Paul van Buitenen danas je član Europskog parlamenta, nezavisnjak povezan sa Zelenima i član Odbora za europski proračun. Ovo je njegov drugi zastupnički mandat, na koji je došao s mjesta računovođe policijske postaje u nizozemskom gradiću Breda, blizu belgijske granice.
Možda se ništa ne bi dogodilo, možda OLAF danas ne bi bio u Hrvatskoj i istraživao prevaru da taj van Buitenen nije bio iz Brede. U tom protestantskom gradu, iz kojeg je potekla dinastija Oranje, naime, katedrala je gdje je, u 17. stoljeću neki njihov kralj dao da se ukleše moto njegova shvaćanja vlasti, u kojem su se spominjale riječi “tolerancija” i “ravnopravnost”. Valjda mu se to usjeklo u pamćenje, i tako je kasnije postupao.
Ali, prije 12 godina Paul van Buitenen, skromni stručnjak za računovodstvo u Europskoj komisiji, bio je baš pravi briselski činovnik, birokrat kakvog preziru svi koji sebe smatraju kreativcima. Dosadan, nosi okrugle naočale, fokusiran samo na ono što mu je posao, po rangu pomoćnik računovođe u odjelu financijske kontrole. Vodio je običan obiteljski život, čak vjeruje u Boga, ali valjda upravo zbog tradicije svoje protestantske etike nije mogao prešutjeti ono što je vidio: aljkavo, loše, s puno rupa, i ponekad otvorenih prevara, rukovođenje glavnom, središnjom briselskom blagajnom, koja je u to doba, 1988. godine, iznosila 65 milijardi eura godišnje.
Slučaj Cresson
Budući da je birokrat, pokušao je uložiti protest službenim, proceduralnim putem, bez rezultata. Nakon toga napisao je pismo od 35 stranica jednoj zastupnici u Europskom parlamentu, koje bi se moglo opisati kao “ne mogu više šutjeti”. Naravno, šefovi su mu se uznemirili, skinuli su mu pola plaće, noću je dobivao uznemirujuće pozive - sve je opisao u knjizi uspomena i sjećanja na Europsku komisiju. Nitko nije mogao shvatiti ni zašto to radi, ni što mu fali, a ni odakle mu hrabrosti. U svojim dnevničkim bilješkama zapisao je: “...Žena mi je ponovno dala podršku, rekla da je uz mene. Pomolio sam se. Idem. Ne bojim se...” Godinu i pol poslije, skandal na koji se način upravlja novcem građana EU, više se, pogotovo otkad su vijest preuzeli mediji, nije mogao zaustaviti.
Paul van Buitenen posebno je pokazao prstom na plaćanje koje je odobrila povjerenica Edith Cresson, koja je inače, bila bivša francuska premijerka. Ona je par beznačajnih stranica nekog referata o AIDS-u proglasila važnim znanstvenim doprinosom i isplatila autoru, inače svom zubaru, nekoliko desetaka tisuća eura. To je učinila, čini se, ne zbog zubarskih radova, nego kao isplatu ranije političke pozadinske usluge. Van Buitenen, doslovan kakav jest, u svom protestantskom birokratizmu nije mogao shvatiti kakve veze imaju zubar, AIDS i nekoliko desetaka tisuća eura. Tako je počeo razvoj događaja, u kojem je jedan pošteni birokrat postao europski heroj, a krajem 1999. cijela Europska komisija na čijem je čelu bio Luksemburžanin Jacques Santer dala je kolektivnu ostavku.
Čuvar blagajne
U Bruxelles je tada stigao Romano Prodi, i prije poznat iz Italije kao protagonist antikorupcijske kampanje “čiste ruke”, i postavio vrlo stroga pravila koja bi trebala spriječiti prevare, korupciju, cijeli jedan sustav usluga koji u jednom trenutku postaje nedopustiv. Van Buitenena je postavio na čelo grupe koja je trebala pratiti financijske tokove u Europskoj komisiji, i otamo signalizirao, odnosno “odzviždao” još jednu aferu, o financijskoj ležernosti u europskom statističkom uredu - Eurostatu.
Slamanje Santerove komisije 1999. bio je i prvi izraz političke snage Europskog parlamenta, koja je prije toga postojala samo na papiru.
