Željko Ražnatović Arkan prvo mu je poslao štemera da ga nokautira usred Majestica u samom srcu Beograda dok je opušteno ćaskao s ministrom vanjskih poslova Srbije. Na desnoj arkadi i danas je vidljiv trag boksera. Potom ga je Arkan osudio na smrt: dao mu je šest mjeseci života, a onda ga svakog prvog u mjesecu sadistički zvao da bi ga podsjetio koliko mu je još života ostalo. Dok je bio glavni urednik Duge, neki su tipovi upali u redakciju i minirali je. Slobodan Milošević ozbiljno mu je prijetio jer je Mirjana Marković, njegova supruga, plakala cijelu noć kad je u Dugi izašao njen nespretno opremljen tekst, što je ona shvatila kao izrugivanje. Spasili su ga raniji susreti s nekoliko bivših šefova CIA-e za boravka u Americi, pa je Milošević, koji je imao tu informaciju, sumnjao da je CIA-in čovjek u Beogradu.
Tito i njegov general
Danas, u svoju gledanu emisiju ‘Goli život’ na beogradskoj televiziji Happy, među ostalima dovodi i okorjele kriminalce, mafijaše i ljude sa samog dna podzemlja. Jedan od njih, Borivoje Matić, koji je ‘u službi države’ provaljivao u mnoge stanove da bi ukrao kompromitirajuće materijale političkih protivnika vlasti, ali ih usput i opljačkao, orobio je i njegov stan. To je doznao tijekom emisije.
Milomir Marić, jedan od najpoznatijih beogradskih novinara, poznat po intrigantnim temama i još intrigantnijim sugovornicima koje dovodi u svoje emisije (jedan od njih u studiju je, pred kamerama, progutao živog miša!), na galeriji kavane hotela Moskva, gdje smo razgovarali u rano nedjeljno popodne, 9. ožujka, svako je malo prekidao razgovor da bi otpozdravio znatiželjnicima koji ga pitaju tko će mu biti gost u sljedećoj emisiji. Uz ‘Goli život’ Marić vodi i emisiju ‘Ćirilica’, srbijanski pandan nekadašnjoj ‘Latinici’ Denisa Latina.
Krajem turbulentnih 80-ih, kad je nakon Titove smrti bilo jasno da Jugoslavija broji posljednje dane, objavio je opsežnu knjigu ‘Deca komunizma’, koja je odmah postala hit i lansirala ga u sam vrh državnih neprijatelja zemlje koja se raspadala. Razgovarao je s ključnim osobama ‘socijalističke revolucije i poslijeratne izgradnje’, stupovima društva (‘Svima, osim Tita’, reći će), koji su obilježili jednu epohu. Među njima, razgovarao je i s Franjom Tuđmanom netom nakon što je budući hrvatski predsjednik izašao iz zatvora. Posjetio ga je u Nazorovoj jer ga je, kaže, zanimalo tko je taj Titov general i zašto je došao u sukob s režimom. Novo izdanje ‘Dece komunizma’ tiskano je prošli mjesec i na vidnim je mjestima u izlozima mnogih beogradskih knjižara.
Kontroverzni novinar objašnjava kako je uspio da mu suradnica u Dugi bude Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića. Duga je, na čelu s Marićem, žestoko kritizirala Miloševića, i to u vrijeme kada je on bio najmoćniji. Mnogi su mu tada dobronamjerno sugerirali da se mane ćorava posla jer bi lako mogao izgubiti glavu ili, u najboljem slučaju, posao.
Mogao biti ministar
- Smislio sam genijalnu foru. Na 98 stranica secirali smo Miloševića, a na dvije stanice Duge dao sam prostor Miri Marković da piše što god želi. Bio sam toliko bezobrazan da sam davao intervjue po novinama i hvalio se kako imam špijuna u Tolstojevoj 33 (vila na Dedinju od 326 m2 u kojoj je stanovala obitelj Milošević, op.a.).
Miloševićeva je žena tada mogla pisati gdje je htjela, ali joj je Duga bila zanimljiva jer je znala da će njeni tekstovi imati veći odjek s obzirom na to da su objavljeni u ‘leglu neprijatelja’, časopisu koji režim nije kontrolirao.
Iako je Mira Marković mogla pisati što god je poželjela, suradnja ipak nije tekla glatko. Nakon jednog njenog teksta Marića je nazvao osobno Slobodan Milošević.
‘Barabo jedna, nemoj mi ismijavati ženu’, opisuje Marić jutro kada ga je nazvao ljutiti Milošević. ‘Moram ići na posao, Mira je cijelu noć plakala, nikako je ne mogu smiriti. Budi čovjek, nazovi je, slaži nešto, samo da je umiriš. Neka ti je bog u pomoći’, bjesnio je Milošević.
