Kada je Doris prvi put čula da će se u Splitu organizirati Gej Prajd, a bilo je to u siječnju 2011., prvo što je pomislila bilo je: “To! Napokon! Idem!” Nije bilo šanse da Prajd prođe bez nje. Konačno se približio taj 11. lipnja i noć prije od uzbuđenja nije mogla spavati. San bi je savladao pa bi se budila u panici da ga je prespavala, iako je dobro znala da Prajd počinje tek u dva sata poslijepodne. Na kraju je odustala od spavanja, spremila se i došla dva sata ranije u Đardin, mjesto okupljanja.
U povorci je bila sama. Bilo je tu negdje nekoliko njenih prijatelja, ali joj nitko nije trebao u blizini. Među tih se četiristotinjak ljudi nije osjećala usamljenom. Nije očekivala nikakve nerede, kamoli onaj užas koji će je dočekati na Rivi. Njeno joj dotadašnje iskustvo nije dalo razloga da joj se upali unutarnji alarm za opasnost.
Doris je osamnaestogodišnjakinja, završava zadnji razred gimnazije u gradiću pored Splita i namjerava upisati medicinu. U sedmom razredu osnovne škole mahnito se zaljubila u curu i sve joj je odmah bilo jasno. Nije imala nikakvih dvojbi oko svoje seksualnosti, nije prolazila faze nesigurnosti niti je htjela biti kao drugi. Kada su njeni vršnjaci počinjali pričati o tome tko im se sviđa, ona je rekla da voli cure. Doris o tome govori kao o najnormalnijoj stvari na svijetu. Kao što i jest, ali ne svima i svugdje u Hrvatskoj. Cijela škola zna da je gej i nije imala nikakvih problema. Kada je prošle godine nakon Prajda u ponedjeljak ušla u razred, zapljeskali su joj. Svi su vidjeli njezinu fotografiju u novinama, znali su gdje je bila.
Profesorski vicevi
“Baš sam bila ponosna, osjećala sam se kao da sam ih odgojila”, kaže Doris i široko se smije.
Povremeno mora odgajati i profesore, kada pričaju neumjesne viceve o pederima ili nešto diskriminirajuće komentiraju, kao što joj se dogodilo ovih dana dok piše ispite iz državne mature. Doris reagira, jer je takva, jer se iznutra trese od bijesa i nepravde, kaže, pa ne prešućuje, makar je to koštalo koncentracije koja joj je za ispite potrebna. Ovih dana u pauzama učenja odlazi na radionice u Dominama, splitskoj feminističkoj udruzi koja sa zagrebačkim udrugama Iskorak i Kontra organizira splitski Prajd. Izrađuje transparente (nada se da će nositi onaj na kojem piše “Neka cijela Riva zna za Bračanina dva”), druži se s ljudima koje je zahvaljujući Prajdu upoznala i priprema se za svoj najvažniji događaj u godini.
Što se nje tiče, Prajd ju je primorao da shvati da Split nije tolerantan grad, ali joj je drago što je natjerao ljude da počnu pričati o tome, da se “drugačiji” više ne guraju u neku skrivenu ladicu.
- Konačno su ljudi postali svjesni koliko je nas lezbijki i gejeva u gradu. Još kada bi svi došli na Prajd ili se barem prestali skrivali pred prijateljima i obitelji, onda bi svaki homofob, koji na Prajdu viče 'Ubij pedera', shvatio da se među tim pederima nalazi njegov susjed, kolega, rođak - kaže Doris.
No ta metoda senzibilizacije nije joj sasvim pomogla u užoj obitelji. Roditelji je podržavaju, ali je njezin brat prošle godine htio ići na Rivu. Na suprotnu stranu od nje, među one koji su urlali. Mama mu je prvo u šali rekla da barem pokuša promašiti sestru kada bude gađao povorku, a onda se ozbiljno izvikala na njega. Na kraju nije išao.
