Vilim Ribić i Igor Radeka, čelni ljudi Nezavisnog sindikata znanosti i visokoga obrazovanja, reagirali su na posljednji potez zagrebačkog rektora Damira Borasa. Rektor je, naime, podnio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenom ustavnosti članka zakona koji propisuje pravo Ministarstva znanosti i obrazovanja da provodi upravni nadzor nad zakonitošću rada i općih akata sveučilišta.
Rektor u svome zahtjevu Ustavnome sudu, upućenom putem odvjetničkog društva, navodi da ovakav članak zakona "u potpunosti zanemaruje ustavno jamstvo sveučilišne autonomije".
Koliko, gdje i zašto se s time ne slažu, Ribić i Radeka navode u pismu kojega prenosimo u cijelosti:
'Skandalozno! Rektor Boras hoće državu u državi!
Rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras Ustavnom je sudu podnio zahtjev za ocjenom ustavnosti članka 113. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji propisuje pravo i obvezu Ministarstva znanosti i obrazovanja da provodi upravni nadzor nad zakonitošću rada i općih akata sveučilišta. Ukidanjem tog članka Država bi izgubila jedini preostali mehanizam putem kojega donekle može kontrolirati ispunjava li sveučilište zakonito javne ovlasti u području znanosti i visokog obrazovanja. Time de facto pravo nadzora nad radom sveučilišta gube građani kao njegovi stvarni financijeri u kojemu obrazuju svoju djecu.
Cinični su rektorovi argumenti koji se pozivaju na to da provedba upravnog nadzora šteti autonomiji sveučilišta i vladavini prava. Sam Zakon o znanosti propisuje da se upravni nadzor provodi na način koji ne zadire u autonomiju sveučilišta. Osim toga Ustavni sud se već referirao ranijom svojom Odlukom iz 2000. godine ustvrdivši da je „autonomija sveučilišta neizbježno ograničena pravima i stvarnom moći osnivatelja, ali i onih koji nad njegovim radom provode stručni nadzor“.
Rektor Boras, kao čelnik najstarijeg i do nedavno najuglednijeg sveučilišta u zemlji umjesto da štititi njegov dignitet ovakvim ga potezima kontinuirano urušava i pretvara u privatno zabavište. Primjerice, suočen s aktualnim i pokrenutim upravnim nadzorima nad zakonitošću rada njegovog Sveučilišta, iste opstruira kroz višemjesečno izbjegavanje i ignoriranje obveze dostavljanja relevantne dokumentacije Ministarstvu. Sada to pokušava poništavanjem zakonske osnove za provođenje nadzora. Dakle on ne surađuje da bi dokazao da zakonito vodi i upravlja Sveučilištem nego čini sve da ga nitko ne bi mogao više pitati vodi li sveučilište zakonito?
Je li moguća zemlja u kojoj je takav čovjek rektor? Kakvom je to čelniku ustanove u interesu da se upravni nadzor ne provodi? Sigurno nije onome koji upravlja ustanovom u skladu sa zakonom pa se sam raduje kontroli svoga rada kako bi i svi drugi svjedočili o njegovom radu u interesu općeg dobra. Sigurno nije onome kojemu ne smeta da mu netko daje upute, sugestije, mjere i naloge kako da otkloni moguće probleme ili nepravilnosti u poslovanju (a to je smisao upravnog nadzora!). A sigurno jeste onome tko posluje relaksirano u odnosu na zakonske propise, ili tko planira poslovati nezakonito, ili tko nešto skriva i ne želi položiti čiste račune?
Ovo je napad na temeljna prava građana, poreznih obveznika, radnih ljudi i poduzetnika, koji moraju imati pravo uvida da li se institucija koju financiraju radi i ponaša zakonito. Ovo je napad na prava sveučilišnih nastavnika, koji moraju imati mogućnost zaštite u slučaju kršenja njihovih prava od strane Uprave sveučilišta, što smo vidjeli prošle i ove godine na Filozofskom fakultetu i na Hrvatskim studijima. Ovo je napad na buduća prava naših fakulteta koji moraju imati mogućnost i pravo upravnog nadzora nad diobom državnih novaca od strane uprave sveučilišta.
U slučaju da se pravo Države na upravni nadzor poništi dobit ćemo autonomiju sveučilišta, ne kao civilizacijsku stečevinu koja jamči slobodu znanstvenog i nastavnog rada, slobodu kritičkog mišljenja i djelovanja, nego autonomiju sveučilišta kao samovolju, kao negaciju pravne države i kao prijetnju društvu, a sveučilišta će nam postati države u državi.
Takva vrsta nakazno shvaćene autonomije ne postoji nigdje u svijetu. Sindikat znanosti je od devedesetih godina višekratno branio i obranio stvarnu autonomiju sveučilišta i akademska prava nastavnika i znanstvenika. Bio je i je autor članaka Zakona koji su definirali autonomiju sveučilišta. Spriječio je mogućnost Države da sudjeluje u upravljanju sveučilištem, ali mu nije nikada palo na pamet da traži zabranu nadzora nad zakonitošću rada i financijama sveučilišta.
Sindikat je veoma zaslužan za objektivno visoki stupanj autonomnosti naših sveučilišta u odnosu na druge zemlje u svijetu. Primjerice u mnogim najrazvijenijim zemljama svijeta vlade imenuju upravna tijela i rektora (SAD) a negdje čak i profesore (Njemačka). Borili smo se protiv takvih rješenja računajući da bi borasi mogli pasti na sveučilište samo odozgo. Dogodilo se obrnuto.
Međutim, ono što najviše brine jest mogućnost da će Ustavni sud, unatoč svemu pa i svojim ranijim odlukama, usvojiti prijedlog rektora, čija se bezumnost artikulira kao ekspertnost obrađena u kuhinji nekih profesora Pravnog fakulteta i dijela nekompetentnih sudaca Ustavnog suda.
Ustavni sud, kao sud formiran od politike, poznat po svojim nepravičnim i nerazboritim odlukama, po interesnim umreženostima svojih sudaca u kojima iščezava opće dobro, pravda i pravičnost, u stanju je, znamo već iz iskustva, donijeti još jednu odluku na štetu hrvatskih državnih interesa i na štetu razvoja visokog školstva mimo bilo kakve pravne logike.'