Kakva nepoznata Zagorka? - zapitat ćete se! Nije li to ona Zagorka na čije se romane objavljivane u sveščićima jutrima čekalo u dugim redovima i prije otvaranja kioska, a koja i danas, stotinu godina poslije, ostaje najčitanijom našom spisateljicom? Zagorka je to čija se Grička vještica 1963. tiska u deset tisuća primjeraka, već 1964. u još deset, a 1972. u još deset do petnaest tisuća. Ona koju se istovremeno objavljuje u Sloveniji, Slovačkoj pa i u SAD-u, i to bez eksplicitne njezine privole.
Nije li to prva naša profesionalna novinarka, koja je zajedno sa svojim drugim suprugom osnovala Hrvatsko novinarsko društvo i čije ime nosi Novinarska soba u Hrvatskome saboru, kao što ga nose i knjižnice i škole? Voljena spisateljica povijesnih romansi, među kojima je i Gordana kao vjerojatno najdulji roman ikada napisan na svijetu, ali i dramuleta, šala, satira, jednočinki, čak scenarija za filmove (!), kratkih priča, cijelog niza političkih reportaža - o kojoj se kroz cijelo 20. stoljeće uvijek iznova zaključuje da je “opet u modi“. Izgleda da je to još jedna podudarnost s našim vremenom: u zadnjih smo 10-ak godina opet doživjeli cijeli niz novih izdanja Zagorkinih neupitno popularnih klasika - a samo u ove tri godine, od svibnja 2012., otkad je u izdanju EPH nakon četiri desetljeća vraćena na kioske s Gričkom vješticom, prodano je gotovo 700.000 primjeraka njezinih knjiga, što je u odnosu na broj stanovnika ove zemlje svojevrstan svjetski rekord. I dokaz da njezina popularnost ne jenjava.
Upravo je zato čudno da su mnogi Zagorkini tekstovi iz svih faza njezina stvaralaštva ostali u mraku i da ih nitko do sada nije objavio! Otuda nepoznata Zagorka iz naslova. Posebno se stoga, kao ljubitelji njezine borbene ženske riječi, veselimo skorim novim izdanjima tekstova koji dosad nisu ugledali svjetlo dana kao knjige ili su ostajali u sjeni njezinih velikih naslova.
Moći ćemo tako napokon otkrivati svjetove prvih dvaju njezinih romana objavljenih u Obzoru - Roblje (1899.) i Vlatko Šaretić (1903.), koji naglašeno tematiziraju okrutnost svijeta prema osobama s idealima, rezonirajući tako i Zagorkino osobno iskustvo omalovažavanja kada se uz Strossmayerovu intervenciju kao vlasnika Dioničke tiskare zaposlila u Obzoru.
Tu će se zatim naći neromaneskni naslovi Razvrgnute zaruke (1907.), što je skup političkih reportaža sa zajedničkog hrvatsko-ugarskog sabora u Budimpešti, koji je Zagorki kao prvoj novinarki u toj tradicionalno muškoj profesiji donio ugled i poštovanje inozemnih kolega, te skup pripovjednih tekstova Zagrebačke silhouette (1911.). Nadalje, moći ćemo napokon čitati romane Crveni ocean, koji je 1918. i 1919. izlazio u Jutarnjem listu, te Tozuki (1922.), oba posebna po svojoj tematici - prvi se čita kao začetak znanstveno-fantastičnog žanra u hrvatskoj književnosti, sa socijalističko-utopističkim elementima i temama novih tehnoloških pronalazaka i Oktobarske revolucije, a drugi je smješten u rane godine Jugoslavije te govori o kriminalcima političarima, pa je i po tome opet aktualan. Zanimljivo je da ova dva romana nastaju kada i dijelovi najpoznatijeg Zagorkina ciklusa Grička vještica, između romana Buntovnik na prijestolju i Dvorska kamarila Marije Terezije, otprilike u vrijeme kada Zagorka piše i Kći Lotrščaka i Republikance - sve odreda romane s povijesnim temama koje lakše izmiču škarama cenzure i omogućuju razigraniju satiru suvremenosti. No Crveni ocean i Tozuki posebni su po tematizaciji Zagorki suvremenih tema.
Naposljetku, veselimo se i naslovima iz zrelije faze stvaranja, Mala revolucionarka i Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha, oboje objavljivano 1939.-1940. u listu Hrvatica, koji je Zagorka sama pokrenula i uređivala, te, kao prvome u ovoj seriji, romanu Vragoljanka s Trešnjevke (izlazio 1940.-41. u zagrebačkom listu Večer).
Radi se o više od 2000 nepoznatih i manje poznatih stranica ove najčitanije naše autorice koje su nastajale u uvjetima velikih društvenih, ekonomskih i političkih promjena: dogodila su se dva svjetska rata, Hrvatska je promijenila tri državna oblika (Monarhija, Država SHS pa Kraljevina Jugoslavija, NDH i SFRJ), ubrzano se događala migracija stanovništva sa sela u grad, industrijalizacija je uzimala maha... To su tekstovi koji bilježe ono nepoznato službenoj kritici i povijesti, svakodnevicu malih ljudi i njihovih odnosa, i to iz pera žene čija je perspektiva dodatno obilježena odsutnošću i nepoznatošću.
Ruku pod ruku ovome radu na smanjenju nevidljivosti tako velike pojave kakva je Zagorka ide i bavljenje njezinim životom na platnu (dokumetarno-igrani film Zagorka redateljice Biljane Čakić Veselič) i na daskama (Zagorka, autorice i redateljice Ivice Boban). Osim toga, njezini se romani još od 50-ih prerađuju u strip ( A. Maurović i N. Neugebauer), dok od 80-ih Glumačka družina Histrioni kontinuirano prikazuje i priređuje Zagorkine romane u formi popularnog kazališta.
