NA RUBU SMO>>KLJUČNA PITANJA NOVOJ VLADI

Nenad Bakić: Zašto nismo KONKURENTNI i zašto ćemo PROPASTI ako se odmah ne PROMIJENIMO

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 10.12.2011. u 18:03

Danijel Soldo/CROPIX

Mislite da kolosalno loši ishodi nisu mogući? Griješite, sjetite se zadnje Dinamove utakmice

Mijenja se onaj tko se ne mijenja! A Hrvatska se u zadnjem desetljeću vrlo malo promijenila. Kao auto smo koji ne mijenja putanju i brzinu ispred zida. Stoga će uskoro biti promijenjen, a možda više neće ni biti auto.

Blog Nenada Bakića možete čitati OVDJE

Kako naša ekonomska politika ima prirodne limite, politika ‘održavanja kursa’, jasno, nije održiva, pogotovo u ovim znatno težim globalnim okolnostima koje su (možda i srećom!) razotkrile naše slabosti. Po riječima Warrena Buffeta: “Kad se plima povuče, vidi se tko je plivao bez gaća!“

Razmjeri hrvatskih problema traže hitna rješenja. Stabilizacija javnih financija i povećanje sposobnosti hrvatskih tvrtki da stvaraju vrijednost - možemo to nazvati konkurentnošću - su ključni. U osjetljivom smo trenutku kad imamo priliku izvući najbolje iz sebe, promijeniti se i preusmjeriti na održivu putanju. Ili slomiti se i izgubiti, na naročito jadan način, sve, uključivo i suverenitet osvojen u Domovinskom ratu. A ako mislite da baš kolosalno loši ishodi nisu mogući, sjetite se zadnje Dinamove utakmice.

Ne morate voljeti poduzetnike. Možete smatrati da su neki od njih naročito beskrupulozni i krajnje sebični. Ali čak i takvi uglavnom rade društveno koristan posao, otvaraju radna mjesta. Najveću štetu čine sivi aparatčici na čelu državnih tvrtki i ustanova, te još veću oni koji takve loše imenuju. Izborni pobjednici moraju paziti da jedne nesposobnjakoviće ne zamijene drugima. Na rubu smo.

Zašto je u Hrvatskoj skuplje proizvoditi nego u Njemačkoj

Neću težiti potpunosti nego ću vam prezentirati samo nekoliko pokazatelja iz kojih je moguće rekonstruirati sve.

Grafikon 1 prikazuje rast proizvođačkih cijena u nekim zemljama EU i Hrvatskoj. Sve te zemlje imaju euro, a Hrvatska je eurizirana, pa su podaci usporedivi. Primjerice, kuna je prema euru aprecirala oko 1% s obzirom na tečaj 2000. i deprecirala oko 2% od 2005. Jedino Slovačka ima euro tek od 2008., ali je prikazujem zbog idućeg grafikona. Kad se ne bi radilo o istoj valuti, ova analiza ne bi bila dobra, jer bi veće proizvođačke cijene mogle biti kompenzirane deprecijacijom valute.

Vidimo da su tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća u Hrvatskoj proizvođačke cijene porasle 45%, a u Njemačkoj 12%. Hrvatski su proizvodi u deset godina postali oko 30% skuplji, relativno prema njemačkima.

Cijena roba je ujedno i ulazna cijena dijela sirovina za druge proizvođače, a i plaće su, u odnosu na produktivnost, rasle znatno brže nego u Njemačkoj. Koliko točno je postalo skuplje proizvoditi teško je precizno reći, ali možemo dati prilično sigurnu donju ogradu. Cijene industrijskih proizvoda spram njemačkih nisu porasle zato što su naše tvrtke dizanjem cijena maksimizirale profite. Naime, izvoz je stagnirao, uvoz se povećavao, a profiti proizvodnih tvrtki nisu narasli.

Stoga znamo da relativni porast proizvođačkih cijena u najvećoj mjeri odražava povećanje troškovne osnove. Slobodno možemo zaključiti da je tijekom tih deset godina u Hrvatskoj postalo barem 25% skuplje proizvoditi nego u Njemačkoj. Kolokvijalno, možemo reći da je za toliko smanjena naša konkurentnost.

