ZAGREB - Okružni sud u Zadru osudio je u listopadu 1948. godine na kaznu zatvora s prisilnim radom 58-godišnjeg zemljoradnika i pomorca iz Zaglava zato što je “u više navrata, ukupno oko dvadeset puta, kroz nekoliko godina, vršio protuprirodan blud” te zato što je vrijeđao organe narodne vlasti i samog Tita. Sudac je smatrao da optuženikova homoseksualnost zaslužuje osamnaest mjeseci zatvora, a on da predstavlja “društvenu opasnost”.
Sedmorica Zagrepčana su u veljači 1950. u prvom dosad arhivskim istraživanjima otkrivenom velikom grupnom antihomoseksualnom procesu u Hrvatskoj osuđeni što su “kroz duže vremensko razdoblje vršili protuprirodne spolne odnošaje s čitavim nizom muških osoba, uglavnom mlađih, od 16 do 21 godine” i tako počinili kazneno djelo protiv javnog morala, kako su sudovi u to vrijeme tretirali istospolne odnose. Za to i niz drugih djela, od preprodaje deviza do ilegalne trgovine, dobili su, kako tko, od jedne i pol do šest godina zatvora.
Iz presude je jasno da se radilo o skupini prijatelja i znanaca, razne životne dobi: 23-godišnjem referentu za štampu u Ministarstvu građevine NRH, 32-godišnjem redatelju rođenom u Švedskoj, 27-godišnjem komercijalistu u Ministarstvu trgovine, 44-godišnjem vlasuljaru s Ribnjaka, 46-godišnjem prevoditelju za francuski jezik u Nakladnom zavodu Hrvatske, jednom fotografu srednje dobi s adresom u Amruševoj. Sud je pritom nešto što bi se u heteroseksualnom kontekstu i tada i danas nazvalo udvaranjem, na primjer poziv na razgovor o nekoj aktualnoj temi uz čašu pića, u ovom gej kontekstu pogrdno i strogo nazivao “prokušanim metodama kao što su pridobivanje alkoholnim pićima, zavodljivim rječicama, pri čemu su se najviše služili teorijama raznih dekadentnih pisaca”.
‘Seksualno iživljavanje’
Njihov način života naziva se razvratnim, njihove stavove pseudointelektualističkim. Tvrdnju optuženika da je homoseksualnost kod njih prirodna ili urođena pobija se vještačenjem psihijatra koji im prišiva razne nemoguće i u trenutku domišljene dijagnoze kao, primjerice, “homoseksualac od poroda, psihopat s nasljednom homoseksualnošću, psihopat biseksualne naravi, psihopat s heterogenim seksualnim pojavama”. Sasvim uobičajene spolne prakse, bilo da se radi o erotskom milovanju ili penetraciji, presuda zagrebačkog suda naziva “seksualnim iživljavanjem”.
Zločin, međutim, traži žrtvu. Tko je ovdje mogao biti povrijeđen, naravno ako je do seksualnog susreta došlo konsenzualno, kako se čini iz sudskog spisa pohranjenog u Državnom arhivu u Zagrebu, u fondu Vrhovnog suda NR Hrvatske. Očito ne jedan od konsenzualnih seksualnih partnera, već se žrtvom privatnog intimnog odnosa smatra čitavo društvo i država.
Sudac je smatrao potrebnim naglasiti da je njihovo ponašanje “velika društvena opasnost kojoj je izložena naša omladina u duševnom i tjelesnom pogledu uslijed neprirodnog, seksualno rastrojnog, razvratnog i dekadentnog djelovanja društvenih parazita kao što su optuženici”. U tom zastarjelom zakonodavstvu i danas odbačenoj sudskoj praksi takozvani “protuprirodni blud” postaje “akutna društvena opasnost za razvitak socijalističke izgradnje naše zemlje”.
Upravitelj biskupskog sjemeništa u Šibeniku, 47-godišnji svećenik i kanonik, osuđen je u proljeće 1948. da je u crkvenim prostorijama, u đačkom sjemeništu i svojoj sobi imao niz istospolnih odnosa u duljem razdoblju s drugim odraslim gej muškarcima, ali i da je zlorabeći svoj položaj vršio bludne radnje nad povjerenim mu sjemeništarcima.
