PRAVA PITANJA 2

OKRUGLI STOL: JE LI HRVATSKA SPOSOBNA ZA REFORME? Interesne skupine će zaustaviti reforme ako se ne provedu brzo

Neja Markičević/EPH

Koliki su reformski potencijali hrvatskog društva i političke elite, na koji način komunicirati provođenje reforme prema građanima, interesnim skupinama, političkim strankama, parlamentu - pitanja su koja smo postavili Nikici Valentiću, bivšem HDZ-ovu premijeru, Slavku Liniću, bivšem potpredsjedniku Vlade i ministru financija, te Velimiru Šonji, jednom od autora antiinflacijskog programa iz 1993., tijekom Okruglog stola koji je ovog tjedna organizirao EPH u sklopu projekta “Prava pitanja 2”. Diskusiju je moderirao Željko Ivanković, koordinator projekta, a sa strane EPH je na Okruglom stolu sudjelovao Franjo Luković, predsjednik Nadzornog odbora.

Ivanković: U razgovoru s vama, na temelju vašeg političkog iskustva, ali i na osnovi vašeg uvida u današnju situaciju, želimo saznati kako svladati prepreke na koje nužno nailazi svaka reforma, kojim putem i kako pojasniti da su reforme na korist većine?

Valentić: Mislim da bi ovom prilikom bilo primjereno citirati njemačkog kancelara Helmuta Kohla koji je jednom prilikom dao generalni savjet političarima: ‘Nemojte podilaziti narodu, nego radite u korist naroda’. To bi savjetovao i budućem premijeru, tko god on bio - on mora proći ili pasti u prvih mjesec dana, mora zatražiti snažnu političku podršku od stranaka koje ga podupiru i, nakon što dobije tu podršku, krenuti u hitne reformske projekte. Ako pak ne dobije tu podršku i vidi da nema snažno političko zaleđe, onda treba dati ostavku odmah. Smatram da bi bilo bolje da dođe do padanja iduće dvije ili tri Vlade nego da dođe do višegodišnjeg mrcvarenja koje neće rezultirati nikakvim jačim pomacima. Bolje je da se pošalje poruka da više nema vremena za odgađanje, pa ako treba i ostavkama na mjesto premijera. Tako bi se javnosti poslala poruka da se Hrvatska nalazi u vremenu kad više ne možemo odgađati potrebne promjene, odnosno da je potrebno pojačati dinamiku reformi. Osobno sam kao premijer imao snažnu političku podršku tadašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana i bez te podrške ne bih sa svojim timom uspio provesti niti prvi dio Stabilizacijskog programa. Međutim, jednako tako je potrebno dobro pripremiti reforme i postaviti stručne ljude da ih provode. Uz to, ne smije se niti malo podcijeniti nužnost kvalitetne komunikacije prema javnosti kako bi se objasnio cilj reforme, njezini kratkoročni i dugoročni učinci. Mi smo tome posvetili veliku pažnju i bez toga ne bismo uspjeli. Ipak, i mi smo kasnije bili svjedoci da neke faze reforme može sasvim otupiti i onemogućiti jaki populistički otpor promjenama, ali baš zbog toga sam svjestan da se mora posvetiti velika pažnja komunikaciji.