Loše društvo

Kako je upravo tolika neto profitna marža najboljih kompanija, slijedi da većina onih naših tvrtki koje su mogle konkurirati njemačkima prije 10 godina to više ne mogu. Mogu samo one koji su bile naročito profitabilne ili koje su u nišama gdje imaju moć određenog nametanja cijena.

Vrlo je zanimljivo društvo u kojem se nalazimo u gornjem grafikonu: Grčka, Španjolska, Portugal, Irska (PIGS). Prema ovom pokazatelju stojimo i znatno lošije od njih, što je ipak djelomično zavaravajuće jer smo krenuli od niže osnove. Ipak, bitan je trend, koji je očajan.

Ako vam se ovo čini prekomplicirano, ili mislite da je samo teorijsko naklapanje, možete pogledati rezultate na grafikonu 2: pokrivenost uvoza izvozom je kolabirala. Ovdje je bitnije gledati promjene nego apsolutne razine, koje ipak nisu toliko tragične zbog izvoza usluga, tj. turizma, nešto transfera iz inozemstva itd.

A pokrivenost uvoza u 2010. nije porasla zbog povećanja konkurentnosti, nego ublažavanja velikog uvoznog pritiska. U nevolji su se Hrvati ipak odrekli stvari bez kojih nisu mogli, kao, primjerice, toliko novih automobila.

Prvi grafikon zaslužuje i da ga se pogleda u drugoj polovici desetljeća (v. grafikon 3). Vidimo da smo glavninu konkurentnosti izgubili 2005. - 2010. te da i kad je kriza postala vrlo jaka, nismo se počeli prilagođavati, tj. u prilagodbi smo bili čak i lošiji od PIGS-a. Mijenja se onaj tko se ne mijenja, naša je situacija danas radikalno lošija nego prije!

U tom kontekstu naročito je zanimljiv i izraziti porast plaća u javnom sektoru, prikazan na grafikonu 4, iz prošlogodišnjeg izvješća MMF-a. Vidimo da je eskalacija plaća u javnom sektoru također počela 2005. godine. Ovo je samo po sebi vrlo značajno, ali ujedno i simptom, pokazatelj kako smo radili u drugoj polovici desetljeća, kad se jeftinim kreditima iz inozemstva kupovao “socijalni mir” ili, bolje rečeno, glasovi i nagrađivala klijentela, što je osim očitog direktnog troška imalo i mnogo veće indirektne troškove.

Mlak pokušaj

Doduše, početkom 2010. bio je mlak pokušaj štednje, koji se slomio na referendumu o izmjenama Zakona o radu. One su, zapravo, samo trebale ukinuti pravo zaposlenih u javnom sektoru da se o njihovim pravima ne može pregovarati! Ako ste začuđeni ovom interpretacijom, evo citata iz članka u ovim istim novinama: “Sindikalni čelnici pozvali su … kako bi se vlast natjerala na odustajanje od izmjena zakona kojima se primjena prava iz kolektivnih ugovora ograničava na šest mjeseci nakon isteka kolektivnih ugovora”.

To znači ako poslodavac želi pregovarati o novom kolektivnom ugovoru, a sindikatima se to ne sviđa, oni mogu naprosto ne pregovarati, tj. odbijati svaki prijedlog. A poslodavac kolektivni ugovor ne može raskinuti jer u slučaju raskida prava vrijede do daljnjeg, tj. zauvijek!

Ovdje je zaista bitno znati da su se ti kolektivni ugovori uglavnom odnosili na javni sektor! A, koliko sam vidio, nisu ga ni problematizirali sindikati koji zastupaju zaposlene u privatnom sektoru. Ovdje moram naglasiti da ne omalovažavam izuzetno korisne usluge koje javni sektor pruža svim građanima, jer je jasno da ne želimo imati potplaćeno zdravstvo, edukaciju, policiju, vojsku, upravu itd.

