DJECA PUTNICI

'ŽIVIMO GDJE ŽIVIMO...' Sestre iz žumberačkog sela te brat i sestra iz obližnjeg mjesta svaki dan putuju do škole i natrag 72 kilometra

Darko Tomaš / CROPIX

 

Sestre Tea i Martina Gvozdanović iz žumberačkog sela Prisjeka te brat i sestra Gabrijel i Julija Kovačević iz obližnjeg Bratelja svaki dan putuju do škole i natrag 72 kilometra. Zbog udaljenosti svojih planinskih sela od Osnovne škole Milana Langa u Bregani u prosjeku dnevno provedu dva školska sata u Samoborčekovu kombiju.

U jutarnjoj smjeni djeca ustaju u 6 sati, a u 7 ih čeka kombi. Cesta kojom prolaze iznimno je zavojita, ali navikli su zaspati na putu do škole.

- Nije mi teško putovati - kaže 11-godišnja Tea.

Njezina sestra Martina ima 15 godina i priznaje da koliko god ranije ode na spavanje, ujutro je u školi umorna. Ipak, glavni razlog zbog kojega bi voljela da joj je škola bliže su vršnjaci. U njezinu su selu samo dvije obitelji. Nedostaje joj društvo. Ono je u školi s velikim brojem učenika, njih više od 500.

Gabrijel (14) voli svoje selo s tri obitelji i, kaže, jedva čeka da se vrati iz škole. Žali zbog jedne stvari, kao i njegove prijateljice suputnice i sestra.

- Naši prijatelji iz razreda idu na različite aktivnosti, sport, ples, sviraju instrumente. Mi ne možemo zbog prijevoza - pričaju djeca. Gabrijel bi jako volio na gimnastiku, Julija je oduvijek željela na tenis, Tea na atletiku. Ne idu ni na izborni predmet informatiku. Ne mogu jer nemaju prijevoz.

 

Obitelji  iz Prisjeke

Svaki drugi učenik osnovne škole u Bregani je putnik. Grad Samobor organizira prijevoz za njih više od 250 redovnom gradskom linijom, učeničkim autobusom ili kombijem. Djeca se voze iz Samobora, Grdanjaca, Višnjevca, Dragonoša, Noršić Sela, Bedra, Kostanjevca, Budinjaka... Gvozdanovići i Kovačevići ipak putuju najdulje.

Selo sestara Gvozdanović nalazi se u istočnom dijelu Žumberačkog gorja, s pogledom na veći dio Dolenjske u Sloveniji, a za vedrog vremena i na Alpe s vrhovima Triglava. U Prisjeki žive dvije obitelji. Na kućnom broju 1 je osmero članova obitelji Gvozdanović (Tea i Martina imaju još dvije mlađe sestre, a tu su i baka i djed te mama i tata), dok je na kućnom broju 5 dvočlana obitelj, također Gvozdanovići.

Martinina i Teina obitelj drži krave. Mama Marija radi sir škripavac koji prodaje u Zagrebu, otac je radio u pilani, prebacio se u poljoprivedu, a mlađa im kći pohađa školu Novo Selo, nekoliko kilometara od Prisjeke i 25 kilometara od Bregane, na 700 metara nadmorske visine. U toj planinskoj školi, sa statusom škole s otežanim uvjetima rada, ove su školske godine samo dvije učenice. To je područna školica za djecu od prvog do četvrtog razreda pa će od petog razreda i mlađa sestra Gvozdanović morati putovati do Bregane. To čeka i najmlađu, četvrtu sestru, sada predškolku.

 

Navikli na put

- Živimo gdje živimo, djeca moraju putovati do škole. Navikle su se one na to, nama je to normala. Martinu uskoro čeka srednja škola u Zagrebu. Tada će živjeti u učeničkom domu - priča mama Marija Gvozdanović.

Druga obitelj djece putnika, u tri kilometara udaljenom Bratelju, uzgaja svinje. Osnovac Gabrijel u tom poslu pomaže ocu i rado odlazi na jahanje kod susjeda Drage, ljubitelja konja i vozača školskog kombija koji živi u istom selu.

Prema riječima Igora Matijašića, ravnatelja Osnovne škole Milana Langa, njihova matična škola u Bregani ima tri područne. Uz onu u Novom Selu s dvije učenice u kombiniranom drugom i trećem razredu, imaju školu u Noršić Selu u Samoborskom gorju koju pohađa osmero djece od prvog do osmog razreda. I ta škola ima status škole s otežanim uvjetima rada. Treća područna škola Grdanjci najbliža je Bregani, a organizira nastavu samo od prvog do četvrtog razreda, i to za 20 učenika, ali u dvije kombinacije razreda. Gotovo sva naselja, sela i zaseoci iz kojih dolazi više od 250 djece putnika udaljena su više kilometara od škole. Izuzetak su zapravo samo učenici iz Bregane.