Nije ponos, nego borba
Dok sam s Doris razgovarala u Galeriji umjetnina u Splitu, oko nas je bilo još nekoliko njenih gej prijateljica i prijatelja. Svi su mladi, svi idu na Prajd i svima im to puno znači. To je njihov dan, tih nekoliko sati mogu biti glasni, okruženi istomišljenicima i ponosni. Ne zato što su gej, kao što nitko nema razloga biti ponosan ni na činjenicu da je strejt, nego zato što se bore za svoja prava i što imaju hrabrosti javno reći što su, mada zbog toga mogu izgubiti glavu. Kao i mnogi drugi splitski gejevi i lezbijke s kojima sam se družila tijekom nekoliko dana tjedan prije drugog splitskog Prajda, ljute se kada čuju da u povorci nije bilo nikog od gej ljudi iz Splita, da su svi došli iz Zagreba ili već odnekud. To nije istina, kažu, oni su bili tamo. I nije ih bilo malo. Ali se njihov glas ne čuje, osim u toj masi glasova jednom prošle godine, i u njihovo ime uvijek govore neki drugi: stručnjaci raznih profila, novinari, LGBT aktivisti iz Zagreba. Svi imaju što reći o Gej Prajdu u Splitu, osim ljudi koji su gej i iz Splita. Istina, oni sami nisu baš jako vidljivi, nisu se javno aktivirali, nemaju ni jedan gej klub u Splitu, nemaju ni LGBT udrugu koja ih povezuje, a nisu baš ni povjerljivi prema medijima. Za njih se zapravo radi Prajd, ma koliko nakon prošle godine postao i opće mjesto otpora nasilju i netoleranciji u Splitu. Zbog toga sam razgovarala s njima o tome što im znači Prajd, je li što promijenio u Splitu i u njihovu životu. Nisu navedeni pod imenima i prezimenima. Neki su bili voljni ako budu i drugi, dok se neki još ne osjećaju dovoljno ugodno da bi na to pristali. No, nisu željeli ni pseudonime, stvarna imena bila su im dovoljna.
Na misi u Sv. Ante
- Prajd mi je jako bitan! Jedino bi me vlastita bolest ili smrt neke bliske osobe mogla spriječiti da idem i ove godine - kaže mi Ante dok sjedimo u Ghettu, jedinom splitskom kafiću koji glasi za gay friendly. Tu je izvješen plakat za ovogodišnji Split Pride, jedan od brojnih koje je Doris lijepila po gradu. Uskoro su svi bili iskidani. Kasnije mi je javila da joj je ravnatelj dopustio da stavi jedan i u školi.
Ante kaže da je Prajd puno toga promijenio, da su se ljudi upoznali i osnažili, pokrenule su se neke aktivnosti, razne radionice, projekcije LGBT filmova, organizirale su se izložbe, održan je prvi Queer Split program…
- Osim što je nas povezao, Prajd je važan i zbog edukacije javnosti - nastavlja - jer neki misle da gej ljudi uopće nisu uskraćeni u pravima pa im nije jasno što zapravo hoćemo. Ne razmišljaju da netko ne može uzeti bolovanje ako mu se partner razboli ili ga ne može posjetiti u bolnici i još niz drugih, svakodnevnih stvari. Njima su ta prava zadana, dobiju ih u paketu s rođenjem, a mi se za to moramo izboriti.
Pitam ga kako to da su ljudi hrabriji umjesto da su se prepali nakon što su se suočili s cunamijem mržnje na Rivi.
- To je inat. Kada te netko napadne, proradi prkos. Dosta ti je više straha.
Splitski Prajd bio mu je prvi na kojem je bio i nasilje ga nije iznenadilo. Imao je sasvim konkretne informacije o tome što se sprema. Kaže da je svatko tko poznaje grad, a policija naročito, to morao znati. Tjedan dana ranije bio je na misi u Crkvi sv. Ante kada je svećenik pozvao vjernike da se bore protiv parade homoseksualaca. Ante je napravio ono što se vjernici rijetko usuđuju u crkvama: glasno se usprotivio rekavši da su ljudi došli čuti Božju riječ, a ne svećeničko huškanje. Svećenik mu je rekao da napusti crkvu i otišao je ispraćen ljutitim pogledima. Ante nije oduvijek bio otvoren. Zapravo, iz sebe ima dugu povijest prikrivanja. Bio je u dugogodišnjoj vezi s čovjekom koji se panično bojao da netko ne sazna za njih. U kino je s njima uvijek išao još netko, u kafiću su pazili da ne sjede previše blizu, na putovanjima nikad nisu uzimali zajedničku sobu.
- Četiri zida mog stana bila su naš jedini prostor slobode. To je tako ponižavajuće i ograničavajuće, strašno me frustriralo. Više nikada ne bih mogao pristati na takav odnos.
Kada je ta veza pukla, i on je na neki, dobar, način puknuo. Bilo je to točno prije dvije godine, kada je imao 26. Život mu je odmah postao lakši. Troje dugogodišnjih bliskih prijatelja mu je na njegovo priznanje uzvratilo: “O, pa i ja sam gej” ili “Ja sam lezba i moja najbolja prijateljica mi je zapravo cura”. Dok su strejt ljudi svi dobro reagirali, neki gej prijatelji prestali su se s njim družiti jer su se bojali da će s njegovom otvorenošću i oni postati izloženiji.
