Uvođenje informatičkog obrazovanja u obvezni dio školskog programa ideja je kojoj se nitko u Hrvatskoj ne protivi, ali je još nitko nije uspio provesti u djelo.
Koliko god javnost blagonaklono gledala na inicijativu nestranačke ministrice obrazovanja Blažene Divjak kojom se od iduće godine informatika uvodi kao obavezan predmet u pete (moguće i šeste) razrede osnovne škole, oprezniji upozoravaju da promjena nije lako izvediva. Ključne stavke pred razmatanjem su novac (oprema), nastavnici (deficit plus edukacija) i prepunjena satnica, naravno, uz pretpostavku da ministrica uopće opstane na poziciji zaljuljanoj oko kurikularne reforme.
Ne čudi sarkazam u komentarima oko ministričine inicijative (“Jedino ako si klinci prije toga nacrtaju tipkovnice”/”Da je vidjet kakvom će to edukacijom učitelji postati napredniji od današnjih klinaca”/”Nije bad. Nemojte žuriti. Tek je 2017. Može to pričekati” i sl). Činjenica je da nove generacije u svojoj trećoj, četvrtoj godini famozno i (polu)ovisnički, ovisno koliko im to dozvoljavaju roditelji, upravljaju složenim igricama, aplikacijama i operativnim sustavima. Informatika je zato jedini predmet u školi koji učenici de facto u primjeni poznaju bolje od dijela učitelja. Nebuloza s nastavnim planom i programom informatike iz 1993. godine dodatno frustira roditelje, kao i neopremljene učionice, što je ujedno razlog zašto novi obvezni predmet s promijenjenim sadržajem, drukčijim načinom poučavanja i, valjda, novom opremom ne izaziva otpor.
Paarov program
Famozna je rečenica iz plana za prvi razred prirodoslovno-matematičkih gimnazija, gdje je planirano da 15-godišnjaci provedu deset sati nastave na potpoglavlju osnovni rad s računalom, koje uz “fizičko povezivanje dijelova računala i rad s tipkovnicom” podrazumijeva “uključivanje i isključivanje računala”.
Ili u drugom razredu gimnazije, gdje je naputak za opremu-računalo u školi da bude “barem u kategoriji PC AT”, te ima disk i disketnu jedinicu. Pa dalje: “Na disku moraju biti pohranjeni sadržaji (...), grafika u boji je poželjna, ali nije nužna (...) na stolu treba biti dovoljno prostora za pisanje i odlaganje disketa”. (Srećom postoje češće izmjene udžbenika od nastavnog plana i programa, pa se arhaičnosti u nastavi informatike ipak donekle ispuštaju).
I u kasnijem planu i programu pisanom 2006. pod vodstvom akademika Vladimira Paara (Hrvatski nacionalni obrazovni standard, HNOS) predviđeno je da se 11-godišnjake poučava o uporabi web-pošte i ključnim pojmovima - adresa pošiljatelja i primatelja. I taj dokument pregažen vremenom pod obrazovna dostignuća stavlja nešto što se očekuje da klinci savladaju nakon petog razreda, a to je - pisanje jednostavnih poruka.
Na ruku inicijativi za uvođenje informatike kao obavezne ide činjenica da oko novog kurikularnog dokumenta dovršenog u veljači prošle godine nije bilo trzavica. Na e-savjetovanje koje je trajalo nešto manje od četiri mjeseca (od 22. srpnja do 15. studenoga 2016.) stigla su tri komentara (Ines Vlahović, PMF, Dejan Škvorc i Mislav Grgić, FER, akademik Leo Budin, HAZU).
Prema informacijama iz Ministarstva, informatika će se provoditi u školama po novom (B. Jokić i tim) kurikulumu, uz sitnu doradu, pri čemu je moguće da će to biti jedini preživjeli predmetni kurikulum od njih ukupno 29 koje je pripremilo oko 500 učitelja, nastavnika, profesora i suradnika.
Za Vedrana Mornara, profesora zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, bivšeg ministra znanosti u SDP-ovoj Vladi, inicijativa ministrice Divjak je pozitivna.
