Selce, primorsko naselje koje je danas, u neku ruku, predgrađe Crikvenice, u ovo je doba godine poprilično pusto. Na ulicama nema nikoga, većina kafića i restorana ne radi, kapije dvorišta su zaključane, a škure na prozorima apartmana, koji su glavni izvor zarade lokalnog stanovništva, zatvorene. Izvan sezone, u kojoj se sa svih balkona poput zastava vijore ručnici i kupaći kostimi, ovdje praktički da i nema života, što ne znači da ga se ipak ne isplati potražiti. U jednoj od kuća s početka 20. stoljeća, zaklonjenih u labirintu uskih uličica starog dijela naselja kojeg, više zbog urbanističke specifičnosti (zbijenosti), a manje zbog nedostatka “dobre volje”, nije uspjela unerediti apartmanizacija, krije se nevjerojatna priča.
Na adresi Andrije Kršula 61 stanuju najstariji brat i sestra u Hrvatskoj, 102-godišnji Josip Kršul i 100-godišnja Jelena Jeličić. Oboje su u ovoj kući rođeni prije Prvog svjetskog rata i sada, nakon osam desetljeća razdvojenosti, ponovno zajedno žive pod istim krovom.
Osim što spada među najstarije živuće Hrvate, kao pripadnik američke vojske koji se borio na Pacifiku, Josip spada i među najstarije američke pa i svjetske veterane Drugog svjetskog rata uopće. Iza njega je nesvakidašnja biografija koja svakako vrijedi novinskog papira.
Živahni starčić, koji nas je dočekao za kuhinjskim stolom uz čašicu rakije, rođen je 10. prosinca 1911., u vrijeme kada su još bile aktualne i Austro-ugarska monarhija i Osmanlijsko carstvo i meksička revolucija predvođena Panchom Villom. Godina je to kada je, recimo, u SAD-u, koji će više od pola stoljeća biti Josipov dom, osnovana Computing Tabulating Recording Company, preteča IBM-a i utemeljen automobil marke Chevrolet, dok su na drugom, Josipovom kraju svijeta utemeljeni nogometni klub Hajduk, ali i HŠK Građanski Zagreb, dvojbeni preteča današnjeg Dinama.
No, sve te trivije iz vanjskog svijeta koji je bildao mišiće za prvi od dva velika rata u to vrijeme malo su se ticale siromašnog Selca i siromašne obitelji Kršul čiji će članovi, trbuhom za kruhom, krenuti u emigraciju.
Josipov otac Jakov sa svojim sinom imenjakom, Josipovim starijim bratom, završit će u Peruu gdje će im se izgubiti svaki trag, tako da obitelj ni dan danas ne zna gdje im se nalazi grob. Josipa će put, pak, odvesti u Beograd, gdje će u vrijeme Kraljevine SHS završiti tehničku školu.
- U to vrijeme s tehničkom školom nisi mogao upisati university. Nakon škole vratio sam se u selo, ali nije bilo posla. Otišao sam u Šibenik, završio kurs za telegrafista i ukrcao se na brod. To mi se činilo kao lijep posao, you know, nisi mnogo odgovoran - priča gospodin Kršul, šaltajući s hrvatskog na engleski i u obrnutom smjeru u za njegove godine nevjerojatno lucidnim prisjećanjima i opažanjima. Na brod Zvir Josip Kršul ukrcava se u Rotterdamu i na prvo putovanje kreće 1936. godine. Obići će u par godina čitav svijet, a u osvit Drugog svjetskog rata s brodom Kotor zateći će se u luci Galveston u saveznoj državi Texas. Tada pada odluka da želi ostati u Americi.
- Mnogi su mi na brodu pričali o Americi. Govorilo se, you know, da je to zemlja u kojoj novac pada s neba. Galveston, doduše, nije bio dobar izbor. Texas nije bio progresivna država - priča.
U Galvestonu u početku radi u restoranu hrvatskih iseljenika, prvo kao perač suđa, a kasnije napreduje do pozicije konobara. No, s preseljenjem u SAD, pada i odluka da se priključi američkoj vojsci te sudjeluje u Drugom svjetskom ratu.
- Bio sam mlad, svi su išli u vojsku. Osim toga, kao vojnik lakše sam mogao dobiti američko državljanstvo - govori Josip Kršul.
Kao tehničaru, Kršulu određuju vojni rod logistike te ga, nakon regrutacije na Floridi, ukrcavaju na brod i šalju na Pacifik. Sudjeluje u slavnim borbama, među ostalim i u onima za otok Iwo Jima, gdje je, nakon pobjede Amerikanaca, snimljena legendarna fotografija podizanja američke zastave.