Šibenski gej kružok
S obzirom na ovu drugu okolnost osuđen je na sveukupno dvanaest godina. U tom istom procesu protiv šibenskih homoseksualaca osuđeni su još 23-godišnji Novigrađanin, zaposlen kao činovnik pri Vojnoj građevnoj komandi s adresom na zagrebačkom Svačićevu trgu te 39-godišnji trgovac i sakristan u crkvi sv. Jakova, svaki s po pet godina zatvora, jer su se često okupljali u jednoj postolarskoj radnji i tamo stvorili mali šibenski gej kružok.
Blažom kaznom, sa šest mjeseci popravnog rada, prošao je četvrtooptuženi 42-godišnji ličilac, koji je gornju trojicu poznavao, znao gdje se nalaze i što rade, a nije ih prijavio policiji. Sud je utvrdio da su svećenik i sakristan bili vrlo bliski, čini se i povremeni ljubavnici. Sudac je, kao i u drugim sličnim postupcima, smatrao da ova djela predstavljaju “društvenu opasnost” i naglasio potrebu da se takvi “poroci” iskorijene, s obzirom na to da su “nerazdvojno vezani uz jedno trulo izrabljivačko društvo koje u interesu svojih profita stvara degenerike, pijance, bludnike”.
Štrcanje otrova
Homoseksualnost je smatrana buržoaskom i dekadentnom, proizvodom izopačenog kapitalizma, prežitak prošlosti, a u socijalističkom društvu mogli su joj biti skloni jedino svećenici, dekadentni intelektualci, građanska klasa, a nikako zdrava i napredna omladina i radništvo. Suđenje šibenskom svećeniku dobro se uklopilo i u tadašnju antikleriklanu klimu: “optuženi - navodi se u obrazloženju presude - se ukazuje kao predstavnik ostataka onog starog, trulog, nemoralnog društva, koji i danas nastoji, bez ikakva osjećaja odgovornosti, da u zdravi narodni organizam štrca otrov, kojim su njemu slični godinama trovali narod”.
Druge osuđenike naziva se drskim i nepopravljivim homoseksualcima, dok se za mladog Novigrađanina kaže da se tako počeo ponašati jer je postao “žrtva izopačenog društva”, ne samo nekih krugova u Dalmaciji, već i američkih mornara s kojima se neko vrijeme družio, a jedan od njih mu je i poslao ljubavno pismo iz SAD-a koje je ovaj, hvaleći se, pokazivao po Šibeniku. Možemo zamisliti kakve su se osobne drame odvijale u istražnom zatvoru i u sudnicama, ponekad i s tragičnim svršetkom: šibenski je sakristan u travnju 1950. godine, nepunih godinu dana od izricanja presude, u zatvoru počinio samoubojstvo.
U Zadru 1948. na dvije godine i dva mjeseca osuđen je 57-godišnjak za kojeg se utvrdilo da je oko dvadeset godina u istospolnoj vezi. Pronađena je i presuda iz 1950. u kojoj se, uz neka druga manja kaznena djela sitnih prevara i krađa, četiri žene iz Osijeka, krojačice u zadruzi, osuđuju za lezbijsku ljubav.
Optuženici i optuženice u dosada pronađenim presudama za razdoblje od 1947. do 1952. pokušavaju se obraniti na različite načine, od potpunog poricanja do isticanja da homoseksualnost ne treba biti kazneno gonjena, da je riječ o normalnoj pojavnosti koju i neki tadašnji znanstvenici ne smatraju kažnjivom, do toga da tada u Jugoslaviji još nije predviđen kazneni progon za takozvani protuprirodni blud.
Naime, tadašnja se obnovljena Jugoslavija s Komunističkom partijom na čelu našla u svojevrsnom pravnom vakuumu. Nakon rata donesen je zakon kojim se ukidaju pravni propisi prethodnih sustava, ako su bili protivni tekovinama Narodnooslobodilačkog rata i revolucije, odnosno novom ideološkom sustavu. Nova država još neko vrijeme, do 1951. godine, nije donijela novi Krivični zakon, njegov posebni dio u kojem se specificiraju pojedina kaznena djela i kazne.
Uzor u pravnim propisima bio je onaj sovjetski. Kao što se može iščitati iz citiranih presuda, komunizam je na homoseksualnost gledao kao na “buržoasku aberaciju” i “kontrarevolucionarnu pojavu” opasnu po socijalističko društvo. U SSSR-u je ona rekriminalizirana 1934. pa je u doba Staljinovih planova i ideja o “nastanku novog sovjetskog građanina” uvedena kazna od tri do pet godina, istom reformom kojom je iznova zabranjen i pobačaj.