- Nisam znao o čemu govori - objašnjava Marić - jer njene tekstove uopće nisam čitao. Moj zamjenik opremio je njen tekst tako da je ona to shvatila kao izrugivanje, kao provokaciju. Nazvao sam je i da bih joj polaskao, rekao sam da ona ima literarne ambicije pa joj je sigurno jasno da je književnost ponekad i samoironija te da tako shvati opremu teksta. Tada smo se dogovorili da ubuduće sama stavlja naslove i podnaslove i da čak izabere i sliku koja će ilustrirati tekst. Kada sam je pitao nosi li Dugu kući, rekla je da je ponijela jedan broj, ali da ju je Milošević gađao tim primjerkom i rekao da to smeće nosi iz kuće.
Dok je Marić bio u cukerpiksni (u milosti) Mirjane Marković, šefica Jugoslovenske levice (JUL) nudila mu je primamljive funkcije, poput ministra unutarnjih ili vanjskih poslova, no njega to nije zanimalo.
- Rekao sam: ‘Bio sam novinar u Titovu režimu pa bih to volio ostati i u vašem’, no bila je rezolutna: ili si s nama ili protiv nas. Tada se već počela miješati u uređivačku politiku pa je bilo jasno da će morati otići ili ona ili ja. Naravno, u toj dilemi bilo je jasno tko će izvući deblji kraj. Tako sam izgubio posao, ali sam uspio sačuvati glavu.
- Neki, koji su prenosili njene tekstove iz Duge, prihvatili su ministarska mjesta - kaže Marić, otkrivajući kako su se u to vrijeme dijelile važne političke i državne funkcije. Ali i kako su se gubila glavnourednička mjesta. Priča kako je jednoga dana u redakciju Duge došao čovjek s akntašnom kojega nije poznavao i priopćio mu da je od tog trenutka on glavni urednik. Marić ga je u čudu upitao je li ikada radio kao novinar. ‘Nisam’, odgovorio je, ‘ali sam zato vjerojatni budući zet Slobodana Miloševića’.
Još tri mjeseca života
Sukob s Mirom Marković i njenim suprugom, koliko god neugodan, ipak je za Marića bio manje opasan od onoga s Arkanom. Kad mu je početkom 90-ih taj najopasniji srpski kriminalac izrekao smrtnu presudu, obećao mu je dvije stvari. Dobit će najveću moguću osmrtnicu u Politici, a osim toga Arkan će mu osobno, na grobu, održati posmrtni govor. Mariću su tada dolazili, kako kaže, ‘srpski orijentirani intelektualci’ i upozoravali ga da je Arkan postrojio svoju gardu i pred njima izrekao smrtnu kaznu Mariću te da on, i da hoće, više ne može pogaziti riječ.
- Sjedili smo na večeri u Klubu književnika, u Francuskoj 7, Saša Tijanić i ja s društvom kad je odjednom nastalo komešanje: ulazili su Ceca i Arkan. Ustao sam i rekao: ‘Evo stiže moj ubojica, ali imam još tri mjeseca života. Uranio si malo!’ A on, ostavio Cecu nasred sale i sjeo za stol. Uhvatio se za glavu i rekao: ‘Srbija drhti preda mnom, a ti mi se smiješ. Što da ti uradim?’ Rekoh: ‘Arkane, hajde da se pomirimo’. Odgovorio je: ‘Sutra na istom mjestu, u isto vrijeme, večera’. Kad smo sutradan sjeli za stol, nabrajao sam mu jedno po jedno ubojstvo koje je počinio. Negirao je, ali se tada umiješala Ceca: ‘Arkane, priznaj da si mafijaš. Zato sam se i udala za tebe. Gledala sam Kuma, svidio mi se Al Pacino i u njemu sam prepoznala tebe’.
Arkanu se, kaže Marić, svidjelo što je jednom u novinama izjavio kako mu je on najveći neprijatelj, ali da bi ga ipak branio upadne li u kakvu nevolju. Kada je Christiane Amanpour na CNN-u objavila prilog koji je teško kompromitirao Arkana, razotkrivši ga kao ratnog zločinca, ovaj se sjetio davnog Marićeva obećanja pa ga je pozvao na konferenciju za novinare. Tada su izgladili odnose, ali zakratko. Sin ubijenog švedskog premijera Olofa Palmea poslao je Mariću snimke kako Arkan obija banke po toj zemlji te kako se skokom kroz prozor sudnice u Göteborgu dočepao slobode. Marić je sve to objavio pa su odnosi s Arkanom ponovno postali nesnošljivi.