U politiku se ne vraćam. Angažman u kampanji Ive Josipovića i prihvaćanje poziva predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da se uključim u njezino savjetodavno vijeće nije najava mog političkog povratka. Svoju sam političku karijeru završila, postigla sam puno više od onoga što sam planirala i sada je, doista, dosta, bila je decidirana Željka Antunović kada smo se našli u hotelu Sheraton. Iza naših leđa, u nekim svemirskim, dubokim i krajnje neukusno dizajniranim foteljama poredanim uz prozore kavane, sve vrijeme razgovora o SDP-u i HDZ-u, sasvim slučajno, naravno, sjedio je nitko drugi nego Tomislav Karamarko.
Bivša potpredsjednica hrvatske Vlade i ministrica obrane iz vremena premijera Ivice Račana dugo nije bila prisutna u javnosti. Danas radi kao strateška savjetnica na investicijskim projektima, projektima povećanja produktivnosti i smanjenja troškova, posebno ističući program smanjenja troškova bolovanja i ne osjeća se lošije nego prije. “Posao koji sada radim nije izložen javnosti i to mi paše.” Gotovo da je bilo iznenađenje njezin kratkotrajni angažman u kampanji bivšeg predsjednika Josipovića, koji nije slavno prošao, ali ne zahvaljujući ovoj iskusnoj političarki.
Vojnikinja stranke
Tijekom cijelog razgovora Željka Antunović bila je krajnje nježna prema Zoranu Milanoviću, ali i ljudima koji danas vode stranku. Kao vjerni stranački vojnik pokušavala je na sve moguće načine u celofan umotati ono što je danas svima vidljivo i zbog čega će vrlo vjerojatno SDP uskoro u oporbu. Iako je više puta inzistirala da je završila s aktivnim bavljenjem politikom i da je u najboljem slučaju “tu negdje, na rubu politike”, stekao sam dojam da neki budući povratak nije isključen, jer kod političara riječ “nikad” ne treba previše ozbiljno shvatiti.
“Moj politički angažman u kampanji Ive Josipovića bio je građanski i stranački doprinos nečemu za što sam mislila da je dobro i da treba pobijediti na tim izborima.”
Kada sam gospođu Antunović pitao razmišlja li o ulasku u novu Josipovićevu stranku, pogledala me gotovo začuđeno: “Ja sam članica SDP-a i nemam namjeru mijenjati svoju stranku”. Ističe da je sve vrijeme kampanje imala pozitivna iskustva u radu s kolegama, esdepeovcima. Ljudi su, kaže, u teškim uvjetima i potpuno volonterski davali sve od sebe. Ali, dobivao se dojam da SDP nije potpuno čvrsto stajao uz Josipovića, bilo je čak i tvrdnji da su ga opstruirali...
Odgovorila mi je krajnje diplomatski, da “u svakoj stranci imate onih koji predano rade za neki cilj i onih koji statiraju”.
“Na one koji statiraju nisam nikada računala, ali sam ih uvijek znala prepoznati. Ali, oni koji su radili davali su sve od sebe i radili punim srcem.”
Pitam Željku Antunović je li imala dojam da je i vrh SDP-a pomagao Josipoviću, ciljajući naravno na Zorana Milanovića.
“Vrh stranke je dao veliki doprinos u financijskom smislu i bez SDP-ova financiranja kampanje vjerojatno ne bi ni bilo. Što se tiče političkog doprinosa, on je, vjerujem, bio onoliki koliko je strateški bilo dogovoreno, iako u tim dogovorima nisam sudjelovala. Mnogi su procjenjivali da je pozicija koju Vlada ima u javnosti uteg gospodinu Josipoviću i zato je strateški kampanja bila vođena bez velikog javnog miješanja Vladinih dužnosnika. U operativnom smislu nitko se nije štedio. U prvom, a naročito drugom krugu svi iz SDP-a ne samo da su davali sto posto, nego tristo posto.”
Josipović je razočarao
Zanimalo me je li bila razočarana kada je odmah nakon poraza Josipović prozvao SDP i odrekao se stranke.
“Bila sam neugodno iznenađena. Nije mi nepoznato da odnosi između Josipovića i Milanovića tijekom njihovih zajedničkih mandata nisu bili baš idilični. Ako je Josipović imao potrebu to na kraju mandata javno reći, mogao je to učiniti, ali je jako pogriješio kada je ružno progovorio o SDP-u u cjelini. Stranka nije samo jedan čovjek, nego tisuće članova koji to nisu zaslužili.”
Željka Antunović ne vidi neku ozbiljnu političku budućnost za Josipovićevu stranku.