- Kad sam bio ministar, plan je bio eksperimentalnu provedbu novih kurikuluma provesti u školskoj godini 2017./18., odnosno punu primjenu svih dokumenata od 2018./19. I dalje mi se čini da je informatiku bolje uvesti kao dio novog cjelovitog kurikuluma, no kako se kurikularna reforma očito neće dogoditi još neko vrijeme, što vidimo iz svih događanja, mislim da je inicijativa ministrice izvrsna - kaže Mornar.
Dakle, ako ne ide cijela reforma, neka ide barem neki pomak prema naprijed. Mornar to ipak povezuje s tri ključna problema.
Loša oprema
- Prvi je oprema u školama koja već dugo nije obnavljana i tu će trebati investirati. Nažalost, u svoje vrijeme imao sam štednju na svakom koraku i investicija u informatičku opremu škola nije dolazila u obzir. Nadam se da je ministrica sada u drugoj situaciji. Drugi problem s uvođenjem informatike vidim u satnici petog razreda u kojoj nema niti jednog slobodnog sata za novi obvezni predmet. Očito će trebati raditi ili neku izmjenu, ili u smislu povećanja ukupne satnice ili smanjenja broja sati određenog predmeta - objašnjava bivši ministar.
Pitanje je kojeg. Za razliku od prakse niza zemalja s razvijenijim sustavima obrazovanja, u Hrvatskoj su predmeti likovne i glazbene kulture svedeni na samo po jedan sat tjedno. Dirne li se u satnicu bilo kojeg drugog predmeta - što potvrđuje predsjednik sindikata Preporod Željko Stipić - svaka će se grupacija dići na zadnje noge, zbog čega Stipić zaključuje da je u obrazovanju lakše povećati nego smanjiti satnicu.
U raspravi oko traženja prostora za novi obvezni predmet (jer se kao izborni informatika često prebacuje u suprotnu smjenu - upravo zbog nedostatka mjesta u redovnoj), pojedinci predlažu prebacivanje izbornog vjeronauka u suprotnu smjenu. Iako bi to praktički oslobodilo dva sata tjedno, koliko je predviđeno za obveznu informatiku, jasno je koliko bi u tom slučaju bilo podignutih na stražnje noge.
Nema prostora
Mornar podsjeća na sličnu situaciju kada se tražila rupa u satnici za uvođenje građanskog odgoja. Po njegovu sjećanju, našla se jedna jedina rupa - jedan sat u šestom razredu.
Kao treći problem navodi obrazovanje nastavnika.
- Ni sada se izborna informatika ponegdje ne predaje dovoljno kvalitetno jer nastavnički kadar u nekim sredinama nije dovoljno obrazovan, pogotovo za teme poput algoritamsko razmišljanje i programiranje. Prema tome, to su tri problema na koja ministrica svakako treba obratiti pažnju - zaključuje.
Iako je neminovno da u jednom trenutku u osnovne škole treba uvesti poučavanje o informatici, odnosno računalnom programiranju i algoritamskom promišljanju i svim drugim aspektima vezanim uz djelovanje u računalnom okruženju, dio ljudi koji je sudjelovao u kurikularnoj reformi smatra da je apsolutno neprihvatljivo da se informatika uči četiri godine obvezno s dva sata tjedno u situaciji dok se cjelokupno poučavanje iz umjetničkog obrazovanja odvija u istoj satnici i dok je ista slabašna satnica rezervirana za tjelesnu kulturu.
Ipak je bolje izborno?
- Hrvatskom obrazovanju potrebna je cjelovita reforma koja uključuje razvoj djeteta u svim sferama njegova potencijala, a informatika je samo jedan dio, ne nužno i najvažniji s obzirom na druge deficite - kažu naši sugovornici koji su pripremali reformu.
Njihova je teza da je nemoguće uvesti obvezni predmet informatika od iduće školske godine, dapače, da bi to za sam predmet bilo štetno u situaciji u kojoj nisu započete izmjene zakonsko-normativnih dokumenata niti osigurani drugi nužni uvjeti. Štetnost vide u nedostatku uvjeta u školama: ako u zadnjem selu Dalmatinske zagore nemamo stručno zastupljen i educiran kadar, kao i informatičku opremu kakvu imamo u Varaždinu ili Zagrebu, onda to može biti štetno.