- Bio je to težak rat. Nije bilo dovoljno naših trupa za borbe s Japancima. Morao si se boriti foot by foot. Ali, napokon smo pobijedili. Nakon toga, dobio sam američko državljanstvo - priča.
Josipova sjećanja povremeno blijede i tu uskače njegov nećak Žarko, Jelenin sin, koji s njima živi i o njima se brine u obiteljskoj kući u Selcu. Nakon rata i časnog otpusta iz vojske, Josip seli u San Francisco, gdje dobiva posao. Bio je to grad u koji se zaljubio čim ga je prvi put vidio.
- Nakon regrutacije ukrcali su ih u brod i vozili pitaj boga kamo. Danima je bio u potpalublju i nije vidio ni sunca ni mjeseca. Zatražio je da malo izađe na palubu i udahne čist zrak. U tom trenutku baš su prolazili ispod slavnog mosta u San Franciscu - nadopunjava ga Žarko.
Tragična poslijeratna priča jednog od vojnika sa zastavom s Iwo Jime, Indijanca Ire Hayesa, bit će kasnije opjevana u “The Ballad od Ira Hayes”, pjesmi koju su izvodili Johnny Cash, Bob Dylan, Pete Seeger i mnogi drugi. Kršul se, srećom, nije morao poistovjećivati sa svojim suborcem Hayesom koji je nakon rata potonuo u alkoholizam. Josipov povratak u civilni svijet bio je mnogo manje dramatičan. Vojska je Josipu, kojeg su Amerikanci zvali Joe, omogućila da preseli u grad u koji je želio te mu osigurala posao na održavanju telekomunikacija u Western Unionu. U toj će kompaniji provesti cijeli svoj radni vijek.
- Kada sam došao dali su mi torbu s alatom. Išao sam od firme do firme i vršio popravke. To je bio odličan posao, odlična firma, dobro sam zarađivao. Kao stranac, uvijek sam se trudio dokazivati, radio sam puno i želio biti što bolji. Jezik mi nije bio problem jer sam engleski naučio još na brodu - govori veteran.
San Francisco je obožavao. Odlazio je u duge šetnje uz obalu. Divan, prekrasan grad, riječi su kojima ga opisuje.
- You cannot beat San Francisco - govori svako toliko. Ne možeš nadmašiti San Francisco.
Tijekom svojeg poslijeratnog života Josip je često odlazio u Watsonville. To je grad u zaljevu Monterey, 95 milja južno od San Francisca, a specifičnost je da tamo živi puno iseljenika iz Hrvatske, posebice iz Dalmacije, koji se uglavnom bave uzgojem artičoka, jagoda i jabuka, držeći primat na tim tržištima.
Kršul je u Watsonvilleu upoznao svoju suprugu Mildred, ili Milicu, odnosno Milenu, kako su je Hrvati zvali. Njeni su roditelji porijeklom iz Like, ali ona je rođena u Carbondaleu, gradu na jugu savezne države Illinois, odakle je doselila u Kaliforniju. Iako o tome nema povijesnih zapisa, legenda kazuje da su se iseljenici iz naših krajeva u Illinoisu za vrijeme prohibicije i učestalih štrajkova uspješno bavili proizvodnjom ilegalnog alkoholnog pića, takozvanog moonshinea, koje zauzima važno mjesto u američkoj pučkoj mitologiji.
Josip i Milica oženili su se 70-ih, oboje već u određenim godinama. Nisu imali zajedničke djece, a ona je imala kći i sina iz prvog braka. Sedamdesetih je Josip otišao u mirovinu, a kraj radnog vijeka dočekao je na San Francisco International Airportu gdje ga je, nakon što je zbog novih tehnologija ugašeno njegovo staro radno mjesto, prebacio Western Union.
- Tada smo kupili malo imanje u Penngroveu, 60-ak milja od San Francisca - prisjeća se.
Milica je, kako govori, uvijek bila poduzetna žena, business lady, koja je u svakoj situaciji nalazila način kako nešto zaraditi. U Penngroveu su uživali, ali su i kupili nekoliko krava pa su prodavali mlijeko. Uredili su apartman i, s obzirom da je u blizini Soloma State University, iznajmljivali ga studentima, u vrijeme prije nego što se fakultet dosjetio izgraditi vlastite smještajne kapacitete.
I Kršul je bio poduzetan. Već je ranije stekao električarska znanja, a naučio je sam izvoditi i vodoinstalaterske i sve druge radove u kući tako da je bračni par, koji nikada nije morao zvati skupe majstore za popravke, i na tome uštedio određeni novac.
(...)