“Može bivši predsjednik osnovati stranku, može ona egizistirati, ali ne može polučiti neke ozbiljne rezultate. Osobno mislim da je Ivo Josipović imao dva izbora. Ako je htio stranački angažman, onda je to trebao napraviti u okviru SDP-a ili je mogao biti ‘bivši predsjednik’, osoba osobitog političkog ugleda i utjecaja. Kao Stipe Mesić.”
Predsjednica Grabar Kitarović prije izvjesnog vremena nazvala je Željku Antunović i ponudila joj da bude članica njezina savjetodavnog vijeća.
“U prvom trenutku bila sam malo iznenađena, ali kasnije mi se taj poziv učinio logičnim. Ona ga je obrazložila mojim iskustvom i rezultatima u vođenju Ministarstva obrane, ugledom koji sam pritom stekla te iskustvom koje imam u suradnji s NATO savezom.”
Baš u njezinu mandatu ministrice obrane učinjeni su krupni koraci u približavanju tome vojnom savezu.
Kada sam je pitao što će savjetovati Predsjednici, odgovorila je da je pitanje preuranjeno. Prvo se imenovanje treba dogoditi, savjet konstituirati i dogovoriti način rada.
Kod Račana se pričalo
“Vjerojatno ćemo i kao pojedinci imati priliku ponešto savjetovati, ali ne smatram da je moja zadaća postati parasavjetnica Predsjednice. U raspravama i analizama unutar vijeća trebalo bi doći do nekih ideja ili rješenja koja će Predsjednica moći koristiti unutar svojih ustavnih ovlasti”.
Na tom je području, tvrdi, potreban i moguć opći konsenzus, podsjećajući da su joj u vrijeme njezina mandata posao otežavala politička natezanja i politikanski potezi tadašnje oporbe.
“Želim vjerovati da smo to nadrasli i usprkos političkim neslaganjima i grubim riječima koje se mogu čuti na političkoj pozornici, od vodećih političara očekujem da na području nacionalne sigurnosti opravdaju poverenje koje im građani daju na izborima.”
Na pitanje kako iz vizure “običnog” člana SDP-a vidi stanje u stranci odgovorila je prilično uvijeno.
“Ne želim javno komentirati stanje u stranci. Svaki član, a naročito oni koji su dobili povjerenje voditi stranku preuzeli su odgovornost koju će morati obraniti pred članstvom na stranačkim izborima. Ono što mogu reći jest da bi moglo bolje i da bi utjecaj članova na ključne političke odluke trebao biti veći. Ali, to ostavljam na procjenu onima koji stranku danas vode.”
Antunović objašnjava da se Račanov SDP ne može uspoređivati s Milanovićevim jer su se vremena, naprosto, promijenila.
“Mnogi su za Račanov SDP i Račana kao lidera govorili da ubija demokraciju, ne dozvoljava dijalog i da je autokrat. Bez namjere da govorim isključivo pozitivno o Ivici Račanu, mogu reći da to uopće nije bilo točno. Postojao je prostor za razgovor i više se držalo do članstva nego što je to danas.”
Time se Antunović, donekle, dotakla i vlastite sudbine u stranci. Prije svega kada je zbog nezadovoljstva radom Zorana Milanovića podnijela ostavku na mjesto njegove zamjenice, a onda je marginalizirana. Kaže da nije imala posebne frustracije zbog gubitka stranačkih izbora i marginalizacije.
“To nije bio razlog zašto sam se u konačnici maknula iz aktivne politike. Razlozi su bili više političke naravi. Bez obzira na to što sam izgubila izbore od Milanovića, bila sam visoko pozicionirana u Predsjedništvu stranke i sudjelovala u donošenju odluka i često bila nezadovoljna time o čemu smo i kako odlučivali.”
Jesu li njezini, često oprečni stavovi smetali Milanoviću?
“Vjerojatno jesu, s obzirom na to da me nije stavio na listu za Sabor. Kada sam shvatila da ono u što vjerujem i za što mislim da je dobro za stranku nema nikakvog utjecaja, zaključila sam da se moram maknuti.”
S obzirom na to da su mnogi bivši ugledni visokopozicionirani članovi stranke iz raznih razloga “otpali”, pitam ju je li nova jezgra oko Milanovića opravdala njezina očekivanja. Nasmijala se, birajući riječi za odgovor.
“Mislim da ne treba na današnju situaciju gledati u kontekstu Ivice Račana i Račanove jezgre stranke. Logično je da dolaze novi ljudi. Što se mojih osobnih očekivanja tiče, mislim da se događa upravo ono što sam očekivala”, rekla je.
S Milanovićem, kaže, sve vrijeme normalno komunicira.
“Naši su kontakti rijetki, ovise o okolnostima, potrebi i situaciji, ali kada razgovaramo nemam nikakvih problema, a vjerujem ni on. To su kolegijalni, pristojni i otvoreni razgovori.”