Njegove krivotvorine bile su izložene u Metropolitanu. Žrtve su mu bile najutjecajnije svjetske aukcijske kuće, novinski moguli, ugledni povjesničari umjetnosti, glumci poput Stevea Martina.
Uz pomoć supruge i dvoje pomoćnika, izveo je jednu od najunosnijih prevara u povijesti svjetske umjetnosti, izvukao se s minimalnom zatvorskom kaznom te postao zvijezda.
Sukus je to priče koju je ovih dana objavio američki magazin Vanity Fair o Wolfgangu i Helene Beltracchi, “krivotvoriteljskom paru stoljeća”.
Wolfgang je bio odgovoran za “umjetnički dio” prevare, Helene za poslovni. Dugi niz godina u tome su bili nenadmašni.
“Veliko pitanje koje će zanimati sve čitatelje jest ono kako i zašto osoba postaje krivotvoritelj umjetnina” riječi su s kojima je Wolfgang Beltracchi dočekao Joshuu Hammera, novinara Vanity Faira, pokušavajući mu pojasniti kako mu je pošla za rukom, možda i najunosnija umjetnička prevara u poslijeratnoj Europi.
“Morate uložiti mnogo vremena i energije”, nastavio je samouki slikar, hipi po uvjerenju, koji je pomno osmislio način da vlastita djela prodaje kao novootkrivena remek-djela Maxa Ernsta, André Deraina, Maxa Pechsteina, Georgesa Braquea te drugih ekspresionista i nadrealista s početka 20. stoljeća.
Krivotvorine su postizale šestero i sedmeroznamenkaste brojke, a bez pitanja su ih kupovale brojne aukcijske kuće u Njemačkoj i Francuskoj, uključujući Sotheby’s i Christie’s.
Novinar Vanityja s parom se susreo u kući njihovih odvjetnika u Kölnu, nakon što su mu oni, nakon podužeg nagovaranja, odlučili ispričati svoju priču.
Wolfgang Beltracchi, “krivotvoriteljski genij” rođen je kao Wolfgang Fischer 1951. godine u njemačkom selu Höxter, u obitelji restauratora, koja je budžet popunjavala izradom jeftinih kopija - Rembrandta, Picassa i Cézannea.
Očev talent naslijedio je i sin, ali ga je uspio uzdignuti na sasvim novu razinu pa je tako, kako se sad hvali, sa 14 zapanjio oca kad je napravio “prolaznog Picassa” u samo jednom danu”.
Samouvjereni, talentirani mladić uspio je upisati prestižnu Umjetničku akademiju u Aachenu. Škola ga nije uspjela pretjerano zainteresirati.
“Bile su to kasne šezdesete, vrijeme hipija”, objašnjava danas.
Budući umjetnik odustao je od studija, a želju za učenjem kompenzirao Harley Davidsonom, eksperimentiranjem s narkoticima i nomadskim životom.
Sedamdesete i rane osamdesete proveo je putujući od Maroka preko Barcelone i Londona do Pariza i Amsterdama. Povremeno je za život zarađivao kupujući i prodajući slike na tržištu antikviteta. Zanimljivo, po svoj prilici, mogao je uspjeti i pod vlastitim imenom jer su prema prvim njegovim samostalnim radovima kritičari bili vrlo naklonjeni.
Život odmetnika bio je, ipak, lagodniji i privlačniji.
Novinaru Vanity Faira tako se povjerio kako je slučajno ušao u biznis, isprva čineći tek “sitne intervencije” u djelima nepoznatih umjetnika iz 18. stoljeća, a koje su onda postizale veće cijene. Nakon nekog vremena, intervencije mu nisu bile dovoljne.