Linić: Slažem se s Nikicom u većini izrečenog, ali bih još samo dodao da se pojedini reformski potezi ili projekti moraju provoditi brzo, inače se projekt neće moći provesti. Na primjer, kako je provedena privatizacija Croatia osiguranja: unatoč tome što smo ponudili sva pojašnjenja i unatoč tome što je sve provedeno iznimno transparentno, preko međunarodnog natječaja, pa da taj projekt nismo proveli relativno brzo i bez dvoumljenja i on bi postao upitan. Da su komunikacija i brzina potrebne u projektima restrukturiranja i privatizacije govore tome u prilog propali projekti kao što su: monetizacija autocesta, restrukturiranje i privatizacija HŽ-Carga. Aktualni ministar prometa i premijer su odugovlačili i lutali u pogledu monetizacije autocesta i onda su stvorili priliku da to iskoriste interesne skupine kojima nije u cilju rješavanje problema javnog duga niti upravljanja HAC-om, nego zadržavanje stečenih pozicija. U tom slučaju se dio akademske zajednice, odnosno profesori na Prometnom fakultetu, pobunio protiv toga, a nama sada javni dug visi nad glavom kao mač. Slično se dogodilo i s HŽ Cargom, u kojem je napravljena neuspješna privatizacija. A zbog toga trpi čitav HŽ, jer HŽ infrastruktura financira HŽ Cargo koji je gubitaš i nije se restrukturirao, a to onda košta Državni proračun i utječe na rast javnog duga. U takvoj situaciji treba nad HŽ Cargom provesti stečaj, jer on neuspješno obavlja komercijalnu djelatnost teretnog prometa. Sasvim druga situacija je s HŽ Putničkim prijevozom koji obavlja i funkcije javnog servisa pa on ne smije ići u stečaj, ali se mora restrukturirati. Ovo govorim zbog toga kako bih ukazao da Vlada mora biti odgovorna za provođenje reformi, od premijera preko ministra do zaposlenika u javnim poduzećima. Ako nema političke volje, ako nema odlučnosti i brzine u provođenju reformi, to će onda relativno lako srušiti razne interesne skupine. Konačno, moram primijetiti kako i mediji nekada znaju stvoriti problem, moje iskustvo je prilikom projekta uvođenja fiskalizacije. Ali tu sam pobijedio medije prije svega zahvaljujući velikoj potpori građana pa sada svi hvale taj projekt. Dakle, treba ići odlučno i čvrsto bez obzira na prepreke, ako ste sigurni da radite pravu stvar.

Valentić: Nije se teško složiti s tim stavovima, pogotovo oko toga da treba biti odlučan kada su posrijedi reforme od javnog interesa, ali mislim da je ipak bolje u svim slučajevima najprije dobro iskomunicirati reforme i pojasniti cilj projekta, pa tek onda krenuti u njegovu realizaciju. Jer, to daje puno veće šanse za njegov uspjeh, treba tu malo taktizirati, ali, naravno, ne pokazivati slabosti i nedostatak političke volje. Jer, politička podrška premijeru je od presudne važnosti u provođenju takvih projekata, ali je jednako tako potrebna i odlučnost samog premijera.

Šonje: Smatram da su za efikasno provođenje reformi potrebne najmanje tri stvari, od kojih je prva kvalitetna priprema projekta. Naime, postoji mit u javnosti da je antiinflacijski program napravljen u ljeto 1993., onako, na brzinu, a to nije točno. Na antiinflacijskom programu je tim okupljen na Institutu kod Borislava Škegre godinu i pol dana radio na izučavanju svih antiinflacijskih teorija i konkretnih povijesnih slučajeva i detaljno smo obradili tu temu i napravili potrebnu analitiku. Dakle, to nije bio nikakav na brzinu sklepan program. Druga bitna stvar u provedbi reformi jest komunikacija, odnosno jasno komuniciranje prema javnosti o tome koje su koristi za javno dobro i za većinu građana, a tko eventualno gubi reformama, odnosno tko će izgubiti dosadašnje privilegirane položaje. To je jako bitno zato što se upravo te interesne skupine, rentijeri koji su dobro živjeli na račun privilegiranog položaja, a koji predstavljaju manjinu u društvu, u medijima i javnosti uspiju nametnuti kao oni koji čuvaju javno dobro i sebe nameću kao čuvare nacionalnog interesa. A istina je upravo suprotna, oni rade suprotno nacionalnim interesima, a štite svoje osobne interese. Treća jako važna stvar, a to su naglasili i Valentić i Linić, jest politička podrška, odlučnost i fokusiranost premijera na reforme. Pojasnit ću to na jednoj aktualnoj reformi: u Ministarstvu gospodarstva se radi na realizaciji smanjivanja regulatornog opterećenja putem takozvanog Standard Cost Modela, kojim se nastoji smanjiti trošak normativnog reguliranja za gospodarstvo. Kao pilot-projekt uzet je sektor trgovine i cilj je bio da se smanjenjem regulatornog troška pokuša smanjiti trošak poslovanja za 20 posto. Međutim, da bi se to postiglo, čitav projekt moraju prepoznati i premijer i vrh Vlade, oni moraju koordinirati taj projekt, jer treba usuglasiti različita ministarstva i druge državne i paradržavne agencije, kako bi se smanjenje regulatornog troška moglo provesti. Ako to nije prepoznato kao strateški prioritet od strane šefa Vlade, kao što nije bio slučaj dosad, taj projekt neće moći ni zaživjeti, a radi se o radikalno važnom projektu. Uz to bih samo dodao još jedan primjer: ozbiljne ankete su pokazale kako 80 posto građana smatra da je javni dug veliki problem Hrvatske koji prioritetno treba rješavati. Ali politika javni dug nije percipirala kao prioritetni problem i zbog toga se nije jače rješavao ni problem deficita državnog proračuna niti se problemu javnog duga pristupilo adekvatnije i cjelovitije. Eto, zbog toga je potrebna odgovorna i fokusirana politika i kad su u pitanju reforme.