Tada je, također na poticaj Europskog parlamenta, u okviru nove, Prodijeve, komisije, osnovan i OLAF, financijska policija koja je prvenstveno zadužena za kontrolu ispravne i legalne upotrebe fondova Europske Unije. Sve članice EU plaćaju u zajedničku europsku blagajnu i nijedna ne voli da se netko, neka druga zemlja, nezakonito time koristi.
Vrlo kritičan, zapravo čovjek vrlo visokih standarda, Van Buitenen ima uglavnom dobro mišljenje o OLAF-u, makar bolje kad se radi o prekograničnim prevarama, a manje kad se radi o njihovu doprinosu čišćenju unutar samih institucija. Javna je tajna da Van Buitenen nikad nije bio do kraja rehabilitiran, naime jest, ali u ljudskoj prirodi šefova je da ne vole one koji su otkucali bilo kakve šefove. Jednako tako, Van Buitenen nije se mogao pomiriti s time da je Europska komisija velika organizacija koja ima, kao i svaka firma, svoj karakter, navike koje se ne mijenjaju preko noći.
Zato je ostavio taj posao, vratio se u Bredu, dobio posao u računovodstvu policijske postaje, kandidirao se za Europski parlament i sada je zastupnik u Odboru kojemu Europska komisija podnosi izvještaj o proračunu. Odštete i honorare koje je dobio ili zaradio na ovom slučaju donirao je Europskom udruženju zviždača.
Međutim, ostao je OLAF, možda ne tako savršen kakvog bi želio Van Buitenen, ali ipak jedan od ureda Europske komisije koji izazivaju najviše poštovanja. Posao koji će obaviti u Hrvatskoj možda će biti neugodan, sigurno neće biti dovoljno transparentan za javnost, motiv nije taj da se pomogne običnom Hrvatu, trajat će dulje nego što se danas možda misli dok se ne objave rezultati. Ali, bit će doveden do kraja, maksimalno profesionalno, i nadajmo se da će hrvatsko društvo imati kolateralnu korist, a to je smanjenje korupcije. U Godišnjem izvještaju o napretku jasno stoji da je područje javnih nabava prirodno stanište za korupciju - a što vidimo sada? OLAF u Hrvatskoj istražuje oko javnih nabava.
- Razina korupcije i prevara povezanih uz europski budžet, ali i prilika da se prevara izvede, danas je izrazito smanjena. S jedne strane, svaki službenik Europske komisije koji barata novcem iz zajedničke blagajne zna da mu može sutra na vrata pokucati OLAF, i pažnja i provjera procedure je izuzetna. Mana toga je da je menadžment fondova zbog te velike pažnje usporen, da sredstva kasnije stižu do korisnika, ali se prednosti očito smatraju većima - kaže Jelena Kamber von Helldorff, briselska stručnjakinja za migracije, organizirani kriminal i unutrašnje poslove, hrvatskog podrijetla.
U OLAF-u kažu da oni nisu ni tajna policija, ni tajna služba, ni bilo kakva policija, nego su istražitelji financijskih prevara, i to isključivo onih vezanih uz zajednički europski budžet. Također se zanimaju za aktivnosti iz kojih se može ilegalno izvući profit koji posredno oštećuje europski proračun, tako da imaju posebne skupine stručnjaka za tu vrstu prevara, konkretno za prevaru s cigaretama, maslinovim uljem i alkoholom. Naravno, zainteresirani su i za pranje novca.
Jako inzistiraju na tome da rade tako da usko surađuju s državama članicama - ako neka od njih sumnja na prevaru, ili na velike propuste koji rezultiraju velikim financijskim štetama, obavještava OLAF.
Prema tome, u hrvatskom slučaju, OLAF se zainteresirao na temelju upita iz zemlje članice, koja je sudjelovala na javnom tenderu u Hrvatskoj povezanom uz briselski budžet. Treba pogledati taj tender i vidjeti tko je dao najbolju ponudu, a nije dobio posao. Taj je otkucao OLAF-u svoje sumnje.
Prije nekoliko godina Crna Gora bila je snažno pod udarom OLAF-a zbog šverca cigareta, pritiska koji je nestao tek kad je talijanska vlada odlučila promijeniti stav prema Crnoj Gori. Istraga oko šverca cigareta poklopila se s političkim pritiskom na Milu Đukanovića da pristane na projekt državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Međutim, slučaj kao što se sad događa u Hrvatskoj, odnosno sumnje u neispravnosti u javnim nabavama, daleko je uobičajeniji. Nema traga sumnji da će činjenice u ovoj istrazi biti dovedene do kraja, da će o tome biti podnesen izvještaj Europskoj komisiji i da će istina izaći na vidjelo.
