku. Kako? Kad sam nešto počela, onda bih to i dovršila. Njima su se bavili samo usput, rutinski, imali su predrasude kako su Skandinavci hladni, tvrdi i distancirani, a to nema veze s istinom. Tako je to dobro išlo da su u Kvarner Expressu osnovali odjel samo za Skandinaviju i mene postavili za šeficu odjela. Tamo sam naučila da u turizmu treba biti temeljit, ništa ne prepuštati improvizaciji i biti fer - ne obećavati ljudima ono što im ne možeš dati. I u biznisu se može biti pošten i vjerujem da me je to i održalo sve ove godine u poslu; moraš imati filing za ljude, ne raditi na njihovu štetu, balansirati njihove interese sa svojima. Skandinavskim agencijama stalno sam nudila nešto novo, davala im do znanja kako mi je stalo do njihovog uspjeha i da sam svjesna kako je njihov uspjeh i moj. Svakoj agenciji bih ponudila nešto drugo. Moj pokojni direktor Đuro Mrkela cijenio je moj trud i htio me nekako nagraditi, u to doba nije bilo moguće da dobijem dvostruku plaću ili nekakav bonus, pa je meni i suprugu rezervirao mjesto na brodu, a hranu smo morali sami platiti. S tog putovanja oko Kornata pamtim i danas svaki detalj; ukrcali smo se u subotu, a ja već do utorka nisam znala ni koji je dan. Čista divota i totalna opuštenost kakvu dotad nigdje nisam doživjela. Kad sam se vratila na posao, počela sam forsirati krstarenja, premda smo mi u onako velikoj tvrtki imali samo tri broda i jedva smo ih prodavali. To mi je putovanje pomoglo da i sama lakše prodajem krstarenja - okusila sam ga na vlastitoj koži i nisam ništa morala dodavati ili uljepšavati, meni je to bio najljepši odmor.’

Iz ljepote i sjećanja na to krstarenje izrasla je i današnja Katarina line. Doduše, i Kvarner i Jugoslavija morale su propasti kako bi u njoj sazrijela odluka da se otisne u samostalno poslovno krstarenje.

‘Kvarner Express nije trebao propasti. Kad vidite kakav je to potencijal bio, koliko je nas koji smo tamo radili uspjelo stvoriti svoje tvrtke, i to uspješne, onda vam je jasno da smo bili dobri i znali posao. No, ti kriteriji komiteta pokazali su se fatalnim za posao. Događali se se diletantski promašaji - uspjeli su čak kupiti pogrešne brodove, koji uopće nisu za morski nego za riječni promet, a nama su solili pamet… Plaće su nam bile sve lošije, ali nije me čak ni to toliko smetalo koliko činjenica da nas vode u propast. Bila sam treća ili četvrta koja je odlučila dati otkaz. A nije mi to bilo lako, voljela sam taj posao i ljude, i otišla sam sa suzama.’

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Tagovi

Izdvajamo