- Za bilo koju promjenu koja uključuje obveznu satnicu nužna je eksperimentalna faza, gdje bi se provjerilo kako funkcionira nastava u novim uvjetima. Najbolje bi rješenje bilo kada bi informatika u jednom trenutku postala obvezna u jednom razredu, može i petom, u kojem bi se osnovne informatičke vještine dale cijeloj generaciji. Nakon toga, bilo bi najbolje rješenje pustiti predmet kroz izbornost u 6., 7. i 8. razredu - kažu.
Time bi se omogućilo da određeni dio populacije koji ima sklonosti prema informatici može bolje napredovati u izbornom okruženju.
Po mišljenju dijela ljudi koji su sudjelovali u pripremi kurikularnih dokumenata, uvođenje obveznog predmeta zahtijeva široku javnu raspravu oko zakonskog rješenja, gdje će se sigurno javiti različite interesne skupine koje ne žele obveznost. Tu, napominju, ne treba biti naivan i očekivati da pitanje informatike neće postati ideološko pitanje. Dosadašnje incijative, prvenstveno katoličkih i akademskih skupina, to su, uostalom, već jasno dale naslutiti.
Nadalje, uvođenje novog obveznog predmeta imat će reperkusije na ostale izborne predmete (drugi strani jezik, vjeronauk) jer bi ih povećanje obvezne satnice protjeralo u drugi turnus nastave. Posebno osjetljivo gledat će se na prebacivanje izbornog katoličkog vjeronauka u suprotnu smjenu. Informatika u tom slučaju definitivno postaje ideološko pitanje.
Kako onda uz sve deficite pronaći rješenje za informatiku?
Po jednima, predmet tehnički, u kojem već godinama izostaje primarna namjena - vježba tehničkih sposobnosti, moglo bi se spojiti s informatikom.
Po drugima, nužno je povećati upravo vještine poput domaćinstva i drugih aktivnosti bliskih stvarnome životu, uz već spomenuto jačanje satnice umjetničkim predmetima. I Vedran Mornar napominje da bi “besramno vratio domaćinstvo nauštrb viška teoretskog učenja u školi”. No, tu je opet problem - ako pojačamo jedan predmet, drugom treba uzeti.
S treće strane, kad-tad će se (neki ministar) morati početi baviti racionalizacijama u sustavu. Činjenica je da je svake godine u školama sve manje djece, a da se broj razrednih odjeljenja čuva u cilju očuvanja radnih mjesta pod krinkom socijalne osjetljivosti i mira u sustavu. To se pokazuje na jednostavnim brojkama: dio srednjih škola predviđa upis bitno više učenika nego što ih se na kraju prijavi pa je Ministarstvo prisiljeno ukinuti dio predviđenih razreda. Realističniji zahvat u tom segmentu obrazovnoj ministrici/ministru obija se o glavu kao bumerang.
Cjelodnevna škola
- Problem su, dakle, i nastavnici, odnosno pad norme. Ako idemo smanjivati satnicu u Hrvatskoj na razini bilo kojega predmeta u sinergiji sa smanjenjem broja djece, nastavnika bez norme ostat će kao u priči i ministrica će prva stradati jer, eto, upropaštava sustav - predviđa Vedran Mornar.
Kao najidealnije rješenje, kakvo, uostalom, poznaje većina sustava Europe, cjelodnevna je nastava u osnovnim školama umjesto u Hrvatskoj dominirajuće dvosmjenske nastave, izrazito nepogodne za roditelje s djecom mlađeg školskog uzrasta. Zbog pomanjkanja prostora, dio škola već od trećeg osnovne pozdravlja se s osmogodišnjacima u 11.35 sati ili u drugoj varijanti učenik dolazi na nastavu u trećem razredu u drugoj smjeni u 14 sati, što znači da satima ostaje izvan kontrole škole i zaposlenih roditelja. Spomenuto rješenje predviđalo bi cjelodnevnu nastavu i boravak u školi od 9 do 17 sati, pri čemu bi se djeci servirala ne samo redovna nego i izborna nastava i niz ostalih aktivnosti. Kroz takav koncept našla bi se rješenja za nastavničke norme, ali i prostor za informatiku, domaćinstvo, umjetnost, sportske aktivnosti...