Ako je vjerovati statističkim podacima o surovosti školskih kazni u 18. stoljeću, jedan je učitelj za svoje karijere duge 51 godinu i sedam mjeseci učenicima podijelio: 91.527 batina, 124.010 šiba, 20.989 pljusaka rukom i ravnalom, 1,336.715 udaraca po dlanu, 10.235 udaraca po usni, 1,115.800 šaka u glavu, 7805 zaušnica i 22.763 udaraca Biblijom, pjesmaricom ili gramatikom.
Taj je učitelj (priču je ovjekovječio u svom dnevniku I. I. Haberle koji znaju prenositi današnji pedagozi), u pola stoljeća rada podijelio dakle djeci više od 2,2 milijuna udaraca.
Prema novim podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, u školskoj godini 2016./17. učenicima osnovnih škola podijeljeno je: 5084 opomene, 1733 ukora, 454 stroga ukora i 13 preseljenja u drugu školu. Srednjoškolci su u istom razdoblju dobili 20.982 opomene, 8581 ukor, 2746 opomena pred isključenje, a 373 ih je isključeno iz škole.
Premještaj i izbačaj
Kao što su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća javljali protivnici tjelesnog kažnjavanja djece - nakon čega su se školske kazne počele ublažavati uvođenjem novih, poput uskrata društvene ugodnosti (šetnje), uskrata osjetne ugodnosti (novac, hrana), uskrata slobode (zatvor) - tako i današnji pedagozi upozoravaju na neefikasnost pedagoških mjera. Glavnu zamjerku daju na one najstrože – premještaj u drugu školu (osnovci) i isključenje iz škole (srednjoškolci).
U 2013./14. na razini Hrvatske mjeru premještaja u drugu školu dobilo je tek sedam osnovaca (2016./17. istu mjeru dobilo je 13 učenika). Uzimajući u obzir činjenicu da je osnovna škola, za razliku od srednje, obvezna, ne čudi da je krajnju mjeru isključenja iz škole dobio veći broj srednjoškolaca. Ne bi trebala čuditi ni činjenica da je brojka isključenih iz srednjih škola utrostručena u odnosu na prije četiri godine. Po godinama broj isključenja ide redom od 112, 407 do 467, na zadnjih 373.
Koliko su ove mjere, uvedene prije podosta vremena, uspješne? Ispunjavaju li svoju svrhu (odgojno djelovanje)? Kako se s njima nose današnje generacije đaka i roditelja? Struka sastavljena od pedagoga, psihologa, ravnatelja, nastavnika, iznosi primjere prakse koji opravdavaju sumnje u danas aktualne školske kazne.
Maloljetna srednjoškolka N. M. neprimjerenim ponašanjem prema vršnjacima i nastavnicima došla je do mjere opomene i jedna je od prošlogodišnjih 20.982 vršnjaka s izrečenom takvom mjerom. Nakon što je po razredu mahala ‘skakavcem’, izrečena joj je mjera opomene pred isključenje. Roditelj je angažirao odvjetnika i dao pritužbu na mjeru. Svoju je žalbu obrazložio riječima: “Nije postojala namjera, bila je riječ o pokušaju privlačenja pažnje zbog sustavnog zanemarivanja osoblja škole u pružanju mjera socijalizacije učenice u novoj sredini”. N. M. je naime u tu školu upisana nakon povećeg incidenta za koji je “okrivljena” u prethodnoj školi. Uprava njezine nove škole dobila je i sudsku tužbu.
Učeniku višeg razreda osnovne škole izrečena je mjera preseljenja u drugu školu zbog opetovanog verbalnih i fizičkih napada na pojedine učenike i nastavnike, nagomilanih neopravdanih sati, konzumacije opojnih sredstava i njihova dilanja u krugu škole. Od trenutka kada je donesena odluka o preseljenju do samoga preseljenja prošla su dva mjeseca. Škola broj 1 u dva mjeseca do prebačaja učenika u školu broj 2 nije više imala niti jedan mehanizam kojim bi “primirila” učenika s poremećajem u ponašanju.