Valentić: Naravno, smanjivanje javnog duga ili bar zaustavljanje njegova rasta u odnosu na BDP bi trebao biti prioritet idućoj Vladi. I tu se onda postavlja pitanje kako to riješiti: mislim da bi idući premijer i njegova Vlada morali, barem iz moralnih razloga, uvesti reda u mirovinski sustav, odnosno analizirati sve mirovine koje nisu zarađene iz rada, odnosno iz punog radnog staža. Tu se možda ne bi mogle postići velike uštede, jer se radi i o stečenim pravima, ali barem bi se iz principijelnih razloga mogla povesti javna rasprava o tom pitanju. Druga stvar je uvođenje reda u zdravstveni sektor. Pri tom ne mislim na smanjenje zdravstvenih usluga za građane, nego racionalnije upravljanje čitavim sustavom, a smatram i da bi se trebala uvesti participacija na osnovi imovinskog cenzusa. Tako da građani s boljim primanjima dodatno doprinesu u plaćanju troškova zdravstva, ali i da imaju primjerenu zdravstvenu skrbi za svoj novac. Nadalje, potrebno je smanjivati administrativne barijere kako bi se omogućilo lakše poslovanje poduzetnika te uspostaviti bolje upravljanje državnom imovinom, što uključuje i privatizaciju onoga što nije državni interes. Jednako tako treba razmotriti i prijedlog teritorijalnog preustroja i vidjeti kolike su mogućnosti realizacije tog projekta, u kom vremenu i kojem opsegu. Kada je riječ o proračunu, mislim da bi najprije trebalo vidjeti koliki je porezni kapacitet naše države, dakle koliko možemo ubrati poreza bez da previše opteretimo gospodarstvo, a potom vidjeti koliko možemo smanjiti rashode. Ako proračun opće državi iznosi oko 150 milijuna kuna, mislim da bi se moralo moći uštedjeti oko 10 milijardi kuna na rashodima. No, to je podložno analizi i usklađivanju s Europskom komisijom, a poseban dio analize trebao bi biti posvećen plaćama u javnom sektoru.