Već su se mnogi prošetali Zagrebom Zagorkinim tragom (Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb, S. Jakobović Fribec) te čuli u zadnjih osam godina za kulturno-znanstveno okupljanje posvećeno Zagorkinu životu, liku i djelu koje se od 2007. održava u sklopu manifestacije Dani Marije Jurić Zagorke. Pridodajte tome i plesnu izvedbu ‘Excuse me, do you know where Marija Jurić Zagorka street is?’ ( Katarina Đorđević, 2009.), priređenu na osnovi poznatog događaja kada je turistkinja iz Beograda u Zagrebu od svih znamenitosti prvo željela vidjeti grob Nere, junakinje Gričke vještice. Treba spomenuti i turističke programe poput noćne ture Tajne Griča (Katapult promocija, od 2010.). Već se godinama na HRT-u priča i o snimanju serije i filma na temelju Zagorkinih tekstova, a Jadran film uvelike radi na realizaciji Gričke vještice. Postoji i strip-album na temelju Zagorkina životopisa (autorica Lea Kralj Jager).
Zagorka je neosporno važna figura u turističkom brendiranju Zagreba. Japanski turisti zapanjeni su pričama o spaljivanju vještica na platou ispred Tuškanca - koju nam između brojnih ostalih njezinih povijesnih i ljubavnih priča te narodnih legendi i mitova donosi Zagorka.
S obzirom na njezinu popularnost za života, u desetljećima nakon smrti, a kako vidimo i danas, izgleda da Zagorka nikada nije bila ni nepoznata ni odsutna. Ipak, nije bez osnove naglasiti baš nepoznatu Zagorku, unatoč njezinoj očitoj prisutnosti i čitanosti na ovim prostorima već tako dugo vrijeme. I dalje je mnogo nepoznanica i nedoumica koje se vuku za njezinim tragom. Primjerice, njezine biografske podatke tek odnedavno imamo pouzdano zabilježene - pa sada znamo na temelju krsnoga lista da joj je datum rođenja 2. 3. 1873., iako joj je na nadgrobnoj ploči na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana po ispraćaju zabilježen 1. 3. 1879. - po čemu bi osnovnu školu završila s pet a udala se s 12 godina! A posjetite li trenutno referentnu mrežnu stranicu Hrvatskog biografskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, vidjet ćete pod natuknicom “JURIĆ, Marija (Zagorka)” da je kao datum njezina rođenja još uvijek naveden 1. 1. 1873.
Zanimljivo je i to da se nemali broj autorica i autora koji su se bavili Zagorkom rukovodio faktografskim podacima koji su navedeni u njezinoj romansiranoj autobiografiji ‘Kamen na cesti’ o glavnoj junakinji Mirjani Grgić pa ih čitaju i preuzimaju kao biografske, brišući na neki način granice između lika Mirjane i naše Zagorke, između književnosti i zbilje. Primjera radi, mnogi navode Lajoša Nagya kao njezina prvog supruga, a radi se o Andriji Matrayu, mađarskom željezničkom činovniku, s kojim je pod prisilom stupila u brak. Tako se ovi biografski rascjepi pridružuju već spomenutoj situaciji s još uvijek neusustavljenom bibliografijom i stotinama tisuća Zagorkinih riječi koje nikada nisu bile objavljene kao knjige - kako je to uopće moguće i zašto, ostaje za istražiti. Priču o nepoznatoj Zagorki ispisuju i mnogi njezini pseudonimi, poput M. Jurica Zagorski, Iglica ili Petrica Kerempuh, ili Ružica Zagorska, koji otežavaju posao sakupljanja i uređivanja građe i zahtijevaju dodatne provjere. Osim toga, način i ritam izlaženja Zagorkinih romana - feljtonski, u sveščićima - proizveo bi katkad poneki problem, poput iznenadne promjene naslova istog romana pa ga je bez jedinstvenog imena kasnije teško objediniti i pratiti.
Zagorka dakle nije ni nepoznata ni poznata i zato je - ironično - i poznata i nepoznata. Ova je suvremena dijalektika poznatosti i nepoznatosti možda odraz istovremenog obožavanja i prijezira koje je Zagorka još za života doživljavala, s jedne strane od svoga širokoga čitateljstva, a s druge iz službenih kulturnih krugova. No, čini se važnim naglasiti da je Zagorka uvijek rado prihvaćala mnogostrukost, jer joj je ona pružala slobodu koju je žena, posebno u profesijama književnice i novinarke u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, teško ostvarivala.
Možda je namjerno izmicala određenjima, strogim granicama i ozbiljnosti u svjetove fabularne razigranosti. Možda je Zagorki upravo pogodovalo ostati tajanstvenom, barem dijelom, kako je neko od mogućih prikazivanja njezina života ili djela ne bi nepravedno reduciralo.
Zagorka živi i dalje na margini ispisane povijesti, primjerice znanosti o hrvatskoj književnosti ili kulturne povijesti hrvatskog društva uopće. I to da je Zagorka danas vidljivija i unutar takozvanih viših kulturnih krugova, i u prostoru akademije, skriva neku kulturnu politiku. Zato je poželjno da joj prilazimo sa što više različitih strana, javno i privatno, otkrivajući na uvijek nove načine fikcije koje je proizvodila. Od sada i u onim Zagorkinim svjetovima koji nam nisu bili poznati - pa dobro došli u nove čitalačke avanture!