Nemoćna škola
On je i dalje dolazio na nastavu, ponašajući se po naviklom obrascu. Nastavnici i stručna služba škole bili su nemoćni. Nakon što su ispucali sve raspoložive im mehanizme (uključujući prijave socijalnoj službi i policiji), ponestali su im alati. Jedino što je bilo moguće je odbrojavati 60 dana do odlaska učenika u školu 2 i nadati se da neće doći do većih incidenata.
(Podsjetimo na nedavni primjer studentice koju je zbog konzumiranja praha nalik kokainu uprava fakulteta izbacila u ekspresnom roku od 50-ak sati. Školama je to nemoguća misija.)
O nemoći nastavnika i ravnatelja u kombinaciji s neefikasnošću pedagoških mjera, pogotovo u slučajevima u kojima roditelji ili skrbnici djeteta odbijaju suradnju sa stručnim službama i školom, govori i izjava ravnatelja zabilježena u nikad objavljenom istraživanju znanstvenika Instituta za društvena istraživanja (Z. Ristić Dedić, B. Jokić), koja glasi: “Sjećam se jednog malog s kojim mi jednostavno nismo mogli ništa raditi. Svi smo bili ludi i onda sam ga ja preselio. Ali kako? Tako da sam uzeo od kolege “njegovog malog”, a njemu dao svog. Nama je svima laknulo. Super… Kad za godinu dana moj mali je kod kolege OK, a ovaj kod nas još gori od onog kojeg smo imali”.
Ključ problema
Ključ problema, prema tvrdnji kontaktiranih stručnjaka, jest u nemogućnosti sustava obrazovanja i socijalne skrbi da pruže stručnu pomoć učeniku s poremećajem ponašanja i njegovim roditeljima ili skrbnicima. Brojke su tu neumoljive: u sustavu školstva na nešto manje od pola milijuna učenika u dobi od 7 do 18 godina dolazi nešto više od 500 školskih pedagoga i oko 1000 školskih psihologa. Na jednog psihologa zaposlenog u osnovnoj školi dolazi 831 učenik, a na pedagoga 375 učenika. U srednjoj školi, na jednog psihologa dolazi 1213 učenika, a na pedagoga njih 524. Teško može tješiti da su ovakve brojke nešto bolje od onih kakve smo u školstvu imali prije 15-16 godina.
Paradoks je da zbog slabe ekipiranosti škola stručnim suradnicima (pedagozi, psiholozi, stručnjaci edukacijsko-rehabilitacijskog profila), škole krše važeći Pedagoški standard. Taj temeljni, standardizirajući dokument u školstvu propisuje da škole trebaju biti ekipirane stručnim suradnicima tako da škola sa 180 do 500 učenika mora zapošljavati tri stručna suradnika, a škola s više od 500 učenika - četiri stručna suradnika. Za ispunjenje te ideje niti jedna vlast nije pronašla sredstva.
Karmen Blažinović zaposlena je kao pedagoginja u Tehničkoj školi Zagreb od 1984. godine. Od tada do danas, broj učenika škole varirao je od 600 do 1200, a sve to vrijeme ona je jedini zaposleni stručni suradnik u školi.
- Bojim se da ću otići u mirovinu, a da se neke stvari neće promijeniti. Autoritet nastavnika je srušen. Škole nemaju autonomiju zapošljavati stručne suradnike. U sustavu nas je manjak. Roditelji često nisu suradljivi, a čitavo društvo još je sklono stigmatizirati psihološki ili psihijatrijski tretman. Ako roditelj ili sam učenik odbije tretman, škola nema mehanizama natjerati ga. Nužna je bolja povezanost stručnih službi škola, socijalnih centara i poliklinika za djecu i mladež. Tih stručnjaka nam treba daleko više, kaže Karmen Blažinović. Uvjerena je da su osnovnim (obaveznim) školama vezanije ruke nego srednjima (neobaveznim).