Linić: Kada se radi o mirovinskom sustavu, moram istaknuti kako je već formalno u Proračunu izvedena podjela na onaj dio mirovina koje su ostvarene iz rada i ono što je beneficirani dio mirovine, a u taj “mehanizam” još nisu uključeni branitelji. Međutim, mi ćemo se morati hitno suočiti s problemom održivosti sadašnjeg mirovinskog sustava. Naime, on je bio dizajniran tako da se stopa za drugi mirovinski stup u srednjoročnom razdoblju podigne s pet na 15 posto, a to se nije dogodilo. To znači da mirovine iz drugog stupa neće biti dostatne niti za minimalnu mirovinu. Dakle, moramo donijeti odluku o tome hoćemo li ići prema tome da povećavamo te stope izdvajanja za drugi stup kako bi buduće penzije bile dostatne ili ćemo donijeti odluku da se drugi stup ukida i da se vraćamo generacijskom modelu. To ne znači da će se dosadašnje uplate u drugi stup nacionalizirati, ali treba vidjeti što ćemo ubuduće raditi s drugim stupom. Jer sadašnji model je neodrživ zbog toga što budući umirovljenici neće imati za život. U zdravstvenom sektoru svakako treba provoditi racionalizacije, naravno, bez smanjivanja razine usluga za građane. Ali ono čemu treba posvetiti posebnu pažnju jest jače restrukturiranje javnih poduzeća kako bi se povećala gospodarska aktivnost tih tvrtki, što će onda pogurati i privatni sektor, a time će onda i proračunski prihodi rasti. Naime, mi ni mirovinski niti bilo koji drugi problem u državi, kada je makroekonomija u pitanju, ne možemo riješiti bez povećanja zaposlenosti za 200 tisuća ljudi. Nemoguće je konsolidirati proračun bez toga. Zbog toga treba najprije konsolidirati javna poduzeća, stvoriti bolje uvjete za poslovanje privatnog sektora i pokrenuti zapošljavanje. U tom kontekstu bih se osvrnuo i na problem funkcioniranja jedinica lokalne samouprave, koji se spominje zbog velikog broja jedinica, a stvar je jednostavna i može se riješiti u šest mjeseci. Treba analizirati fiskalne kapacitete jedinica lokalne samouprave i u okviru Zakona koji je na snazi još od 1993. Nužno je donijeti kriterije o tome tko može imati zaposlene načelnike, službenike i namještenike, s obzirom na njihov fiskalni kapacitet. A ako neka općina ili grad ne mogu obavljati povjerene nadležnosti, niti se žele udružiti sa drugim JLS-ovima, tada treba prebaciti te nadležnosti na županije. Jedan od kriterija treba biti i to da, na primjer, plaće načelnika i službenika predstavljaju najviše 30 posto proračuna. Kada se na taj način promjeni Zakon, siguran sam da će u roku od šest mjeseci doći do internog i dobrovoljnog “teritorijalnog preustroja”, jer će se općine i gradovi “udruživati” kako bi mogli ostati korisnici poreznih prihoda i imati pravo na zapošljavanje.

Šonje: Moj je stav da u prvoj fazi treba ići na masivno smanjivanje administrativnih barijera i parafiskalnih nameta kako bi se poduzetnicima omogućilo lakše poslovanje, jer smatram da tu ima i najmanje populističkog otpora. U drugoj, paralelnoj fazi treba kontinuirano restrukturirati javna poduzeća i provoditi privatizaciju, gdje će otpori biti veći, ali ih se uz dobru pripremu, komunikaciju i odlučnost politike može prevladati. Napokon, provođenjem te dvije ‘faze’ reformi omogućit će se rast gospodarstva, pa će i rješavanje problema u mirovinskom i zdravstvenom sektoru biti ‘lakše’, odnosno možda će razina potrebnog smanjivanja ukupnih proračunskih rashoda, uključujući i plaće, biti manja. No, mislim da bi u idućoj godini, real-politički gledano, bio uspjeh kada bi se proračunski rashodi smanjili za dvije do tri milijarde kuna.

