Čovjek kojem je novac pao s weba. S takvim naslovom hrvatski je Forbes prije tri godine objavio portret poduzetnika Nenada Bakića. Nedugo prije toga Bakić je svoj izuzetno uspješan internetski biznis - portal Moj posao - prodao britanskom investitoru i prema tada objavljenim podacima zaradio 15 milijuna eura. Sa 41 godinom postao je jedan od najuspješnijih domaćih poduzetnika svoje generacije. Voljeli su ga u Londonu, gdje je jedno vrijeme čak namjeravao i živjeti, cijene ga u Zagrebu, iako malo tko od njegovih suradnika, pa i dobrih prijatelja, ne propusti spomenuti njegovu mušičavost i ekscentričnost u komunikaciji. Bakiću, međutim, novac nije stigao niotkuda, a spreman sam povjerovati da mu je potpuni imunitet prema klišeima bio jedan od najkorisnijih alata u biznisu.
Matematičar s PMF-a
Profesionalnu karijeru počeo je miljama daleko od biznisa, kao asistent matematike na zagrebačkom PMF-u. Uključimo li u to razdoblje i godinu provedenu na doktoratu u SAD-u, Bakić je punih sedam godina bio prije svega znanstvenik. Dobar znanstvenik s obećavajućom karijerom još iz vremena studija, kada je bio jedan od najboljih studenata na PMF-u. Negdje pri kraju tog razdoblja, kada su svi (osim mene) u Hrvatskoj osnivali tvrtke, odlučio je osnovati Tau, tvrtku za analize tržišta kapitala i tada prvi financijski portal u regiji.
Sjećam ga se upravo iz tog razdoblja. Mlada i nadasve mala Zagrebačka burza tada je još radila bez indeksa (i bez elektronike, brokeri su sjedili oko konferencijskog stola i mahali pločicama koje su nalikovale onima koje još uvijek nose otpravnici vlakova). Uređivao sam financijsku rubriku u tada još relevantnom Vjesniku i Bakić je došao ponuditi svoju uslugu - ZAKS - prvi indeks Zagrebačke burze (dovela ga je, preko svojih veza među brokerima, Sanja Kos, bivša urednica, a nedugo zatim glasnogovornica Zagrebačke banke i vlade Ivice Račana). Otišao sam iz Vjesnika 1995., Crobex je postao službenim indeksom Zagrebačke burze 1. rujna 1997. Do tada je Zaks bio zapravo jedino mjerilo otvoreno javnosti.
Igra na burzi
Bakić danas gotovo nikada ne spominje to razdoblje, ali vjerujem da je tadašnja analitika burze u nastajanju u velikoj mjeri pomogla razvoju njegove hipersenzibiliziranosti prema financijskim događajima. U svakom slučaju, osnovani Tau radio je neki svoj posao, bili su tamo neki ljudi (između ostalih muvali su se po uredu i Ivica Siladić iz Mirea i informatički guru Zagrebačke burze Davorin Ruševljan), a Bakić je radio svoje paralelne, ali institucionalno važne biznise - vodio je investitorski portfelj u fondu Helios osiguranja, kratko i analitiku u Zagrebačkoj banci, sudjelovao u projektu razvoja mirovinskih fondova... Iskustvo je bilo neprocjenjivo.
Paralelno s “pravim” poslovima počeo je investirati. Dok je Tau bez njega uglavnom gubio, on je počeo zarađivati igrajući se na tržištima. Često je, kažu, vlastiti novac ulijevao u tvrtku kako bi se mogle isplatiti plaće. Iz tog vremena upućeni pamte još jednu njegovu ekscentričnost - u vrijeme kada su svi kupovali stanove, on je svoj prodao i otišao u podstanare. Novac je uložio u biznis, a stanarina se pokazala znatno manjom od zarade koju je donosio novac uložen od prodaje stana. Tada je objavio: “Ljudi, u Hrvatskoj pogrešne stvari smatraju imovinom. Ulažu u nekretnine umjesto da zarađuju na dionicama”.
Ne mijenja se
Sličan stav zadržao je do danas. Kada sam ga nedavno pitao kako to da unatoč krizi i velikom nepovjerenju on i dalje ulaže u domaće kompanije, stigao mi je dugačak odgovor čije dijelove vrijedi prenijeti: “Zbog nasljeđa socijalizma, ali i negativnog iskustva ‘balona’ 2005.-2007. dionice su zanemarena investicijska klasa u Hrvatskoj. Ljudi ih doživljavaju kao špekulaciju, često na razini kladionice, a zbog značajnog pada cijena ljudi su prema njima razvili i averziju. A ulaganje u dionice je prvenstveno štednja i investicija, a ne špekulacija. Pad cijena nakon 2007. bio je neselektivan, pa su podjednako pale i dobre i loše dionice. Za razliku od, primjerice, nogometnog kluba, gdje se racionalno kladiti na njegov poraz ako je u prethodnim mečevima žestoko gubio, kod dionica trenutna niska cijena upravo može značiti smanjenje rizika i priliku za zaradu, a ne povećani rizik. Iako naravno ima poprilično dionica čiji je značajni pad zapravo odraz vjerojatnosti bankrota izdavača. Volim ulaganje u dionice i nisam tipični hrvatski špekulant, a smatram da upravo sadašnje niske cijene omogućavaju povijesnu priliku za ostvarivanje dugoročnih prinosa... Fluktuacije cijene čak i na toj smiješno niskoj osnovi mogu biti frustrirajuće, ali dugoročno gledano, što ostaviti djeci nego udjele u takvim kompanijama, ako se mogu dobiti po ovim cijenama? A da se nadovežem na prethodno, nije li pogotovo apsurdno da ni jedan mirovinski fond ne želi te dionice kupiti čak ni po trenutnim cijenama? O čemu razmišljaju ti ljudi?”
Za one u fondovima ne znam, ali čini mi se da oni koje to zanima razmišljaju o Bakićevu blogu Eclectica, koji ga i stavlja u red najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj. Ali oprez - niste li i sami poput Bakića, nikako ne slijedite blog bespogovorno.