Krešimir Supanc, ravnatelj Osnovne škole Jure Kaštelana, u posljednje četiri godine imao je tri slučaja izricanja pedagoške mjere preseljenja u drugu školu. Dvije su friške.
- Ta je mjera nužno zlo. Ono što je meni neprihvatljivo jest da nama sustav funkcionira na principu “muko moja prijeđi na drugoga”. Ako u školi imamo problem s učenikom, od kojega moramo zaštititi ostalu djecu od nasilničkog ponašanja, dužni smo raditi po Pravilniku o pedagoškim kaznama i Zakonu o odgoju i obrazovanju, a mjera prebačaja u drugu školu je pokazatelj nemoći škole - kaže ravnatelj.
Nakon izrečene pedagoške mjere prebačaja, drugu školu za prihvat učenika pronalazi Gradski ured za obrazovanje. Pritom prema drugoj školi Gradski ured ne nastupa s imperativom prihvata novog đaka, već s molbom. Po Zakonu o odgoju i obrazovanju, Gradski je ured dužan u roku od sedam dana odrediti osnovnu školu u kojoj učenik nastavlja obrazovanje. Rok se naravno probija u slučaju kad se prihvat-škola ne pronađe iz prve.
- U našem slučaju, škola koju je odredio Gradski ured nije imala mogućnosti primiti učenika. Učenik je i dalje kod nas. Praktički ima bjanko dozvolu da radi što želi, kaže Supanc.
Zakon dozvoljava ravnateljima škola opciju privremenog udaljavanja učenika iz odgojno-obrazovnog procesa do donošenja odluke o izricanju pedagoške mjere. Ravnatelji s dugogodišnjim iskustvom tu mjeru a priori izbjegavaju iz jednostavnog razloga: žali li se roditelj na nju, bez problema dobiva proces jer je, naravno, osnovna škola obavezna.
- Onog trenutka kada Gradski ured pronađe školu u koju će se naš učenik prebaciti, mi se formalno rješavamo problema. To ne znači da problem nestaje, već prelazi na drugu školu. Ako nakon svih naših pedagoških mjera učenik i njegovi roditelji ili skrbnici nisu prihvatili mjeru u cilju promjene ponašanja, svojevrsnog novog početka, onda ta mjera nije postigla svoju svrhu. Jednostavno, ona nema smisla, priznaje ravnatelj. Uvijek sam za to, nastavlja, da se djeci da druga prilika, no krucijalne stvari za funkcioniranje sustava pomoći naprosto ne funkcioniraju kako bi trebale.
Za Vlastu Vizek Vidović, znanstvenicu s Instituta za društvena istraživanja, mjera isključenja iz škole ili prebačaj u drugu školu je pokazatelj da škola nije pronašla adekvatne resurse da pomogne djetetu.
- Najčešće govorimo o djeci s poremećajem u ponašanju i pitanje je koliko druge ustanove u sustavu tu mogu pomoći. Situacija je često vezana sa situacijom u kući i u većini situacija postaje jasno da prvo treba raditi s roditeljima. Ne, isključenjem učenika iz škole problem se ne rješava, samo se loptica prebacuje drugom - kaže V. Vizek Vidović, uvažavajući slučajeve u kojoj kroz stručni rad s roditeljima i djetetom, prebačajem u novu školu, moguće bolje stručno ekipiranu, može imati pozitivnog efekta.
Uzor je Danska
Zemlja primjer u rješavanju ovoga problema je Danska, koja djecu s narušenom kontrolom, samoagresijom i agresijom smještaju u specijalizirane škole. U razredima je sedam do osam učenika, stručno ekipirane ekipe s njima su praktički cjelodnevno, a nastava je prilagođena interesima polaznika.