Ljudi nisu prestrašeni bez razloga. Diskriminacija je vrlo raširena, a ni nasilje nije rijetko, mada u Splitu vlada mišljenje da je ono što se dogodilo na Rivi sve. Da su to bili psi koji ne grizu. Nema statistike koja potvrđuje da se nakon Prajda povećalo nasilje motivirano homofobijom, ali Ante i mnogi drugi će reći da se upravo to dogodilo, samo što nitko ne želi prijaviti da se ne bi saznalo da su gej.
Zidovi slobode
On poznaje ljude koji su pretučeni u mjesecima nakon Prajda. Za njim na cesti redovito viču “pederčino”, ali kaže da ga to ne pogađa. Uostalom, naviknuo se. U mjestu u Zagori u kojem je odrastao još su mu kao klincu dobacivali da je peder. “Sad bi mogli reći: ‘Znali smo!’” smije se Ante. Bez obzira na to što živi pod stalnom prijetnjom nasilja, uvjereno kaže kako bi se, da je u vezi, usudio s tim nekim uhvatiti za ruku pa tako proći Rivom za subotnje špice.
U doba Stevena
- Kada to napravi jedna osoba, onda se izlaže, ali kada bi nas se više tako ponašalo, postalo bi uobičajeno - kaže.
- Ne bi te bilo strah? - pitam ga i zamišljam kako bi se sve one sunčane naočale na Rivi dizale da se uvjere jesu li dobro vidjeli.
- Kad nekoga voliš, onda te nije strah - jednostavno odgovara.
Kad već spominje ljubav, pitam ga koliko mu znači tema Prajda: pravo na zaštitu obiteljskog života istospolnih parova.
- Ako budem imao nekoga s kim bih bio sretan, volio bih to ozakoniti - odgovara.
- Ipak si ti sa sela - zezam ga.
- Da, moram se oženiti. Još da nađem nekog doktora, možda bi mi majka i oprostila.
Neki gejevi i lezbijke smatraju da im je brak suvišan, jer bi se time ukalupili u heteronormativne standarde prema kojima je to jedini poželjan oblik zajedništva dvoje ljudi.
U te se ubraja Tonči. Slaže se da su potrebna ista prava za sve, ali mu brak ne znači ništa i ne sviđa mu se mogućnost da i za gej ljude drugi modeli veza postanu manje vrijedni. Tonči i inače nije toliko pun oduševljenja prema Prajdu. Bio je prošle godine, ići će i ove, ali mu se ne sviđa što je bio potaknut od udruga iz Zagreba, jer smatra da je trebao proizići iz splitske gej zajednice. Priznaje da su se neki ljudi aktivirali zahvaljujući Prajdu, ali smatra da je to u razmjerima grada jako malen broj. Prema posljednjem popisu stanovništva u Splitu živi 178 tisuća ljudi. Obično se smatra da je oko deset posto populacije LGBT, što znači da ih je u Splitu na tisuće u ormaru. No, Tonči ipak podržava Prajd, u prvom redu upravo zbog toga jer povećava vidljivost LGBT ljudi. “Ako svi žive nevidljivo, mladi ljudi se nemaju s kim identificirat, već se samo mogu razlikovati od drugih.” Tonči zna o čemu govori. Ima 37 godina i u vrijeme njegova odrastanja jedini gej za kojeg je znao bio je Steven iz “Dinastije”.
U Splitu je “otkrio pedere”, kako kaže, tek s internetom. Jedan od njih je i Tomislav (29). Godinama su prijatelji, a upoznali su se preko nekog od internetskih foruma, najvjerojatnije Gay.hr-a. Na društvenim mrežama za upoznavanje gej ljudi, kao što je svjetski popularan Gay Romeo, može se naći i po petstotinjak ljudi iz Splita. Upoznavanje se tu doživljava u vrlo ograničenom značenju. “Tu se prenosi taj nevidljivi način života i homoseksualni identitet se svodi na ispunjavanje seksualnih potreba”, kaže Tonči, a Tomislav dodaje da je na tim forumima puno gejeva koji žive dvostrukim životom - s jedne strane žena i djeca, a s druge povremeni seksualni susreti s muškarcima - i ne žele da se oko homoseksualnosti diže ikakva buka, jer ih to ugrožava.