Valentić: Da, točno je da moramo odlučiti što ćemo s mirovinskim sustavom, jer na ovaj način nije održiv. Sve ovo o čemu pričamo idući premijer trebao bi staviti na papir, kao popis reformi, i za to dobiti podršku politike. No, opet bi ponovio kako pri tome predsjednik Vlade mora dobro pojasniti i politici i javnosti razloge tih reformi, pojasniti da se ti potezi rade za opće dobro, ne samo u cilju smanjivanja javnog duga kao možda i apstraktnog problema, nego u cilju stvaranja boljih uvjeta za ekonomiju koji će onda donijeti veću zaposlenost i bolji životni standard većine građana. Siguran sam da imamo velike šanse da uspijemo kao država i nacija u tome, ali moramo izabrati ljude koji će imati znanja i volje raditi taj posao.

Borislav Škegro: Ništa se nije napadalo tako histerično kao PDV

Prilikom donošenja odluka političari se suočavaju sa raznim suprotstavljenim interesima, pa i opstrukcijama koje dolaze od “vanjskih” interesnih grupa, ali i unutarstranačkih “frakcija”. Kakva su vaša iskustva s takvim situacijama?

- Najprije načelno. Uloga svake politike upravo je traženje održivog usklađivanja sukobljenih interesa. Ne postoji društvo bez velikog broja inherentno suprotstavljenih interesa. Poslodavac bi veći profit, radnik bi višu plaću. Roditelji bi veći dječji doplatak, umirovljenici mirovine. Ratari veću cijenu pšenice, ribari jeftiniji plavi dizel. Svi bi htjeli istovremeno i besplatno zdravstvo i niže poreze. Jedni bi niži PDV na mlijeko, drugi na knjigu. Možemo tako unedogled. Društvo se sastoji od milijuna međusobno suprotstavljenih interesnih skupina. Interesne skupine dobivaju pak svoju političku artikulaciju i nalaze put do mjesta gdje se donose odluke. Nevažno je pri tome da li to formaliziranje zahtjeva dolazi kroz, kako kažete, ‘vanjske interesne grupe’ ili se to dešava unutar političkih stranaka. I jedno i drugo je legitimno. Dapače, to je i smisao demokracije.

Moja iskustva u upravljanju tim inherentnim konfliktima nisu ništa drugačija od iskustava bilo kojeg ministra u demokratskom okruženju. Kako se prečesto kolektivne odluke u političkoj borbi neopravdano personaliziraju (‘Škegrin PDV’, ‘Kosoričin harač’, ‘Linićeve predstečajne’), morate biti spremni trpjeti puno toga, i dugo vrijeme. Ako to ne možete, maknite se iz politike.

Koja su vam bila najteža iskustva i kako se najbolje nositi s takvim preprekama u realizaciji zacrtanih projekata?

- Definitivno uvođenje PDV-a. I sedamnaest godina poslije ne mogu shvatiti toliku količinu histerije, blaćenja pa i mržnje koju sam morao podnijeti. Stvoren je dojam da sam ja osobno a) izmislio b) nametnuo mimo volje Vlade, Sabora, predsjednika … c) kao kaznu narodu, kroz d) dodatni porez na sve postojeće!? Jedan vaš kolega je u televizijsku kameru izrekao želju za novu godinu - da umrem u najgorim mukama!? Kako se nositi s tim? Teško. Košta i zdravlja. Najgore je što ne možete zaštititi obitelj od maltretiranja. Satisfakciju dobijete godinama kasnije, kada i nekadašnji oponenti umjesto smanjivanja stope izglasaju njeno povećanje.

Zbog čega je bila odgođena primjena PDV-a za godinu dana?