- Roditelji su u pravilu zadovoljni napretkom djece, koja mogu ostati u takvoj školi samo ako roditelji ne odbijaju suradnju i redovito dolaze na grupne terapije. Takva škola šalje poruku roditelju - dat ćemo sve od sebe da pomognemo i vama i djetetu, ali ako vi niste spremni surađivati, žao nam je, ništa od pomoći - objašnjava Vizek Vidović.
Jedan od tipičnih komentara za ovakav primjer jest da to puno košta, među ostalim zato što svaki učenik ima svog mentora. Ali, ako se izračuna koliko košta ako dijete odrastanjem potone u dublja socijalna ponašanja, onda je napravljena šteta daleko veća.
Stručnjaci sa zagrebačkog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu procjenjuju da su poremećaji u ponašanju u porastu.
- Pritom zbog niza problema u sustavu nerijetko dolazi do kršenja prava djeteta, jer sustav zakazuje u stručnoj pomoći i individualnom pristupu. U nekim slučajevima odluka o premještaju u drugu školu može biti dobra, no pitanje je na koji je način argumentirana roditelju i učeniku. Ako nema stručnog i timskog pristupa, bojim se da se radi o deklarativnoj odluci. Važno je da dijete razumije poruku, da se s njime stručno radi, no za to su potrebni stručnjaci i dugoročna politika, kaže naša sugovornica s Odsjeka za poremećaje u ponašanju.
Po Suzani Hitrec, predsjednici Udruge ravnatelja srednjih škola i ravnateljici Upravne škole Zagreb, mjere isključenja i premještaja su preradikalne mjere. One nisu rješenje, tim više što se u srednjim školama isključeni učenik u praksi izolira s nastave, uz pravo polaganja razrednog ispita na kraju školske godine, no nakon žalbe roditelja uglavnom se vraća nazad u razred.
Pred zidom
- Pedagoške mjere na učenike nemaju značajnijeg utjecaja i trebalo bi razmisliti o učinkovitijem modelu. Ove mjere imamo desetljećima, generacije su se promijenile, promijenio se način učenja, komunikacije i ponašanja. Stari modeli više ne funkcioniraju i zato treba pronaći drugi, efikasniji model - kaže S. Hitrec.
U mnogim primjerima s učenicima s poremećajima u ponašanju, škole su pred zidom. Ključni su problemi nedostatak stručnih suradnika u školama, nedovoljna povezanost s centrima socijalne skrbi i njihovom potkapacitiranošću, nesuradnjom s roditeljima. U takvoj slici, posrnuli učenik ne dobiva skrb kakvu bi morao. Nekada škole nisu dovoljno uporne i ne ustraju dovoljno na rješavanju problema. Svjesne da nemaju mogućnost uvida u to što se događa u obitelji, nakon dva do tri neodaziva roditelja na razgovor u školu, pišu dojavu centrima socijalne skrbi.
U tom sustavu situacija je jednako neodrživa kao i sa sustavom stručnih suradnika u školama: statistički gledano, 1,5 socijalnih radnika ima obvezu istovremeno pratiti i brinuti o 120 obitelji. Na isti broj socijalnih radnika u EU prosječno dolazi dvostruko manji broj obitelji. Upravo su obitelji - roditelji ili skrbnici - ključ u kojoj leži problem i moguće rješenje za svaku problematičnu situaciju u kojoj je glavni akter školarac.
Na pitanje roditelja što učiniti s maloljetnim delinkventom koji sustavno maltretira generacije “slabijih”, u školama su sve skloniji reći - zovite policiju, ne upuštajte se u situaciju da sami rješavate problem. Zašto? Roditelj pretučenog učenika pozvao je na red mlađahnog počinitelja. Uzvratio mu je istom metodom koju je i on upotrijebio prema njegovom djetetu i, naravno, zaradio prijavu policiji. Problem nije riješen, dapače, produbljen je. I tako u krug.