U Jugoslaviji se sudilo za vrlo subjektivno tumačenu “povredu javnog morala”, kao i pozivanjem na prethodni Krivični zakon za Kraljevinu Jugoslaviju koji je predviđao strogi zatvor do pet godina. Savezna skupština je konačno 1951. u novom KZ-u člankom 186. predvidjela da se za “protuprirodni blud između osoba muškog spola učinilac kazni zatvorom do dvije godine”.
Napuštanje grijeha
Međutim, po kriminalizaciji homoseksualnosti socijalistička Jugoslavija u to doba nije nipošto bila izuzetak u svijetu, niti je to bila specifičnost komunističke ideologije. Dva su glavna vala uvođenja “sodomije” i “protuprirodnog bluda” u europsko kazneno pravo: u srednjemu vijeku pod utjecajem vjerskih shvaćanja da se radi o grijehu i u moderno doba, posebno u 19. stoljeću, kada se prvi put pojavljuje i koncept homoseksualca kojem se počinju prišivati svakakve nedokazane negativne osobine, od slabog zdravlja, čudnog nosa ili sklonosti alkoholu, pa do izmišljotina o teškom odnosu s majkom.
Danas govorimo o gej muškarcima i lezbijkama kao osobama tako izgrađenoga seksualnog identiteta, a o homoseksualnosti kao o jednoj od mogućih varijacija ljudske seksualnosti.
Građanski moral 19. i većeg dijela 20. stoljeća posebno je strogo, barem u javnosti, tretirao homoseksualnost, koju se redovito etiketiralo kao društveno nepoželjnu, uvezenu iz stranih zemalja, povezanu s “dekadentnim krugovima” zato što je u intelektualnom ili aristokratskom društvu bila javno vidljivija, premda je, naravno, postojala uvijek i svugdje, u svim povijesnim epohama i svim društvenim klasama i zajednicama, što se vidi i iz ovih tek nekoliko primjera iz Hrvatske otprije šezdesetak godina. Različito kroz povijest je jedino to kako se dominantne ideološke i društvene, pa onda i pravne norme, odnose prema homoseksualnosti.
Zakašnjela rehabilitacija
Vidjet ćemo tako, držimo li se samo hrvatskih zemalja, da se, primjerice, u Šibenskom statutu iz 1608. kaže: “Hoćemo, pak, da se sodomite ili one koje skrive grijeh protiv prirode, spali na vatri ili da sažežu tako da umru”, dok pak u Korčulanskom statutu iz 13. ili Lastovskom iz 14. stoljeća nećemo naći takvih odredbi. U prvom hrvatskom modernom Kaznenom zakonu uvedenome za bana Mažuranića 1879. propisuje se: “Bludnost suprot naravi, to jest medju osobami mužkoga spola, ili čovjeka sa živinom, tvori zločinstvo i kazni se robijom do pet godinah ili uzom ne izpod godine”.
Dakle, protuprirodni blud u NR Hrvatskoj nije bio novina, već tradicija. Novost se događa 1977. godine kada se donose novi republički kazneni zakoni, odnosno kada veći dio kaznenog prava prelazi s federacije u ingerenciju republika. Od te godine SR Slovenija, SR Hrvatska, SR Crna Gora i SAP Vojvodina više ne predviđaju kazne za istospolnu ljubav.
Osobe koje su dotad prema tim odredbama u Hrvatskoj i drugdje bile osuđivane kao zločinci, premda prave žrtve nikada nije bilo, danas zaslužuju interes povijesti i barem simboličku rehabilitaciju društva.
Tribina ‘U ime naroda’
U inicijalnoj fazi istraživanja Queer Zagreb pronašao je desetak presuda protiv gejeva i lezbijki u socijalističkoj Hrvatskoj. Queer Zagreb poziva sve osobe koje imaju bilo kakva saznanja o kaznenim progonima seksualnih manjina u doba socijalizma u Hrvatskoj da im se jave na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
U četvrtak 14. siječnja u Kući ljudskih prava u Zagrebu (Selska c. 112) u 20.00 h održat će se okrugli stol pod nazivom: "U ime naroda! - suđenja homoseksualaca i lezbijki u Hrvatskoj 1945.-1977." i razgovor sa stručnjacima i stručnjakinjama iz područja LGBT povijesti te one roda i seksualnosti.