- Apsolutno smatram da prijevoz utječe na uspjeh učenika, osobito onih koji dolaze iz jako dalekih krajeva, konkretno sa Žumberka. Za učenike koji putuju u srednju školu nakon završene osnovne to predstavlja svojevrsni šok, a kakav je to tek preokret za učenike u petom razredu. Do područnih škola, koje su pohađali od prvog do četvrtog razreda, djeca su imala nekoliko minuta, a sad odjednom moraju putovati gotovo 45 minuta u jednom smjeru. Dva školska sata gube na putu! Dva školska sata koja njihovi vršnjaci mogu koristiti za učenje, pisanje zadaća, ponavljanje... Pokušajte samo zamisliti kako se osjeća učenica petog razreda, dijete od 11 godina, koja krene od kuće oko 13 sati, a na nastavi je do 19.05. Ako završi ranije ili ima manje sati, ne ide kući jer je prijevoz zajednički i mora čekati ostale, a potom se vraća kući u 20 sati - opisuje ravnatelj Igor Matijašić.

Naglašava da su žumberačke ceste izrazito zavojite i nekoj djeci treba dosta vremena da se priviknu na samo putovanje.

- I za odrasle bi to bio napor, kamoli neće biti za djecu - kaže ravnatelj.

Prema podacima Ministarstva obrazovanja, u Hrvatskoj je više od 200 tisuća djece putnika.

Na svakodnevnoj je liniji prijevoza, najčešće autobusom, od kuće do škole i obrnuto oko 133 tisuće osnovaca i oko 70 tisuća srednjoškolaca.

Ministarstvo ne raspolaže preciznim podacima o rasponu udaljenosti koji varira od nekoliko do više desetaka kilometara. U ovogodišnjem proračunu za prijevoz učenika osnovnih škola namijenjeno je 333 milijuna kuna, odnosno 288 milijuna kuna za prijevoz srednjoškolaca.

 

Problem rasporeda

U kojoj mjeri status djece putnika utječe na njihov školski uspjeh? Odgovorom na pitanje pozabavili su se autori publikacije objavljene u prosincu 2017. u Hrvatskom geografskom glasniku, Tvrtko Pleić (Filozofski fakultet u Zagrebu) i Martina Jakovčić (Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu). Rad pod naslovom “Utjecaj prometne povezanosti na školski uspjeh srednjoškolaca” obradili su kroz primjer Srednje škole Donji Miholjac na uzorku svih 254 srednjoškolaca putnika. Njihov je rad zanimljiv zbog fokusa na prometnu povezanost i metode ispitivanja koja je uključila vođenje dnevnika putovanja: dvoje učenika istog razreda, ali različitih mjesta stanovanja (učenica putnica i stacionirani učenik) tijekom dva tjedna ispunjavali su svoj obrazac putovanja, prateći točno vrijeme početka i kraja kretanja od doma do autobusne stanice i natrag. Dnevnik putovanja poslužio je autorima kao egzemplarni model razlikovanja utrošenog vremena za dolazak iz mjesta stanovanja u mjesto školovanja i obratno.

Prema riječima Martine Jakovčić, izvanredne profesorice Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, promet nije jedini faktor koji utječe na uspjeh učenika putnika, no ankete provedene među učenicima putnicima u Donjem Miholjcu pokazale su da je vrlo značajan.

- Učenici putnici u nepovoljnijem su položaju jer ‘gube’ vrijeme na putovanje. To vrijeme mogli bi iskoristiti na učenje, a možda i važnije, na odmor i ostale aktivnosti. Intervjui s učenicima putnicima pokazali su da oni ustaju znatno ranije, što utječe na njihovo psiho-fizičko stanje na nastavi, a posredno onda i na uspjeh na ispitima. Najznačajniji problem na koji su se učenici žalili bio je neusklađenost rasporeda polazaka autobusa sa školskim rasporedom te duljina samog putovanja - kaže Martina Jakovčić.

Ekstremni slučaj u njihovu istraživanju predstavljao je primjer učenice koja zbog rasporeda polazaka autobusa i rute složene tako da se obuhvati što veći broj učenika u školu udaljenu deset kilometara kreće 75 minuta prije početka nastave.

Starije istraživanje naziva “Uspješnost predviđanja obrazovnih postignuća učenika osnovnih škola RH”, provedeno na uzorku od 44.801 učenika osmih razreda u 842 škole (97 posto svih u generaciji), proveli su prije desetak godina znanstvenici Instituta “Ivo Pilar” T. Babarović, J. Burušić i M. Sakić. I njihovo istraživanje spominje tezu da ako učenik ima status putnika, to umanjuje njegov uspjeh u nekim predmetima, konkretno u ispitima engleskog, hrvatskog, povijesti i fizike. Jedan od autora, Toni Babarović, tumači da je ipak riječ o niskoj negativnoj povezanosti.

- Povezanost statusa putnika i školskog uspjeha vrlo je niska i u ukupnom modelu, kada se uzmu sva obilježja učenika, učitelja i nastave te škole, igra tek vrlo malu ulogu u prognozi školskog uspjeha - smatra Babarović.