Obojica vole sport pa onda tipove s vrlo eksplicitnim željama zaskoče pozivima da dođu na neko sportsko druženje, ali najčešće dobiju protupitanje tipa: “Kakva je situacija ispod tuša?” Tomislav je s gej ekipom jednu godinu igrao odbojku u splitskoj ligi. Nitko nije ništa komentirao mada je, kaže, svima bilo jasno o čemu se radi. Osvojili su treće mjesto, jedino je tim hendikepiranih bio lošiji od njih. Prije godinu dana su Tomislav i Tonči bili među osnivačima prve splitske LGBT udruge Queer Sport Split, kojoj je cilj osnaživanje ljudi i jačanje LGBT zajednice u Splitu, a za sada organiziraju plivačke treninge, kuglanje, planinarenje pa i pletenje. Pletenje ne zvuči tako dosadno kada saznate da Tonči, na primjer, plete fetišističku opremu ili štitnik za genitalije za sportske aktivnosti. Da se njega pita, osim sporta bi najviše volio da se u Splitu razvije queer kulturna scena, a Tomislav i da se otvori neki gej klub. Dok se to ne dogodi, vjerojatno će proći još koji Prajd, a ovaj im je, unatoč svim zamjerkama, “veselje, ponos, inat i strah”.
- Strah je uvijek prisutan - kaže Tomislav mada im se obojici nikada ništa neugodno nije dogodilo, a žive sasvim otvoreno.
Sedam dana gladi
U klubu Sing Sing, stotinjak metara od mjesta gdje sam na Bačvicama razgovarala s Tončijem i Tomislavom, četiri su lezbijke bile napadnute prošle godine.
- Izudarao nas je neki tip samo zato što mu se nismo svidjele, skužio je da smo lezbe. Jednoj je razbio vilicu, ostali su krvavi tragovi iza nas - prepričava mi jedna od njih. Ni zaštitar ni itko drugi u punom klubu nije se ni pomaknuo.
- Jeste li zvale policiju? - pitam.
- Kakva policija?! - kaže mi gotovo uglas s dvjema prijateljicama koje sjede s nama za stolom. Sandra, jedna od njih, također je dobila šaku u glavu samo zato što je “drugačija”, i to baš u Ghettu. Došla je policija, ali su htjeli u postaju voditi nju, a ne onoga koji ju je udario i nije uza se imao nikakve dokumente. Nije joj to bilo prvi put. Već je dobila udarac u glavu, također u alternativnom okupljalištu, “Kocki”. Sedam dana nakon toga nije mogla jesti.
Treća među njima, Filomena (28), kaže da se nakon Prajda pogoršala situacija. Prije su im dobacivali poglede, a sada uvrede. “Kao da su nas naučili prepoznavati”, kaže. Ona je pustila kosu, tako se sigurnije osjeća. Cure nisu išle na Prajd. Neke zato što im roditelji ne znaju da su gej, neke zbog toga da ne izgube posao. “Bilo mi je žao što nisam išla, bit će mi i ove godine, jer ta se povorka radi i za mene i trebala bih biti u njoj”, kaže Filomena. Prije tri godine je pokrenula portal LOST (Lezbijska organizacija Split), preko kojeg su se upoznavale cure u Splitu i okolici. Imali su više od 200 registriranih korisnica i organizirale su partije.
Danas se okupljaju u kvartovskom kafiću u kojem Filomena radi. Petkom navečer u tom malom, zabačenom prostoru zna biti i pedesetak lezbijki. Gazdi donose profit, lokalni posjetitelji su ih upoznali i shvatili da su “normalne” i nitko se ne buni. Filomena smišlja kao bi napravila neki party nakon Prajda, kada već ne može ići. Pričamo cijelu večer na otvorenju Mediteranskog filmskog festivala u kinu Bačvice, jednom od najljepših ljetnih kina u Hrvatskoj. DJ Sero je rasplesao ljude s Feštom Balkanikom i u neko doba shvaćam da su oko mene deseci lezbijki. “Znaš li zašto strejterica ne može biti feministkinja?” pita me jedna od njih. “Zato što spava s neprijateljem”, dovrši vic i otpleše dalje. Mada se do tog dana nismo poznavale, cure mi govore stvari zbog kojih znam da će mi ujutro porukama slati zabrane da ih objavim. Bez obzira, tu je večer Split bio zanimljiviji, oslobođeniji, neopterećeniji nego što ga odavno pamtim. Možda je Prajd unio nemir i strah među splitske lezbijke i gejeve, ali za grad više nema povratka u tišinu.
Sviće i spuštamo se na Rivu. Stiže i ekipa pletača. Tonči i Tomislav među njima. Upoznaju se s curama. Nisu se nikada vidjeli prije toga, ali sada zajedno na bijele klupe vežu vunom ispletene zastave u duginim bojama, simbolu LGBT zajednice. Riva izgleda pitomo, kao neki udoban, mediteranski dnevni boravak. Rastajemo se i razmišljam o tome hoću li 9. lipnja, na Prajdu, tu ponovno vidjeti Filomenu. Hoće li ipak doći? Za ostale znam da će biti tu.