Strah od korupcije
Kontekst u kojem se Hrvatska približava EU obilježen je paničnim strahom, velikom antipatijom i iritacijom razvijenih europskih članica oko korupcije kao načina života u balkanskim zemljama. Prvo negativno iskustvo imali su s Grčkom, i dandanas iz finijih članica znaju bezobrazno uzdisati da im je žao da su primili Grčku. Grčka je, u doba kad se računalo na fair play članica, više nego na kontrolu, bila kreativna u iskorištavanju europskih fondova.
Nakon primanja istočnoeuropskih zemalja, specijalno loša iskustva imaju s Rumunjskom i Bugarskom. Uznemiruje ih pomisao da bi primili još nekog takvog, a na Balkan, i tko zna zašto, Hrvatsku, gledaju kao na neuređen teritorij nekvalitetnog pravosuđa, ovisnog o političkim utjecajima, neefikasnog (ne može riješiti problem čak ni topničkih dnevnika), nazadnog (još uvijek ne razumije imperativ totalne suradnje s Tribunalom). U zapadnoj Europi smatraju da je korupcija kapilarno prodrla u hrvatsko društvo.
Ne tim riječima, ali u tom duhu, to stoji i u Godišnjem izvještaju, a neke članice EU, kao Nizozemska, ili Britanija, ili Belgija, ili skandinavske zemlje, baš inzistiraju da se riješi problem korupcije i organiziranog kriminala. Da bi Bruxelles pokazao građanima EU da čini sve kako bi osigurao da se u EU učlani jedna kvalitetna, a ne korumpirana zemlja, pogled na Hrvatsku je strog. Lekcija koju treba izvući iz ove istrage OLAF-a je za domaće igrače i, dakako, njihove strane partnere, da bi trebali odustati od te prakse.
Iz toga zaključujemo da će ova istraga, u koju je uključen OLAF, biti posebno pažljivo vođena, makar OLAF i nije poznat kao mekan. To su pokazali kad su 2003. otkrili veliku prevaru u uredu Eurostata, europskog statističkog ureda, smještenog u Luxembourgu. Ali, na taj njihov rad pala je velika sjena zbog tretmana briselskog dopisnika tjednika Stern, Hans-Martina Tillacka.
Slučaj Tillack
Kolega Tillack tek je nedavno izašao iz dugotrajne borbe za svoj profesionalni ugled, koji je imao kafkijanske dimenzije. U prirodi ove organizacije jest da ne vole da se o njima piše više nego što oni dopuste i kako oni dopuste, što može biti razumljivo, uzimajući u obzir prirodu njihova posla, i profesionalni život iz koje su službenici OLAF-a potekli. Ali, kad se počela otkrivati velika Eurostatova afera, gdje se istraživalo jako slobodno shvaćanje europskog budžeta njihovih zaposlenika, što je normalnije od toga da se novinari raspišu.
Sternov novinar, briselski dopisnik, objavio je dijelove zaštićenih OLAF-ovih dokumenata i konstatirao da OLAF ima razloga smatrati da se u Eurostatu odvija prevara ozbiljnih razmjera.
Hans-Martin Tillack mi je u Hamburgu ovog ljeta ispričao kako je dvije godine poslije glasnogovornica jedne europske povjerenice u razgovoru za OLAF rekla kako je “Tillack potplatio u zamjenu za dokumente”. OLAF je obavijestio belgijsku policiju, belgijska policija upala je u ranojutarnjim satima u Tillackov stan, uzela mu kompjutor i arhivu - te ih, do prošle godine, odbijala vratiti.
Međunarodna federacija novinara do kraja je podržavala Tillacka, a među dopisnicima nije bilo sumnje u njegovu nevinost. Naš kolega morao se obratiti Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koji je presudio u njegovu korist, naredio belgijskoj državi vraćanje arhive i plaćanje odštete.
Međutim, i ovaj slučaj treba pogledati u širem kontekstu, unutar relativno nove filozofije koja vlada u EU.
- Od 2000. godine jako je porastao zahtjev za transparentnošću institucija. Medijski interes i interes javnosti za Bruxelles i EU prije je bio vrlo malen. Taj interes je porastao nakon 2000, i odmah je dobio negativan ton, koji do danas raste, a radi se o shvaćanju da je EU nedemokratska, birokratska tvorevina, koja možda radi i na štetu građana.