 

Slab prediktor

Autori u istraživanju navode da valja razlikovali dobar, bitan prediktor u prognozi postignuća i značajan prediktor koji nema veliku prediktivnu snagu, a značajan je zbog vrlo velikog uzorka sudionika. Dobrim prediktorima mogu se smatrati samo neka obilježja učenika.

- To su obrazovna razina majke i oca te spol učenika pri predikciji uspjeha iz hrvatskog i engleskog jezika. Ostala obilježja učenika nemaju veliku prediktivnu snagu, nego upozoravaju na blagu povezanost s uspjehom. To su obiteljska situacija učenika i sporadično status učenika putnika - ističu u nalazu istraživanja.

- Dakle, ne možete na osnovi ovih nalaza tvrditi da je status putnika veliki otežavajući faktor za visok školski uspjeh.

Možete reći samo da je kod nekih predmeta, ako se kontroliraju ostala obilježja, koja su puno važnija, status putnika mali otegotni faktor. Ja bih čak išao tako daleko da bih mogao tvrditi: s obzirom na to da je učinak statusa putnika na uspjeh učenika vrlo malen i da se pojavljuje samo kod nekih predmeta, on je supstancijalno zanemariv - kaže Babarović.

Prema njegovu mišljenju, obrazovanje roditelja i spol učenika bi se na osnovi ovih nalaza ustvari mogli jedini smatrati vidljivima u praksi: djeca roditelja nižeg obrazovanja imaju lošije postignuće u svim predmetima, a djevojčice imaju veći uspjeh od dječaka, i to prvenstveno u hrvatskom i engleskom jeziku.

 

Putovati ili ne...

Ipak, na pitanja koliko svako dijete putnik, bio to osnovac od 11 ili srednjoškolac od 17 godina, osjeća da gubi vlastitog vremena zbog potrebe putovanja ili koliko je nenaspavano zbog nužnog ranijeg ustajanja, statistički modeli ne mogu dati odgovor. Uz to, različito je kad se putuje kad si mali, srednji ili veliki.

Je li onda za dijete u osnovnoj školi bolje svakodnevno putovanje do udaljene matične škole, ali dobro opremljene i kvalitetno kadrovirane, ili ostanak u sredini, u područnoj školi, materijalno i kadrovski slabije opremljenoj i s čestim modelom kombiniranih razreda (više generacija u jednom odjeljenju)?

 

Nema idealnog

- Mislim da je bolja opcija dobra linija do glavne škole, nego područna škola u blizini sa slabom ekipiranošću stručne službe i slabijim materijalnim uvjetima. To nije stajalište koje mogu potvrditi istraživanjem, to je moj dojam. Jasno je da škola ima određenu društvenu ulogu u revitalizaciji malih mjesta, važna je za život sela, ali često je upitno koliko u danim uvjetima može biti adekvatno mjesto za učenje - kaže Babarović.

Idealna situacija za djecu bila bi, naravno, da imaju sjajno opremljene i dobro kadrovirane lokalne škole. Kako to, nažalost, nije realno očekivati, Babarović smatra da je oportunije ići na varijantu bolje organizacije prijevoza prema matičnim školama, nego forsirati kombinirane razrede u malim područnim školama.

Uz 863 matične (samostalne) osnovne javne škole, u Hrvatskoj je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 1187 područnih škola za potrebe školovanja djece u manjim, udaljenijim sredinama. Prema istom izvoru, u deset godina Hrvatska je dobila 32 nove matične osnovne škole, ali je izgubila 53 područne.

Udio djece putnika time je povećan, a očekuje se da će zbog pada broja djece, dijelom i iseljavanja, doći do porasta odumiranja područnih škola. Iako je plan stvaranja nove mreže škola star više od 20 godina, nikada nije realiziran, zbog čega u manjim sredinama nije rijetkost prenošenje iskustva putnika s generacije na generaciju. Djed je, doduše, išao u školu na magarcu, a unuk putuje u autobusu, kombiju ili vlaku.

 

Prometne gužve

Prema mišljenju Martine Jakovčić s PMF-a, jednostavno rješenje za problem učenika putnika ne postoji. Velik broj škola u Hrvatskoj još radi u dvije, pa i tri smjene. Međutim, dodaje Jakovčić, postoji značajan broj škola koje rade u jednoj smjeni i u kojima nastava počinje u 8, što znači ustajanje i po dva ili ponekad i tri sata ranije za učenike putnike, ali i ne samo za njih, nego i za učenike koji žive i školuju se u velikim gradovima u kojima također postoji problem zagušenosti javnog prijevoza i prometnih gužvi.

- U takvim bi školama potencijalno rješenje bilo pomicanje početka nastave koje bi barem pridonijelo da učenici ne moraju po mraku kretati na nastavu. Tome u prilog idu i studije provedene u nekim stranim školama koje pokazuju značajno bolji uspjeh u školama u kojima je nastava pomaknuta s 8 na 9 sati ujutro - zaključuje M. Jakovčić.

Tagovi

Izdvajamo