Demagoška praksa

No, u tri je godine posao u Hrvatskoj izgubilo oko 160.000 ljudi, svi iz privatnog sektora - javni je, naime, dodao ponešto poslova. Mnogi rođak se ipak uvalio. Napominjem također da sam prvi pisao, prije točno godinu dana, da će i eventualni gospodarski rast biti bez zapošljavanja. Sada je to postala opća stvar, ali kako dijagnoza tog probleme ostaje ista, lako je za vidjeti da porast zapošljavanja neće biti lako ostvariv ni novoj Vladi!

Ovdje u svakom slučaju treba komentirati i uobičajenu demagošku praksu, u kojoj se za otpuštanje radnika u privatnom sektoru okrivljuju “pohlepni” poslodavci, a taj zaključak se na brzaka izvodi iz stalnog isticanja nekih ozloglašenih poduzetnika i “potplaćenih blagajnica”. Taj pristup ipak vrijeđa većinu poduzetnika, ali i radnika u privatnom sektoru.

Razumljiva je ogorčenost javnosti grijesima privatizacije pa, pogotovo zbog senzacionalističke podrške medija, ovakve floskule često i padaju na plodno tlo. Ali, u principu, poduzetnici stvaraju vrijednost društvu. I većina poduzetnika ne otpušta radnike zato što mora, nego, teška srca i uz neprospavane noći, jer drugačije ne može. Primjerice, jedan od mojih biznisa je u sektoru koji je bio naročito pogođen krizom. U dvije godine izgubili smo nekoliko milijuna kuna. Nažalost, nisam mogao računati na državnu sigurnost i, da bismo spasili tvrtku, morali smo otpustiti neke ljude. Ali tek nakon što sam ja izgubio milijune kuna. Plaće nismo smanjivali. Neke od radnika smo kasnije vratili. Ali, u očima pravedničkih sindikata vjerojatno sam bio zlotvor koji je otpuštao “kad je ljudima bilo najteže, tijekom krize”. U njihovim očima moj je zadatak (samo) da zapošljavam. Ali moj je zadatak stvoriti profitabilnu tvrtku koja si može priuštiti platiti najbolje ljude. I većina poslodavaca tako razmišlja. Zanima me koji bi častohlepni zastupnik interesa zaposlenih u javnom sektoru namirio gubitak poput mog, a ako smatra da je problem baš u tome da sam ja nesposoban poduzetnik te da može biti bolji direktor od mojih, da istupi, napusti svoju sinekuru i preusmjeri nam poslovanje u naročito profitabilno. Dobit će ekstravagantnu nagradu. Ali jasno: nitko razuman se neće javiti.

Ne morate voljeti poduzetnike. Možete smatrati da su neki od njih naročito beskrupulozni i krajnje sebični. Ali čak i takvi uglavnom rade društveno koristan posao, otvaraju radna mjesta. A kad smo kod štete, najveću čine sivi aparatčiki na čelu državnih tvrtki i ustanova, te još veću oni koji takve loše imenuju. To su pravi štetočine!

Kao što je državni proračun korišten kao kasica-prasica za podmazivanje stranačkih povlaštenika i korumpiranje, tako su i državne tvrtke često korištene u istu svrhu. Problem je ovdje, kao i kod svake korupcije, ne toliko direktna šteta koliko indirektna, kroz loše usmjeravanje cijelog sustava u neekonomičnom smjeru, a zato što se tako može najbolje krasti. Često, da bi netko namaknuo sebi 10, uništi 100. Vezano uz to je česta instalacija mlitavih i nesposobnih stranačkih poslušnika na čela najvećih tvrtki.

Kameno doba

Teško je reći je li se radilo o korupciji, nesposobnosti ili nečemu trećem, ali kladio bih se da izraziti napredak, praktički uskrsnuće, primjerice, Hrvatske pošte ili industrijskoga giganta Petrokemije ima jake veze s novim, sposobnijim upravama. Koliki je samo oportunitetni trošak bio u tim i mnogim drugim tvrtkama, a koliki je i dalje u HŽ-u, Hrvatskim vodama, HEP-u itd.?

Izborni pobjednici moraju naročito paziti da jedne nesposobnjakoviće zamijene drugima. Na rubu smo.