Taj se loš imidž odavde nastoji suzbiti, i udovoljiti civilnom društvu i postavljenom zahtjevu za polaganje računa o javnom poslu. Zbog toga se reagira odmah, i zato OLAF ima veliku ulogu. Drugi razlog jest to da su se 1995, uz Austriju, u EU učlanile i Finska i Švedska, koje imaju tradiciju vrlo otvorene, demokratske javne uprave. S rastom Unije sada se, kad su u pitanju fondovi, radi o golemim svotama novca, o stotinama milijuna eura, i normalno je da su svi zainteresirani da to bude što čistije - kaže Jelena Kamber von Helldorff, koja također vrlo dobro poznaje strukturu europskog proračuna.
Velike ovlasti
OLAF, dakle, istražuje prevare povezane s proračunom EU, i to unutar svih institucija, tijela, Europske komisije, a također otkriva i ozbiljne propuste u profesionalnosti i kompetenciji europskih službenika.
Istražitelji OLAFA imaju pravo slobodno ulaziti u sve urede EU, imaju pristup svim dokumentima i računima i mogu svakoga pitati za informacije koje smatraju korisnima za istragu. Šef OLAF-a je šef Europske komisije, dakle JosŽ Manuel Barroso. Ali, glavni direktor OLAF-a je vrlo utjecajna osoba: u statutu je opisan hibridni karakter po kojem ovaj ured funkcionira, a koji proizlazi iz vrlo visokog stupnja nezavisnosti. Glavni direktor, čiji je mandat pet godina i može se jednom obnoviti, ima pravo da “ne traži i ne dobiva instrukcije od bilo koje vlade, ni od Europske komisije”. Ako glavni direktor OLAF-a procijeni da ga Europska komisija gura ili nastoji na nešto utjecati, može je tužiti Europskom sudu pravde.
Glavnom direktoru OLAF-a, bivšem javnom tužitelju Njemačke, Bavarcu Hansu Peteru Brueneru, uskoro završava drugi petogodišnji mandat. Bruenerova profesionalna biografija cijela je povezana uz otkrivanje prevara i korupcije, a na mjesto direktora OLAF-a došao je iz Bosne, gdje je također bio zadužen za otkrivanje prevara u Uredu visokog predstavnika.
Vrhunski stručnjaci
Unutar OLAF-a, i istrage koje vode njegovi agenti su pod kontrolom petero nezavisnih, visokokvalificiranih stručnjaka u Nadzornom odboru. Oni se ne smiju miješati u istragu, ali podnose glavnom direktoru svoje, nezavisno mišljenje o tome kako se ona provodi. Tu je jedna Njemica, koja zna sve o europskom proračunu jer je bila članica tog odbora u Europskom parlamentu; Britanka čija je biografija blokirana za javnost (!), dakle vjerojatno je imala visoku funkciju u Home Officeu, povezanu uz otkrivanje prevara; zatim Šveđanin iza kojeg je karijera posvećena borbi protiv financijskih prevara u računovodstvu; Mađar, bivši dekan Pravnog fakulteta u Budimpešti; Španjolac, bivši javni tužitelj Vrhovnog suda.
U OLAF-u, koji je ime dobio po prvim slovima svog francuskog naziva za europski ured borbe protiv prevara (Office europŽen de Lutte Anti Fraude) je oko 400 zaposlenih, od toga oko 150 istražitelja. Riječ je u pravilu o ljudima koji su se istaknuli u svojim nacionalnim pravosuđima, koji znaju zamijetiti i shvatiti složene slučajeve prevare, znaju ih analizirati i evaluirati informacije. Stručnjaci su raznih područja, pravnici, financijski stručnjaci, carinski stručnjaci, bivši policajci. Iz svih su europskih članica, ali čini se da je priličan broj Talijana, koji su se istaknuli u antimafijaškim istragama.
Ponovimo da uzbunu o mogućoj prevari u vezi sa zajedničkim europskim proračunom, odnosno prevarama koja se tiču europskih fondova, može potaknuti bilo tko. Sve se istraži, a budući da se radi o jako iskusnim stručnjacima, oni brzo shvate je li u pitanju lažna uzbuna ili za to postoji materijal. Ako ima materijala, sigurno će pokrenuti istragu.