Ogradu okružuje bodljikava žica.
Vanjski prostor snima se dnevnim kamerama i infracrvenim laserom, a cijelo područje podijeljeno je u četiri sigurnosne zone.
Centar ima ukupno 120 kamera i 150 vrata, od kojih 120 protuprovalnih.
Svaki, pa i najmanji pokret unutar zgrade prati se na ekranima u nadzornom centru, a ulazak u prostorije moguć je jedino nakon identifikacije kažiprstom.
Nestanak struje i prekid komunikacijskih veza u vanjskom svijetu oni neće osjetiti. Imaju dva vlastita agregata na dizelski pogon.
U betonske zidove postavljeno je više od šest tona čelika, a ono najvrednije čuva se u zgradi unutar zgrade.
Američka ambasada u Zagrebu?
Ne zamjeramo ako ste to pomislili.
I mi smo bili na sličnom tragu.
Podatkovni centar Data Cross jedno je od najsigurnijih i najčuvanijih mjesta u Hrvatskoj.
Ako se pitate zbog čega bi jedna zgrada koja se nalazi u industrijskoj zoni Jalševec nedaleko od Jastrebarskog imala takav status, odgovor je prilično jednostavan.
U njoj se nalaze tajni i povjerljivi podaci brojnih financijskih kuća, osiguravateljskih tvrtki, državnih institucija, velikih trgovačkih lanaca, globalnih kompanija, ukratko, informacije svi oni ne bi mogli poslovati.
Sve te informacije pohranjene su na serverima, a da bi svi ti visokotehnološki sustavi funkcionirali bez problema, brine se Podatkovni centar Data Cross.
Predsjednik Uprave Krešo Troha centar uspoređuje sa skladištem.
- U najbanalnijem smislu riječi, to je veliko skladište za kompjutore. Farma servera. I to vrlo sigurna farma. Naš temeljni biznis jest da ti IT sustavi uvijek imaju dotok struje, da se niti jedan od njih ne pregrije i da im nitko bez dopuštenja ne može prići - govori Troha dok razgovaramo u upravnoj zgradi centra, jedinog takve vrste u ovom djelu Europe.
Ono što zapravo želi reći, i što će kasnije objasniti, jest sljedeće.
Uzmimo, na primjer, da neka tvrtka ima dva servera na temelju kojih funkcionira njihov IT sustav. I ta dva servera rade odlično.
Ponekad, međutim, i serveri zataje.
Cijeli sustav jednostavno stane i apsolutno nikakav posao ne može se više obaviti.
- Ili nestane struje, ili netko zapne za neki kabel pa isključi napajanje, ili se, ne daj Bože, dogodi poplava i potres. Ako uzmemo tvrtku s dva servera, to još nekako može proći. Nema toliko velikih problema. No, tvrtke sa 100 servera imat će veliki problem ako im nestane struje ili se dogode poplava ili potres, jer njima sustav mora konstantno funkcionirati besprijekorno. Naš je posao smjestiti te servere u prostoriju u kojoj će trošiti manje struje nego ondje gdje bi ih smjestio njihov korisnik, omogućiti im konstantno napajanje, adekvatno ih hladiti da se ne pregriju, i to tamo gdje pristup njima neće imati nitko osim korisnika. To je glavni biznis Podatkovnog centra Križ - detaljnije će Troha.
Podatkovni centar Jastrebarsko otvoren je u studenom 2012., s operatinim radom počeo je iduće godine, a cijeli projekt, u koji je uložio i Nexus Private Equity, vrijedan je oko 55 milijuna kuna.
Iako je prvotno bio cilj da Centar sagrade u mjestu Križ kod Ivanićgrada, odlučili su se za Jastrebarsko jer su tamo imali spremnu građevinsku dozvolu.
Trenutno imaju 37 klijenata i uglavnom se radi o tvrtkama i institucijama čiji je posao vezan za Hrvatsku. Većina kompanija su multinacionalke, ali ima i onih koji nemaju nikakvu vezu s Hrvatskom.
Takva je, recimo, međunarodna tvrtka koja servira bankovne sustave u Africi. Od domaćih tvrtki tu je CARNet.
- A ostali - zanima me.
- Poslovna tajna - odgovara Troha.
- Ima li državnih tvrtki ili institucija - uporan sam.
- Poslovna tajna. Podaci o držanim tvrtkama i institucijama imaju oznaku tajnosti. O tome ne mogu govoriti - odgovara mi.
- Otkud te međunarodne tvrtke kod vas?
- Cjenovno smo im mi napovoljniji. Kada dolaze na razgovor, imaju dva uvjeta. To su infrastruktura i cijena. Budući da nam je cijeli centar napravljen po standardu Tier 3, inozemne tvrtke privučemo cijenom koja je niža od one koju drže naši konkurenti u Austriji ili Mađarskoj - kaže Troha.
Kada spominje standard Tier 3, dovoljno je reći da upravo taj standard za smještaj servera traže Facebook ili Google.
Troha je cijeli projekt osmislio sam i trebale su mu pune četri godine da ga postavi na noge.
Sedam godina radio je u financijskom sektoru, gdje je bio direktor zadužen za telekomunikacije i infrastrukturu. Tada je banka u kojoj je radio tražila upravo ono što on sada nudi tržištu - podatkovni centar.
No, nisu ga našli, pa je banka odlučila graditi svoj vlastiti. Ubrzo su ga napravili, no nakon nekoliko godina banka se morala preseliti pa je morala ponovno graditi sobu za servere. Uglavnom, stvarali su dodatni trošak jer je gradnja do 40 posto skuplja od najma.
- Onda sam ja odlučio pokrenuti ovaj projekt. Proputovao sam pola svijeta i od onih podatkovnih centara koje sam obišao, uzimao sam najbolje. Tako je napravljen ovaj - priča Troha.
Nakon što je razvio projekt, krenuo je u potragu za investitorima. Znao je da je investicija ogromna i da oni koji ulože novac, neće dobiti povrat nakon nekoliko mjeseci. Obratio se domaćim i inozemnim fondovima, a najjasnije ideje oko njegova projekta imao je hrvatski Nexus Private Equity, fond rizičnog kapitala, u koji je, između ostalog, država uložila 52 milijuna eura, a koji mu je odlučio pomoći.
- Strani su fondovi htjeli investirati u nas, no u to vrijeme nismo još bili u EU i za njih je to bio prilično rizičan posao. Osim toga, i mi bismo takvim ugovorom ušli u određeni rizik. Recimo, da sam prihvatio njihove uvjete, ovisio bih o stranom pravosuđu koje ne razumijem - objašnjava mi.
(...)