Na korak do statusa propalica kojima nitko ne vjeruje

Trenutak u kojem smo se našli znači i opadanje kreditnog rejtinga: na korak smo do statusa propalica čijim papirima se ne vjeruje. Ne možemo se više zaduživati da održimo kontinuitet. On nije moguć: moramo se promijeniti ili će okolnosti radikalno promijeniti nas.

Ili, kako su rekli pametniji od mene: “Problem sa socijalizmom je da na koncu potrošite sve tuđe pare”.

Međunarodne institucije nisu samo MMF. Hrvatska će morati sklopiti vjerodostojan dogovor s više međunarodnih institucija - ako se ne želimo sasvim polomiti i ponosno, svoji na svome, vratiti u kameno doba. Oni će postaviti dijagnozu. A dijagnoza je prilično jasna i u sebi uključuje samoosnažujuću spiralu nekonkurentnosti, zaduživanja, pritiska na tečaj i velikih poreza. Razrađivao je ne bih na ovome mjestu, jer sadrži riječi “plaće” i “štednja”, a ne želim postati previše nepopularan. Pri tome, molim da se ne ljutite na dijagnozu i dijagnostičara. Stvari su takve. Naglasio bih ipak samo jednu stvar, a to je odnos troškova države i konkurentnosti. Veća državna potrošnja znači i veće poreze. Veće plaće i suvišna radna mjesta znače još skuplju proizvodnju. A ujedno, nesrazmjerne plaće znače i “istiskivanje” na tržištu rada. Pa tko je lud da želi raditi u privatnom sektoru ako se može bogovski uvaliti u ZG Holding? Ukupno, svako “sačuvano” suvišno radno mjesto u javnom sektoru košta nas dva mjesta u privatnom.

Teški invaliditet

Ipak, predlažem svakome koga to zanima da prouči prošlogodišnje Izvješće MMF-a na web stranicama HNB-a. Mislim da bi ga svaki građanin ove zemlje morao pročitati. A međunarodne institucije neće od nas tražiti nešto zato što su “zle” ili zato što su dio “anglosaksonske zavjere”. One će pacijentu samo reći što treba napraviti da bi uz njihovu pomoć ostao živ ili barem izbjegao teški invaliditet.

Još jednom valja naglasiti da svaka prilagodba zahtijeva smanjenu potrošnju, bila ona kroz direktne uštede ili devalvaciju. Čak su i najveći galamdžije prestali zagovarati agresivnu deprecijaciju jer su shvatili da to samo po sebi ne može imati velik učinak, a uzrokovalo bi tragične lomove, a zbog visoke eurizacije gospodarstva.

Koliko će vrijediti kuna ako propadne euro?

Slom eura nije vjerojatan scenarij, kao što pokazuje tečaj eura spram dolara ili franka, a koji odražava koncenzus svjetskih tržišta. Usprkos izvještavanju naših glavnih medija koji javnosti “slom eura” prezentiraju upravo kao izgledan scenarij.

Ipak, promotrimo i taj scenarij, ali kao prizmu koja pokazuje razmjere naše nekonkurentnosti. A procjene u tom smislu savršeno se poklapaju s gornjom analizom.

Ovoga je tjedna u Financial Timesu objavljena procjena vrijednosti novih valuta u slučaju raspada eura. Zemlje koje imaju nešto manji problem od nas, Italija i Španjolska, trebaju smanjiti kupovnu moć oko 25-30%. Toliko bi, naime, manje “njihov” euro vrijedio nakon raspada pravog. Ovo se odlično slaže s gornjom analizom! “Grčki euro” bi vrijedio oko 60% manje od današnjeg.

To su i rasponi unutar kojih se krećemo. Ili ćemo se korigirati sami, u smislu smanjene potrošnje i veće produktivnosti, otprilike 15-20%, te doći u prihvatljivu zonu, ili će nas korigirati okolnosti. A to bi mogla biti brutalna korekcija: mijenja se onaj tko se ne mijenja.

Ovih 20-30% ujedno bi bio teorijski pad realne vrijednosti kune u “otkačivanja” od eura, samo što bi on u stvarnosti bio veći zbog loma financijskog sustava.

Tagovi

Izdvajamo