- Bile su dvije odgode, umalo i treća. Sjetimo se, zakon je donesen još 1995., između Bljeska i Oluje. Tada još nisam bio ministar financija. Prvotni prijedlog da primjena počne 1. 1. 1996. u zadnji čas je amandmanom promijenjen na 1. 1. 1997. Zašto? U obrazloženju zakona je pisalo da će doći do pada poreznih prihoda (sic!), a tek nas je čekala Oluja … Drugu odgodu su krajem 1996. ishodili stranački kolege koji su predstavljali različite interesne skupine koje su tražile izmjenu zakona uvođenjem različitih stopa. Tome sam se protivio, ali glasovanjem 17:1 izgubio. Jedino sam uspio u tome da sačuvam jedinstvenu stopu po cijenu odgode primjene, na 1. 1. 1998. Poučen time, u ljeto 1997., prvi sam krenuo u napad, ali iz načelnih razloga. Još jedna odgoda ili promjena značila bi praktični kraj bilo kakvih reformskih inicijativa na drugim područjima. Predsjednik Tuđman je to prvi shvatio. Pa je tako u ljeto 1997. bila rasprava i glasovanje unutar samog državnog vrha. Ovaj put sam dobio sa 11:1. Jedini glas protiv je tražio nižu stopu samo za turizam. Po struci inženjer.

Prilikom uvođenja PDV-a prihodi su bili veći od planiranih za više od pet milijardi kuna. Zašto?

- Zato što se ranije u sustavu poreza na promet kralo od države i više od tog iznosa! PDV je i izmišljen još 1918., a prvi put uveden u Francuskoj 1954. (godinu dana je stariji od mene!) upravo zbog toga da oteža utaju. Možda vam i ovaj ogroman iznos objašnjava onu količinu protivljenja i mržnje o kojoj sam govorio …

Tada je tih pet milijardi kuna bilo “potrošeno”, a ne “ušteđeno”, pretpostavljam i zbog jakih pritisaka “sa svih strana”. Možete li, sa sadašnje distance, opisati i ocijeniti tadašnju situaciju?

- Prije ocjena, pogledajte činjenice na www.mfin.hr. A činjenice govore potpuno suprotno od višegodišnjih neutemeljenih trabunjanja par nerealiziranih političara. Dakle, povećani priljev od PDV-a nije iskorišten za potrošnju. Upravo suprotno. Umjesto planiranog deficita prešlo se u suficit (smanjen javni dug!). Nadalje, rebalansom su odmah ukinuti direktni porezi (vodni doprinos i doprinos za zapošljavanje). Potom, smanjen je porez na dohodak. U kešu unaprijed plaćena dionica autoceste Velika Kopanica - Oprisavci. Poplaćani svi stari računi MORH-a. Dakle, ništa nije potrošeno. Suprotstavili smo se i jednom agresivnom sindikatu (sjetite se objede - ‘Škegro je rekao da ima novac ali ne da’). Dodatno, vrli kritičari zaboravljaju da su rashodi nekih ministarstava (MORH, MUP, zdravstvo …) pri uvođenju PDV-a realno čak smanjeni (prije su bili oslobođeni plaćanja poreza na promet). Takav ekonomski zdrav rebalans dešava se jednom u 100 godina. Imao sam čast predložiti ga. Od tada čekam prvi suficit kao plod istinskih reformi. Kao što vidite, jedno ne ide bez drugoga.

Linić: Zašto je važan porez na nekretnine

Slavko Linić je u svom izlaganju još jednom izrazio potrebu uvođenja poreza na nekretnine, kao zamjenskog instrumenta za komunalnu naknadu. “Taj porez bi zamijenio komunalnu naknadu za sve one stanove i poslovne nekretnine u kojima se živi i koji su u poslovnoj funkciji. Za one nekretnine u kojima se ne živi i koje nisu u poslovnoj funkciji, taj bi porez bio deset puta veći od sadašnje komunalne naknade. To je jedini način da se tržište nekretnina dinamizira i da se stavi u funkciju, jer imamo zakopan ogroman individualni i društveni kapital u nekretninama koje ne služe ničemu i od kojih nitko nema koristi. Zakonom koji sam predložio premijeru bilo je definirano i da onaj tko ne plaća porez tri godine za nekretninu koja nije u funkciji, automatski gubi tu imovinu, a bilo je i određeno da porez plaća vlasnik ako su sređene gruntovne knjige, a korisnik ako to nije riješeno. No, takav prijedlog nije ni išao u proceduru, a iznimno je bitan za oporavak gospodarstva”, istaknuo je Linić.

Izdvajamo